Sadržaj
1. Uvod……………………………………………………...……………….2
2. Actiones liberae in causa.............................................................................3
3. Samoskrivljena neuračunljivost……………………………..…………....4
4. Izricanje mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja.………11
5. Položaj lica sa mentalnim poremećajima tokom izvršenja krivičnih
sankcija………………………………………………………….……….14
6. Zaključak…………………………………………………………...……16
7. Literatura………………………………………………….……………..17
www.BesplatniSeminarskiRadovi.com
1
1. Uvod
Sa stanovišta krivičnog prava lica sa mentalnim poremećajima izazivaju
interesovanje najčešće kao mogući učinioci krivičnih djela. Ako se radi o licima za koja se u
krivičnom postupku ustanovi da su u neuračunljivom stanju izvršila protivpravno djelo sa
obilježjima krivičnog djela, prema njima se kao osnovna sankcija može izreći mjera
bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Takođe,
ova sankcija ili druga mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi može se izreći
prema licu u stanju bitno smanjene uračunljivosti. U novom Krivičnom zakoniku Republike
Srpske iz 2005. godine učinjene su neznatne izmjene u pogledu uslova za izricanje mjera
bezbjednosti psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i liječenja na slobodi,
iako je bilo neophodno uskladiti ova rješenja sa promijenjenim konceptom krivice. Pogotovo
ove izmjene nisu došle do izražaja u Zakoniku u krivičnom postupku (poseban postupak za
izricanje mjera bezbjednosti).
Zbog toga se u još većoj mjeri uočava protivrječnost u položaju neuračunljivog lica
optuženog za izvršenje krivičnog djela. Jedan od načina razrješenja ovog problema, za koji se
zalaže autorka, jeste odvojeno zakonsko regulisanje zaštite mentalnih bolesnika (uključujući
tu i lica koja u neuračunljivom stanju učine djelo sa obilježjima krivičnih djela). Položaj bitno
smanjeno uračunljivih lica, budući da njihova krivica nije isključena, ne mora se mijenjati. Na
svu osjetljivost zaštite ljudskih prava ovih lica autorka dodatno ukazuje u djelu rada koji se
tiče izvršenja mjere bezbjednosti obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvnoj ustanovi, koja
po svojoj prirodi uključuje lišenje slobode i prinudno psihijatrijsko liječenje.
Svaka vijest o izvršenju svirepog, podmuklog ili masovnog ubistva po pravilu
izaziva slične reakcije javnosti: radoznalost, zgražanje nad postupcima ubice, saosjećanje sa
patnjama žrtve i njenih rođaka i uznemirenost zbog činjenice da je ubica mogao biti naš
najbliži komšija. Često se još ništa ne zna o motivima učinjenog djela, ličnim odnosima
između žrtava i ubice i o njihovim ličnostima. Pa ipak je javnost sklona da strogo i pretjerano
reaguje, često se povodeći za senzacionalističkim pisanjima dnevne štampe, koja se trudi da
nas najprije upozna sa mogućom psihijatrijskom «pozadinom» cijelog slučaja.
2
stanju svojim propuštanjem ili nečinjenjem može ostavriti obilježja
bića krivičnog d
j ela
, ali je
to htio (
direktni umišljaj
), ili je pristao (
eventualni umišljaj
), odnosno olako je držao da do
toga neće doći (
sv
j esni nehat
), ili nije bio svjestan mada je bio dužan i mogao izvršenje
spriječiti (
nesv
j esni nehat
).
2
3. Samoskrivljena neuračunjivost
Već u početnim lekcijama iz teorije krivičnog prava, razmatrajući pojam krivičnog
djela, učimo da nema krivičnog djela bez subjektivnog elementa krivice. Napuštajući teoriju
Tome Živanovića o objektivnom karakteru radnje krivičnog djela, teorija krivičnog prava ipak
nije u stanju da adekvatno objasni pravnim laicima kako da nazovemo postupke one osobe
koja se sa stanovišta zakona ne smatra krivom, jer u trenutku izvršenja djela nije bila
uračunljiva. Između radnje kojom se ostvaruje zabranjena poslijedica koju preduzme
neuračunljiva osoba i potpuno uračunljiv učinilac nema nikakve razlike. A upravo je većina
krivičnih djela protiv života i tijela poslijedično određena. Tako se i policija, javno tužilaštvo
ili sud najprije rukovodi time da li je uslijed nečije radnje drugi povrijeđen ili lišen života, a
potom se tek ispituje stanje uračunljivosti lica osumnjičenog za izvršenje krivičnog djela,
mogući motivi i slično. Ovakvo postupanje sasvim je u skladu sa uobičajenom situacijom da
većinu u društvu čine duševno zdrava lica (bez obzira na veliku diskutabilnost oko toga šta se
može smatrati „duševno normalnim“). Zbog toga nije čudo da odmah po otkrivanju svirepog
zločina, započinje odgovarajuća formalna procedura sa ciljem da se ispitaju uzroci događaja,
objasni zločin i pronađe učinilac. U tom momentu se često još uvek ne zna ni o kojoj se osobi
radi, a ne još i da li je djelovala u uračunljivom ili neuračunljivom stanju. Kako vidimo, već u
ovom momentu policija i javno tužilaštvo barata izrazima «krivično djelo» koje je učinio N.N.
učinilac, pri čemu se može dogoditi da se tek naknadno utvrdi da zbog isključenja elementa
krivice djela nema. Kada govorimo o krivici, tom jedinom subjektivnom elementu krivičnog
djela, novi Krivični zakonik prihvata unekoliko izmjenjenu koncepciju. U skladu sa
stavovima novijih psihološkonormativnih teorija i Krivični zakonik Republike Srpske u članu
22. st. 1 propisuje da krivica postoji ako je učinilac u vrijeme kada je učinio krivično delo bio
uračunljiv i postupao sa umišljajem (a pored toga i da je bio svjestan ili je bio dužan i mogao
2
Kambovski, V. (2005)
Kazneno pravo, opšti del
, Skopje: Kultura
4
biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno), dok u članu 23. reguliše institut neuračunljivosti.
U pogledu propisivanja instituta neuračunljivosti
Krivični zakonik se nije udaljio od nekadašnjih rješenja. Jedina novina jeste da su,
umjesto nekadašnja tri biološka osnova neophodna za postojanje neuračunljivosti sada
propisana četiri: duševna bolest, privremena duševna poremećenost, zaostali duševni razvoj ili
druga teža duševna poremećenost. Predviđajući i neku drugu težu duševnu poremećenost kao
mogući biološki osnov neuračunljivosti, zakonodavac je izašao u susret savremenoj
psihijatriji koja ponekad teške psihopatije i neuroze može klasifikovati pod ovim vidom
poremećenosti. Prema tome, i danas ćemo, doslijedno mješovitom biološko-psihološkom
metodu, kazati da neuračunljivost postoji ukoliko u konkretnom slučaju kod učinioca
ustanovimo da kumulativno postoji neko od četiri biološka (medicinska) osnova i bar jedno
od dva psihološka elementa (nemogućnost shvatanja svog dela ili nemogućnost upravljanja
svojim postupcima). Kao što se vidi, i u samom Krivičnom zakoniku kada se objašnjava
institut neuračunljivosti koristi se izraz „učinilac krivičnog djela“. Zakonodavac nije mogao
da pronađe podesniji izraz, te se umjesto načelno prihvaćene teorije finaliteta radnje poveo za
teorijom kauzaliteta, po kojoj je, da bi postojala radnja izvršenja, dovoljno da je tom radnjom
uzrokovana zabranjena posledica krivičnog dela.
Očigledno, ni sam zakonodavac nije mogao da prevaziđe suštinsku protivrječnost
vezanu za činjenicu da se u onom prvom momentu izvršenja djela još uvijek ne zna da li djelo
postoji ili ne, zbog mogućeg odsustva krivice onoga ko je zabranjenu radnju preduzeo. Jedan
od najtežih i najočiglednijih bioloških osnova neuračunljivosti vezuje se za činjenicu
postojanja duševne bolesti (endogene ili egzogene psihoze). Znamo da mogu biti privremene
ili trajne, pri čemu se trajne ne mogu izliječiti, nego samo zaliječiti. Upravo pod uticajem
takve bolesti, mijenja se „normalni“ sadržaj svjesti, te otuda lice koje je duševno oboljelo, ako
preduzme protivpravnu radnju kojom ispunjava obilježja krivičnog djela po pravilu ne može
biti svjesno onoga što čini i/ili ne može upravljati svojim postupcima. Pogotovo ono ne može
biti svjesno društvenog i pravnog značaja svoga djela. Drugim riječima, ono nije uračunljivo,
a ako nije uračunljivo, onda nije ni krivo za ono što je učinilo. Ukoliko nema krivice, nema ni
krivičnog djela. Teškoća je jedino u tome što se duševni bolesnik koji učini protivpravno
djelo sa obilježjima krivičnog djela najprije smatra „učiniocem“ krivičnog djela, da bi tek
kasnije, tokom istrage ili suđenja, promijenio svoj status u „lice koje svojom radnjom ostvari
sve elemente bića nekog krivičnog djela u stanju neuračunljivosti“. Naravno, u slučaju kada
uračunljivost duševno bolesnog ili lica sa nekim drugim duševnim poremećajima nije bila
5
