JEZIK I KOMUNIKACIJE
SEMINARSKI RAD
Mentor: Doc. dr. sc. Davorka Topić Stipić
Mostar, siječanj, 2019.
Sadržaj
1. UVOD………………………………………………………………………............………...1
2. POJAM JEZIKA.......................................................................................................................2
3. POJAM KOMUNIKACIJA…………….……………………….……………………......….3
3.1. ELEMENTI PROCESA KOMUNIKACIJE.....................................................................5
3.2. VRSTE KOMUNIKACIJE……………………………………………………………...8
3.3. FUNKCIJE KOMUNIKACIJE……………………………………………………….…9
4. JEZIK, KULTURA, DRUŠTVO…………………………………………….……………..11
5. ZAKLJUČAK.........................................................................................................................12
LITERATURA.............................................................................................................................. 13
2
2. POJAM JEZIKA
Prirodan ljudski jezik je organizovani sistem znakova i pravila za kombinovanje i
upotrebu u procesu sporazumijevanja, odnosno komunikacije. Čovjek je kao društveno biće
osjećao potrebu da izrazi svoje misli, svoja osećanja i saznanja, da usmeno ili pismeno nešto
saopšti, da primi određene poruke i da ih pošalje drugom. Jezik svakog naroda razvijao se
kroz historiju i u tom evolutivnom toku postajao je sve složeniji i bogatiji. Jezik svakog
pojedinca u skladu s njegovim razvojem – intelektualnim, psihološkim i društvenim, postaje
sve bogatiji. O jeziku je napisano mnogo knjiga, studija i rasprava. Gotovo da je i nemoguće
zamisliti današnjeg čovjeka da ne razmišlja o jeziku ili da se ne bavi u nekim trenucima
određenim aspektom jezika. Stručnjaci koji se bave jezikom pokušali su da ga definišu i
odrede. Postoje mnogobrojne definicije jezika i svaka od njih na ovaj fenomen ljudskog
života gleda na svoj način. Dakle, ne postoji integralna definicija jezika koja bi bila
prihvatljiva za sve one koji o njemu razmišljaju. To je opravdano, jer se jezik ispoljava u
raznim oblicima i svako ga vidi u skladu sa svojim interesovanjima i stručnim shvatanjima.
3
„Jezik je sistem znakova koji čovjeku omogućuje razvijen društveni i duševni život, i
koji se ostvaruje u opštenju među ljudima
” (Bugarski, 1995: 12).
„Jezik je integralni dio društvenog života i kulture
” (Jakobson).
U svim ovim definicijama prepoznatljive su najmanje dvije bitne vrijednosti: da je jezik
sistem znakova i da služi za opštenje ili sporazumijevanje među ljudima, poštujući pri tome
određena pravila. Jezik je sistem znakova, koji funkcionišu po određenim pravilima. Jezik je
sredstvo sporazumijevanja ili opštenja među ljudima i time se ističe njegova komunikativna
uloga. Jezik je zajednička tekovina svih ljudi, ali svaka ljudska zajednica ima svoj jezik. On je
nastajao, razvijao se i stvarao kroz generacije jedne društvene zajednice i uvijek je vremenom
poprimao posebne karakteristike u skladu s njenim načinom života i shvatanjima. Tako su
nastajali jezici raznih naroda i manjih zajednica ili su odumirali zajedno s tim zajednicama.
O konvencijalnoj funkciji jezika, o jeziku kao sistemu pravila komuniciranja ili o jeziku
kao formi izražavanja govori lingvista Jen Ren Čao (Yuen Ren Chao): „
Jezik je voljno
ponašanje. Kašljanje i kijanje nisu reči. Smejanje i plakanje nije govorenje. Ne može se
iskazati kašalj, ali se može podražavati, može se reći a-hm. Ne može se izreći kijanje, ali se
može reći ap-ćiha. Isto tako, kada se kaže ha-ha, ne smije se, i kada se kaže, avaj, ne plače
se
”.
U novije se doba često jezično znanje suprotstavlja sposobnosti sporazumijevanja. Drugim
riječima, od jezika se odvaja njegova glavna svrha – sporazumijevanje, pa se jezična
sposobnost suprotstavlja sposobnosti sporazumijevanja u stvarnim situacijama, tzv.
komunikacijskoj sposobnosti.
Ljudi se sporazumijevaju svjesno i to najsavršenijim sredstvom sporazumijevanja koje
je stvorio čovjek - to je jezik. Međutim, čovjek je i dalje zadržao nejezička sredstva
sporazumijevanja kao što su:
auditivna: zvonjava, zvižduk, pucanj, muzika, glasovi bez semantičke vrijednosti;
vizuelna: gestovi, igra, govor gluvonijemih, saobraćajni signali, izraz lica, govor
očiju;
taktilna: dodiri pri pozdravljanju.
Prva vizuelna i zvučna sredstva su bila: signali pomoću dima i vatre, zvuci bubnjeva, a
potom i trube, pištaljke, sirene. Savremena sredstva su raznobojne zastavice na brodovima,
semaforski znaci, signalni pištolji itd. Prema tome, u sistemu komuniciranja poruke se
prenose i primaju taktilnim, vizuelnim i zvučnim sredstvima sporazumijevanja.
