Odlomak

1. Pravno-teorijski aspekt izbornog prava
1.1. Karakter izbornog prava

Jedan od veoma značajnih katalizatora u demokratskom razvoju svakog društva, je svakako i pravo građana da biraju svoje predstavnike i budu birani u organima vlasti. Upravo od stepena razvijenosti i mogućnosti građana da nepo- sredno učestvuju u izborima svojih predstavnika u organima vlasti ocjenjuje se i stepen demokratičnosti jednog društva, odnosno države.
Izborno pravo kao lično političko pravo građana može imati svoj uži i širi smisao. Izborno pravo, u užem smislu, je pravo građanina da bira i bude biran u predstavnička tijela, da predlaže kandidate za predstavnička tijela, kao i da vrši njihov izbor i opoziv.
Izborno pravo u širem smislu, pored navedenih prava obuhvata i pravo gra- đanina da glasa na referendumu ili da učestvuje u drugim oblicima neposrednog odlučivanja, kao i da odlučuje na zborovima građana. Zbog toga se izborno pravo često naziva i izborno pravo ili pravo glasa.
Naravno, izborno pravo je imalo i svoju teorijsku i empirijsku evoluciju. Posmatrano sa teorijskog aspekta, još u periodu francuske revolucije su se razvila dva teorijska shvatanja o izbornom pravu kao ličnom – subjektivnom pravu gra- đanina ili kao javna funkcija.
Prema teoriji narodne suverenosti, izborno pravo je lično prirodno pravo koje pripada svakom građaninu s obzirom da je on nosilac dijela narodne suvere- nosti. To pravo pojedinca koje prethodi zakonu, pa ga zakonodavac samo priznaje tj. potvrđuje. To pravo pojedincu zakon ne može ograničiti niti oduzeti, jer mu ga zakon nije ni dao. Otuda se smatralo da je izborno pravo orginerno pravo i da ono jeste i mora biti proklamovano kao opšte pravo. ”Bez izbornog prava, pojedinac je rob vlasti, a ne slobodan građanin” isticao je Slobodan Jovanović.
Prema teoriji nacionalne suverenosti izborno pravo je shvaćeno kao javna funkcija uspostavljena ustavom kao radi izražavanja nacionalne volje. U osnovi ove teorije je nacija nosilac suverenosti (vrhovne vlasti). Budući da je nacija, za razliku od naroda nedjeljiv entitet, različit od aktuelnih pojedinaca, to pojedinci po sebi nemaju pravo učestvovati u izboru predstavnika nacije. Ta lica su birači, a pravo koje im se priznaje je izborno pravo. U tom smislu izborno pravo je odraz prava nacije na predstavljanje, sobzirom da se volja nacije može izraziti samo posredstvom predstavnika nacije. Vršeći izbor predstavnika nacije građani vrše javnu funkciju, a ne svoje lično pravo. Otuda nacija može ovo pravo dati samo onima za koje smatra da su dostojni i sposobni da vrše ovu javnu funkciju. Prema ovoj teoriji birači su državni organi, i u tom kontekstu ne treba govoriti o izbor- nom pravu, već o izbornoj dužnosti. Biranje je isto tako jedna javna služba, jedna ”nadležnost”, kao i suđenje, administratiranje, rešavanje o zakonima.
Prema trećoj – mješovitoj teoriji izborno pravo je istovremeni i lično pravo i javna funkcija. Birači imaju lično pravo da učestvuju u izborima za svoje pred- stavnike, a činom učešća oni postaju funkcioneri tj. državni organi.
Esmijein je isticao da izborno pravo nije ništa drugo nego pravo na učešće u formiranju političke volje, a njegovi uživaoci su politički birači. U tom smislu vršenje izbornog prava je ostvarivanje nacionalnog suvereniteta jer naciju sačinjavaju pojedinci, a rezultat njihovih glasova smatra se izrazom nacionalne volje L. Duguit smatra da birači i izabrani ne raspolažu nikakvim subjektivnim pravom u svojoj toj funkciji, već imaju dužnost da izvrše svoju obavezu koja proističe iz podjele rada i solidarnosti društva. U tom smislu ovaj autor smatra da je birač dužan da imenuje poslanike, a poslanik izvrši funkciju koja pripada predstavničkom organu čiji je član. Povezano sa problemom izbornog prava kao ličnog prava ili javne funkcije javio se problem obaveznosti ili fakultativnosti izbornog prava. Naime ako se izborno pravo shvata kao lično pravo građanina, onda je logično da pravo glasa bude fakultativno, i da od samog građanina zavisi da li će to svoje pravo da koristi. Međutim, ako se izborno pravo shvata kao javna funkcija, onda iz takve njegove prirode proizilazi da i obaveznost glasanja, čije je neizvršenje najčešće praćeno raznim vrstama sankcija kao što su: ukor, nov- čana kazna, brisanje sa izbornog spiska itd. Komparativni sistemi pokazuju da je mnogo manje država koje su izborno pravo tretirali kao dužnost glasanja, mada je ono zadržano u Australiji, Venecueli, pojedinim provincijama Austrije, pojedinim kantonima Švajcarske, u Ustavu Grčke iz 1968 godine, Ustavu Portugalije iz 1976 godine, Ustavu Italije iz 1948.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari