Odlomak

Kvalitet života i kvalitetčovekove sredine u savremenoj urbanoj civilizaciji

UVOD

Pojam kvaliteta života nov je u društvenim naukama (druga polovina XX veka) javlja se u vreme kada su se uporedo sa porastom pozitivnih pojavile i negativne posledice postojećeg tipa industrijskog i tehnološkog razvoja. U uslovima ekološke krize javljaju se sumnje u mogućnost porasta kvaliteta života u industrijski razvijenim zemljama. Sa pitanjima o ljudskoj egzistenciji, kvalitetu njihovog života i sredine u kojoj žive pojavljuju se činjenice da način proizvodnje života, kao osnova savremene civilizacije, proizvodi i stvara probleme zagađivanja i propadanja eko sistema. Ono se ne može svoditi samo na promenu i primenu tehnike već promenu načina proizvodnje tj. organizacije. To znači da treba menjati društvene, ekonomske i političke strukture a pogotovo svakodnevni život.

KVALITET ŽIVOTA

Odmah treba reći da jedinstvena i sveobuhvatna defnicija kvaliteta života ne postoji. Ipak, možemo je definisati na sl. način: pod pojmom kvalitet života obično se opisuju činioci koji imaju uticaj na životne uslove društva ili pojedinca – uopšteno se pod pojmom kvalitet života misli na stepen blagostanja pojedinačne osobe ili grupe ljudi.
Moguće je sačiniti veliki broj kombinacija grupa vrednosti oko pojma kvaliteta života. Urbani sociolog Ljubinko Pušić navodi nekoliko: blagostanje, fizička sigurnost, fleksibilnost, vlasništvo, identitet, iskustvo, ispunjenost, mogućnosti, nade, očekivanja, osnovne potrebe, ostvarenje porodičnog života, poboljšavanje , prijatnost, poverenje, pravičnost, sreća, status, slobodno vreme…
Kada govorimo o kvalitetu života i kvalitetu čovekove sredine dobro je osvrnuti se na ekološku kulturu i svest. Ekološka kultura je deo opšte kulture, poseban ljudski kvalitet odnosa prema prirodi i životnoj sredini, kvalitet odnosa prema drugom čoveku kao vrednosti. Kriza okoline, odnosno životne sredine nije ništa drugo do kriza vrednovanja. Izmenjen odnos prema prirodi zahteva kultivisanje potreba, izgrađivanje vrednosti i uverenja koja bi se mogla svesti na moto: dati više nego uzeti. Ne treba zaboraviti da se jedino sociokulturnim rešenjima može delovati na uzroke degradacije životne sredine, dok se domet tehnoloških rešenja svodi uglavnom samo na uklanjanje postojeće zagađenosti.
Ekološka kultura je deo svakodnevnog života. Ekološka kultura je deo kulture življenja, područje života koje treba kultivisati. Kultura svakodnevnog života, među kojom ekološka kultura posebno, ukazuje na to da nisu relevantna samo umetnička dela već sve, gotovo sve manifestacije ljudskog življenja, uverenja, postupanja i delovanja, proizvodi pomoću kojih ljudi osiguravaju preživljavanje, integritet, identitet, reprodukciju…
Po mišljenju Žana Bodrijara priroda je prikazana kao divlja sila koju treba ukrotiti, okovati, naterati je da služi čoveku i njegovom pobedonosnom hodu u… katastrofu. Rušeći šume i potapajući drevna naselja, čovek je postajao div. A od diva se ne može očekivati da služi prirodi, da osluškuje njen unutrašnji ritam, da sa njom usklađuje svoje težnje i želje, kao što se ne može očekivati da jedna ideologija, okrenuta protiv ljudske prirode, prirode ekonomije i, uopšte protiv prirode stvari, ima obzira prema šumama, rekama i jezerima…
Ekološka svest i duhovna diimenzija ekološke kulture obuhvata stečena znanja I navike, usvojene vrednosti, stavove I uverenja prihvatanja normi o tome šta je u prirodnoj I društvenoj sredini zdravo I kvalitetno a šta nije, kako se zdravlje čuva a šta ga ugrožava, na koji način se u postojećim uslovima može poboljšati svest I kvalitet života ljudi. Ekološku svest prati ekološka akcija i delovanje, postupci i radnje koje pojedinci i grupe stvarno preduzimaju u očuvanju, poboljšanju i stvaranju zdrave prirodne i društvene sredine. U svetu ekološkog delovanja poznata je parola: misli globalno, deluj lokalno.
Ovaj princip može da bude ključna tačka svake ekološke kulture kao značajnog elementa u celokupnom načinu življenja. Samo shvatanje kulture kao načina života omogućuje govor o ekološkoj kulturi koja podrazumeva određena uverenja, vrednosti i spremnost da se participira u brizi za svoju životnu sredinu. Ona uključuje znanja, stavove, navike, umeća, ubeđenja, odgovornost, norme i obrasce ponašanja.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Sociologija

Komentari