Svest kao (psihička) funkcija: psihološki prilaz
Svest: nau
č
ni izazov 21. veka
, D.Rakovi
ć
, Dj.Koruga, eds., ECPD &
Č
igoja, Beograd (1996).
SVEST KAO (PSIHI
Č
KA) FUNKCIJA
Predrag Ognjenovi
ć
Laboratorija za eksperimentalnu psihologiju
Filozofski fakultet u Beogradu
Rezime.
Mada predstavlja tradicionalnu temu u psihologiji, problem svesti je bio decenijama zanemaren
zbog jakog uticaja biheviorizma i poja
č
anih zahteva za objektivisti
č
kim prilazom psihološkim fenomen-
ima. Me
đ
utim, u poslednjih nekoliko decenija istraživanje svesti je dobilo niz impulsa iz hirurgije (lo-
botomija) i istraživanja neuronskih mreža. U eksperimentalnoj psihologiji problem svesti je indirektno
razmatran kroz pristup procesiranja podataka, koji su inicirali Bine i Vircburška škola. U ovom radu dat
je i kratak prikaz našeg tridesetogodišnjeg eksperimentalnog istraživanja, u kome je ispitivana svest.
Ovo istraživanje je uglavnom bilo fokusirano na efekte hipoksije na kognitivne procese i na analizu
kompozicije snova. Iz perspektive našeg istraživanja, svest je kompozicija raznih kognitivnih procesa
razli
č
ite filogenetske starosti, koja se sastoji od nekoliko nivoa donošenja odluke. Površinski nivo
obrade omogu
ć
ava brzo reagovanje, sa realisti
č
nijim (detaljnijim) prikazom spoljašnje realnosti. Kako
se nivo odlu
č
ivanja produbljuje, slika realnosti postaje manje verna i kra
ć
a, ali dozvoljava dinami
č
ko
pove
ć
anje. Evolutivni razlog za pomeranje donošenja odluke prema dubljim nivoima je omogu
ć
avanje
više stepeni slobode, kroz pružanje ve
ć
eg broja alternativa.
Klju
č
ne re
č
i:
svest, psihološki prilazi, hipoksija, kognitivni procesi, snovi.
Svest je tradicionalna tema psihologije. Pre sto godina, u vreme kada se psi-
hologija formirala kao nauka, svest je bila upravo njena osnovna tema. Utoliko zvu
č
i
paradoksalnije da se savremeni psiholozi, kojih je sigurno hiljadustostruko više no što
ih je bilo u 19. veku, znatno manje bave tom temom. O njoj se u nekim od savremenih
pravaca u psihologiji uopšte i ne govori, u drugima se jedva pominje - sti
č
e se utisak
da je to za dobar deo psihologa suviše krupan ili suviše vru
ć
zalogaj, pa je dominantna
taktika da se on prosto izbegava.
Postoje, naravno, jaki istorijski razlozi za takve stavove. Setimo se da je prob-
lem svesti i jedna od tradicionalnih tema filosofije, pa se upravo u tom višemilenijum-
skom filozofskom tretmanu ove teme krije i razlog za poja
č
anu opreznost nauke. Jer,
pokazalo se, ve
ć
i po
č
etni (ne uvek mnogo spretni) pokušaji psihologije da eksperi-
mentalno proveri neku od hipoteza vezanih za fenomene svesti - dobijali su odmah
posebnu težinu pošto su (indirektno) odgovarali na ve
ć
postoje
ć
a filosofska pitanja i
postavljali se
pro et contra
postoje
ć
im filosofskim teorijama. Ovo filosofsko breme je
sputavalo psihološke studije globalnijih tema kao što je svest, ili kao što je to, na
primer, volja. Jer, rasprava o volji neminovno za sobom vu
č
e filosofske probleme, i to
one najkrupnije, kao što je to pitanje slobode i nužnosti - determinizma
/indeterminizma.
Svest kao (psihi
č
ka) funkcija
33
Paradoks je i to da se fenomeni svesti danas vra
ć
aju u fokus psiholoških intere-
sovanja akcijom sa strane - isprovocirani zbivanjima u hirurgiji s jedne strane i u teh-
nici sa druge.
