Reosiguranje

POJMOVNO ODREĐENJE, RAZVOJ I ZNAČAJ

U današnjem svetu može se reći da ne postoji rizik koji preti delimičnom ili potpunom uništenju materijalnih dobara, a koji se ne može zaštititi osiguranjem. Međutim, određeni rizici nose opasnost da njihovim ostvarivanjem nastanu štete koje bi teško moglo nadoknaditi osiguravajuće društvo, bez obzira na njegovu veličinu. Stoga, svako osiguravajuće društvo nalazi izlaz u sopstvenom osiguranju. Dakle, najkraće rečeno, reosiguranje je osiguranje osiguravača.
Prema tome, reosiguranje se može definisati kao ponovno osiguranje rizika od direktnog osiguravača. Ovim poslom osiguravač deo svojih obaveza iz ugovora o osiguranju prenosi u reosiguranje, odnosno u pokriće kod drugog osiguravača, na osnovu ugovora o reosiguranju, kojim jedna strana, reosiguravač, preuzima obavezu da drugoj strani, osiguravaču, plati deo iznosa, ili čak i čitav iznos koji je platio ili treba da plati osiguraniku ili osiguranicima, a osiguravač prima obavezu da osiguravaču plati određenu premiju. Osnovni preduslov za postojanje reosiguranja jeste zaključen ugovor o osiguranju. Kada osiguravač oceni da je rizik preveliki, on određuje koliki deo rizika može podneti, odnosno isplatiti u slučaju nastanka štete, a da se ne ugroze vlastiti fondovi. Tako deo koji osiguravač zadržava za sebe naziva se samopridržaj. Preostali deo rizika osiguravač predaje reosiguravaču.
Rizik preuzet u osiguranje osiguravač može podeliti između više osiguravača. Tada govorimo o saosiguranju. Kod saosiguranja osiguranik plaća premiju svakom osiguravaču, a isto tako naplaćuje štetu od svakog osiguravača. U određenim slučajevima ugovor o osiguranju sa osiguranikom može zaključiti jedan osiguravač, koji je tada vodeći osiguravač. Ostali saosiguravači se, naravno, moraju saglasiti sa takvom njegovom ulogom. U tom slučaju vodeći osiguravač naplaćuje premiju i likvidira štetu za sve ostale, dok je interna raspodela rizika regulisana posebnim ugovorom o saosiguranju.

Kada se ugovor o osiguranju sklopi sa više osiguravača koji su zajedno preuzeli rizik, svaki osiguravač naveden na polisi osiguranja odgovara osiguraniku za potpunu naknadu, dakle, solidarno (član 935. ZOO). Međutim, transportnom osiguranju bolje odgovara sistem podeljene odgovornosti sao-osiguravača, jer prema članu 726. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi svaki osiguravač je dužan da nadoknadi štetu samo srazmerno svom udelu.
Retrocesija je osiguranje reosiguravača, kojim reosiguravač prenosi na druge reosiguravače deo rizika koji je preuzeo u pokriće od osiguravača ili drugih reosiguravača.
Ekonomska svrha reosiguranja je potreba društva za osiguranje za pokrićem njihovih obaveza koje proizilaze iz ugovora o osiguranju koje ne mogu sami izvršiti putem sopstvenih raspoloživih sredstava. Ovo proizilazi iz opšteg načela poslovanja u osiguranju, koje nam govori da su društva za osiguranje dužna poslovati po ekonomskim načelima i pravilima struke osiguranja i aktuarske struke i pridržavati se dobrih poslovnih običaja i poslovnog morala pri obavljanju poslova.