Odlomak

UVOD

Nastanak ekonimije i njen razvoj usko je povezan s problemima i potrebama privredne prakse. Tako, s razvojem trgovačkog rano-kapitalističkog društva u Evropi i pokretom  renesanse, niču prve ekonomske škole, koje još ne tvore sistem ekonomske nauke. Radi se o ekonomskim školama merkantilista i fiziokrata, čija se ekonomska misao usredsređuje na pojam društvenog bogastva, koja se po prvima ostvaruje u trgovini, a po drugima u poljoprivredi.
Nešto kasnije, kao izraz potreba liberalnog kapitalizma, ekonomija se zaokružuje u posebnu naučnu disciplinu-liberalizam, koji promoviše učenje o ovozemaljskom „prirodnom poretku“, kao pravo pojedinca na priznavanje svojih „prirodnih“ nagona i sklonosti. Iz ovog učenja proizilazi čuvena maksima „laissez faire-laissez passer“, koja govori o nesputanom individualizmu i spoznaju ličnog interesa. Ta se sloboda zasnivala na privatnom vlasnistvu i slobodnom tržištu. Glavni predstavnik ove škole je Adam Smith.
Od  tridesetih godina 20. stoljeća, pred izazovima Velike ekonomske krize, mijenja se glavni tok ekonomske nauke. Pošto samo tržište nije moglo riješiti  privredne probleme koji su nastali, napušteni su principi ekonomskog liberalizma i ponovo je prihvaćena državna intervencionalistička politika, karakteristična za merkantilno doba i teoriju. Ponovo „otkrivanje i povratak tržištu“ odgovor je na preveliko opterećenje države. Najžešća kritika intervencionalizma dolazi s novim teorijskim usmjerenjima kao što su monetarizam, ekonomija ponude i teorije racionalnih očekivanja.
Uporedo sa razvojem intervencionalizma, razvijao je se i protekcionizam. Ova teorija se odnosi na zaštitu domaće privrede u poslovanju sa inostranim partnerima. Intervencionalizam i protekcionizam su i danas prisutne u ekonomskoj nauci, iako mnoge ekonomske integracije nastoje da smanje protekcionističke mjere, ali ne i da ih ukinu. U nastavku će biti obrađeni ovi historijski modeli međunarodne trgovinske politike i njihovo postojanje u savremenim uslovima.

1. MERKANTILIZAM
1.1. Pojam merkantilizma
Savremena teorija vanjske trgovine rezultat je razvoja ekonomske misli kroz stoljeća. U razvoju teorije i politike vanjske trgovine merkantilizam zauzima vrlo važno mjesto. mnoge mjere politike vanjske trgovine u savremenom svijetu imaju svoje početke još u doba merkantilizma koje je trajalo od oko 1400-1800. godine.
Vanjska trgovina je bila najvažnije sredstvo za postizanje ciljeva merkantilističke politike. Ciljevi te politike bili su povećanje nacionalnog bogastva i moći. Te ciljeve vrlo jasno i koncizno izražava pisac Josiah Child u svojoj uzrečici: „Vanska trgovina stvara bogastvo, bogastvo moć, moć čuva našu trgovinu i religiju.“ Ovime Child obuhvaća najvažnije karakteristike merkantilizma:
•    naglasak na vanjsku trgovinu
•    želja za bogastvom i moći
•    povratna veza koja se očituje u potrebi za moći radi zaštite trgovine i religije.
Bogastvo i moć predstavljaju zlato i dragocjenosti, a oni se mogu dobiti samo izvozom ako zemlja nema prirodna nalazišta. Zato je svaka zemlja nastojala što više izvoziti kako bi izvozom dobila što više zlata, a time i moći i bogastva.
Najbolji način ostvarenja ekonomske politike, dakle povećanje moći i bogastva, bila je akumulacija zlata i drugih dragocjenosti, jer su zlato i dragocjenosti bili identificirani bili identificirani s bogastvom i moći. Zlato je predstavljalo i bogastvo i moć. Zlato i dragocjenosti bili su vredniji od svake robe, pa ih je trebalo akumulirati što više. Osim povećanja nacionalnog bogastva, akumulacija zlata je bila potrebna rezerva za slučaj rata, a i kao sredstvo zgrtanja blaga i kao sredstvo razmjene-novac.
Među najvažnije mjere vanjskotrgovinske politike merkantilisti su ubrajali carine. Njihova funkcija bila je ne samo da smanjuju uvoz, nego i fiskalna , tj da povećavaju državni budžet. Kao jedan od najvažnijih argumenata za uvođenje carinske zaštite istican je argument zaštite mlade, nejake industrije, sve dok ta industrija ne ojača da bi mogla stati na vlastite noge.
Merkantilisti su zagovarali i uvođenje ograničenja izvoza robe niske vrijednosti zbog poboljšanja bilansa vanjske trgovine.  Logika je bila slična modernoj, keynesijanskoj. Izvozeći proizvode više faze obrade, umjesto sirovina, povećava se ekonomska aktivnost u zemlji, a istovremeno se povećava vrijednost izvoznih roba. Osim toga, zabranom izvoza sirovina utječe se na povećanje njihove ponude na domaćem tržištu što utiče na smanjivanje njihove cijene. To utječe na smanjivanje troškova proizvodnje proizvoda više faze obrade, smanjivanje njihovih cijena, povećanje njihove konkurentnosti, pa stoga i povećanje njihova izvoza.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Trgovina

Komentari