Hirurzi su razdvajanjem moždanih hemisfera, operacijom koja se obavlja na
bolesnicima odre
đ
enog tipa epilepsije, omogu
ć
ili psiholozima uvid u
podeljenu svest
.
Ideja, istina, poti
č
e još od Gustava Teodora Fehnera (Fechner), koji je još sredinom
prošlog veka tvrdio da bi se presecanjem corpus callosuma u
č
oveka ispoljile dve
nezavisne svesti. Naime, Fehner je bio osniva
č
psihofizike, prve eksperimentalne dis-
cipline kojom je merenje ušlo u psihologiju. Verovao je da nau
č
ni pristup psihi
č
kim
pojavama mora biti principijelno isti kao što je to pristup fenomenima fizike ili bilo
koje druge prirodne nauke. Razmišljaju
ć
i tako o simeti
č
nosti gra
đ
e mozga, a veruju
ć
i
da je svest samo funkcija mozga, pretpostavio je da bi se presecanjem veza izme
đ
u
moždanih hemisfera javile dve nezavisne svesti u istoj individui. Mislio je da se takav
hirurški zahvat, ipak, nikad ne
ć
e mo
ć
i realizovati. Ova ideja je veoma isprovocirala
Viljama Mekdugala (McDougall), poznatog psihologa sa po
č
etka ovog veka, tako da
je rekao da
ć
e, ako se smrtno razboli, zamoliti velikog neurofiziologa
Č
arlsa Šering-
tona (Sherrington) da na njemu samom, Mekdugalu, prese
č
e corpus callosum - samo
da pokaže kako Fehner greši. U
č
oveku može biti samo jedna svest - smatra Mek-
dugal. Me
đ
utim, Fehner tu nije grešio (v. ref. [1]). Njegova ideja o podeljenoj (ili dvo-
jnoj) svesti pokazala se ta
č
nom tek ceo vek docnije, kada su hirurzi uradili to na
č
oveku i otvorili nove oblasti istraživanja i za psihologiju i za neuronauke. Ali i uti-
cali na povratak svesti kao teme psihologije.
Druga pozitivna provokacija za povratak ove teme došla je iz tehnike, naro
č
ito
one koja se bavila simulacijom neuralnih mreža. Naime, postoji jedna inspirativna is-
torija
č
ovekovih pokušaja da napravi mašinu koja bi, s jedne strane, iz prakti
č
nih
razloga simulirala neke njegove (
č
ovekove) aktivnosti, pa ga tako zamenila u radu, a
sa druge, pokazala da razumemo prirodu svog bi
ć
a. Kartezijanski duh osamnaestog
veka, shvatanje
č
oveka kao mašine, verovanje u našu punu fizi
č
ku i biološku uklopl-
jenost u zakonitosti sredine - sve je to prethodilo i u
č
estvovalo u tome. Tu sada, pored
prostora za simulaciju naših miši
ć
a i
č
ula u radu, ima mesta i za simulaciju psihi
č
kih
funkcija, kao što su to, na primer, percepcija, ili memorije posebnih vrsta itd. Ve
ć
sre-
dinom ovog veka Rozenblat (Rosenblatt) konstruisao je prvu mašinu - perceptron
č
iji
je operativni cilj bio imitacija procesa opažanja [2]. Sa razvojem elektronske tehnike i
stvaranjem sve mo
ć
nijih i mo
ć
nijih ra
č
unara proširila su se i interesovanja za simu-
laciju psihi
č
kih procesa. Posebno je postala interesantna organizacija neuralnih mreža
pošto je tehnika ra
č
unara omogu
ć
ila put ka sve prirodnijem procesu donošenja odluka.
Mozak, kao najsloženiji sistem u prirodi, principi njegove organizacije - postaje vi-
soki i, naravno, još prili
č
no udaljeni cilj, ali cilj ka kojem se usmeravaju istraživa
č
i
neuralnih mreža. To otvara mnoge nove probleme, od kojih je za psihologe svakako
najinteresantniji problem
virtualne svesti
. Može li mašina, ne samo da rešava prob-
leme analogno
č
ovekovom mozgu, dakle "da misli" na izvestan na
č
in, pa zatim dalje,
može li da "misli sebe", da formira neku vrstu samosvesti? Korak, koji je dalje bio
neminovan, je otvaranje problema: može li se na osnovu iskustva sa simulacijom

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti