Osiguranje u transportu

UVOD
TRANSPORTNO OSIGURANJE spada među najsloženije, a ujedno je jedna od najvažnijih grana delatnosti iz oblasti osiguranja. Za vreme transporta, imovina (prevozno sredstvo iroba) je u neprekidnoj opasnosti, izložena je raznim vrstama rizika od prirodnih sila, tehničkih nedostataka ili mana, pa do ljudskih grešaka koje su produkt neznanja, nemarnosti, nehata i sl. Transportno osiguranje je oblast osiguranja koju čine osiguranje prevoznihsredstava, osiguranje robe u prevozu, osiguranje od odgovornosti vozara i osiguranjedrugih interesa koji se pojavljuju u transportu. Kao i sve vrste imovinskog osiguranja,transportna osiguranja imaju obeštećujući karakter, sa svim posledicama koje iz toga proizilaze:

• osiguranik ne može da zahteva od osiguravača plaćanje naknade koja bi bila veća od iznosa štete, odnosno osiguranik usled nastupanja osiguranog slučaja ne može biti stavljen u povoljniji položaj nego da osigurani slučaj nije nastupio.
• osiguranik ne može istovremeno, po osnovu više odnosa osiguranja, zahtevati naknadekoje bi ukupno premašile iznos štete koju je pretrpeo nastupanjem osiguranog slučaja.
• osiguranik ne može u pogledu iste štete ostvariti naknadu po osnovu osiguranja inaknadu po osnovu odgovornosti za štetu ako je neko treće lice odgovorno za nastupanjeosiguranog slučaja.
• isplatom naknade iz osiguranja prava osiguranika prema trećem licu koje je odgovornoza nastupanje osiguranog slučaja, ako takvo postoji, prelaze na osiguravača koji je isplatio nadoknadu.

RAZVOJ TRANSPORTNOG OSIGURANJA
Transportno osiguranje je prva vrsta osiguranja koja se pominje još pre naše ere. Rodski zakon sadržao je odredbu da štete koje nastaju izbacivanjem tereta u more, za spasavanje broda i ostale imovine, moraju snositi svi učesnici u dotič nom pomorskom poduhvatu. Odredbe Rodskog zakona prihvatili su Grci i Rimljani, a unete su i u moderne zakone prilagođene duhu našeg vremena. Najstariji, primitivni oblici transportnog osiguranja isnošenja rizika na rekama potiču iz Kine još 3000 godina pre nove ere, odnosno Vavilona pre više od 2000 godina pre nove ere. Da bi lakše savladali teškoće transporta robe rekom Jangcengjang, kineski trgovci su se udružuivali i dogovorili da robu raspoređuju po svim čamcima, tako da ni jedan trgovac u svom čamcu nije imao svu robu, nego samo jedan deo. Na odredištu je svaki trgovac uzimao svoju robu iz svih čamaca koji su stigli. Gubitak je predstavljao samo deo robe koji se nalazio na čamcu koji je na putu stradao.
U Starom Rimu se umesto rizika ili zajedničkog snošenja rizika javlja prenošenje rizika. Ovo je regulisano ugovorom o Pomorskom zajmu. Brodar je uzimao zajam za brod i opremanje broda, uključujući i nabavku robe, ugovarajući da će, ukoliko poduhvat uspe, vratiti zajam sa visokom kamatom, a ako brod na putovanju propadne nema obavezu da plati zajam. Početkom XIV veka u Italiji se javljaju prvi ugovori o pomorskom osiguranju. Pojedini trgovci su počeli da uz naknadu od brodovlasnika ili vlasnika robe preuzimaju u osiguranje deo vrednosti broda ili robe, a pošto je osiguranje bila njihova profesionalna delatnost, prihvatali su u osiguranje veći broj delova brodova i roba i na taj način kod sebe delimično izjednačavali rizik.