Reprogramiranje dugova

UVOD

Tema našeg seminarskog rada je „Reprogramiranje dugova preko pariškog i londonskog kluba“.

Seminarski rad je sastavljen iz tri dijela:

1.    U prvom dijelu ćemo govoriti nešto više o reprogramiranju, definisati pojam reprogramiranja.

2.    U drugom dijelu ćemo govoriti uopšteno o dugovanjima, te dugovima zemalja u razvoju

3.    I u trećem dijelu ćemo govoriti o pariškom i londonskom klubu te o njihovim karakteristikama, načelima, …

4.    Primjer-Javni i inozemni dug RH

1.REPROGRAMIRANJE DUGOVA

Nakon izbijanja krize dugova 1982.godine mnoge zemlje u razvoju nisu mogle uredno otplaćivati svoje dugove. Kad neka zemlja dođe u takvu situaciju, smanjuje se njen kreditni ugled, što rezultira smanjenjem neto dotoka kapitala i čak negativnih neto transfera kapitala u tu zemlju. Svaki eventualni novi zajam daje se uz  sve teže uvjete.
Njeni tradicionalni sudionici nastoje smanjiti svoju izloženost smanjivanjem kredita toj zemlji. Zato što ona mora tražiti nove kreditore. To, zajedno s opadanjem njenog kreditnog boniteta, uzrokuje pogoršanje uvjeta novog zaduživanja. Eventualni novi krediti daju se na kraći rok i uz veće kamate. Često preduzeća tih zemalja ne mogu dobiti niti normalne kratkoročne trgovinske kredite. To jako otežava uvoz i zbog toga i domaću proizvodnju. Smanjivanje domaće proizvodnje utječe ne samo na smanjivanje izvoza, nego i na domaće potrošnje što može regulirati socijalnim i političkim teškoćama.

U ovakvom slučaju zemlja ima tri mogućnosti:

Prvo, ona može prestati otplaćivati zajmove bilo formalnim proglašavanjem moratorija, kao npr.Brazil 1986. god, ili jednostavno gomilanjem neplaćenih, a dospjelih dugovanja. Takav postupak, međutim, može imati vrlo teške posljedice. On može dovesti do pljenidbe sredstava određene zemlje u inozemstvu (brodovi, avioni…). Osim toga takav korak bi otežao, ili čak onemogućio pristup te zemlje svjetskom tržištu kapitala u budućnosti.
Neplaćanje duga ima svoje koristi ali i nedostatke. Kao štete od moratorija ili odbijanja otplaćivanja nude se isključivanje s međunarodnih finansijskih tržišta, nemogućnost vanjske trgovine (zbog zapljene), poteškoće zaduživanja  države i na domaćem tržištu i smanjivanje domaćeg proizvoda zbog nemogućnosti uvoza (uvozna zavisnost). Naravno, i zemlja dužnik i zemlje vjerovnici svjesni su koje koristi i štete od neotplate zajmova imaju. Zato su pregovori restruktuiranju zajmova između zemlje dužnika i njenih vjerovnika nalik na pregovore kod bilateralnog  monopola.

Drugo, zemlja može nastaviti otplaćivati dugove po svaku cijenu. Ali, to može dovesti do drastičnog smanjenja domaće potrošnje kako tekuće tako i investicijske. Posljedice toga po životni standard i po stopu rasta dobro su poznate.

Treće, zemlja može od svojih kreditora zatražiti reprogramiranje svojih dospjelih obaveza.

Reprogramiranje duga je bolje i za dužnika i za vjerovnika od neplaćanja (neplaćanje na vrijeme-default) ili jednostavno proglašenoga moratorija. Naime, neplaćanje na vrijeme i maratorij znače nepridržavanje ugovorne obaveze zemlje dužnika, pa je izlažu riziku moguće pljenidbe njenih sredstava ili riziku drugih pravnih pritisaka. Reprogramiranjem duga osigurava se nastavljanje uobičajenih kratkoročnih kreditnih odnosa koji su bitni za svakodnevno poslovanje zemlje sa inozemstvom. Uredno otplaćivanje dospjelih obaveza omogućuje zemlji da ponovo uspostavi kreditnu sposobnost i da dobije pristup komercijalnim i nekomercijalnim izvorima finansiranja.
Termin reprogramiranje dugova danas se vrlo često čuje. Isto tako se i ovaj termin često puta neprecizno upotrebljava, pa čak se i pomiješa njegovo značenje sa ostalim olakšicama koje se daju zemlji dužniku kao što su refinansiranje, konsolidacijam ili čak moratorij.

Zbog toga je potrebno prije svega definirati pojam reprogramiranja dugova.

Kao što i sam naziv kaže, reprogramiranje dugova predstavlja promjenu otplatne osnove u kojoj je rok otplate pomaknut, a sama otplata ostatka duga počinje obično nakon određenog perioda mirovanja (grace period). Ovo pomicanje roka otplate i početak u otplati reprogramiranog duga predstavljaju velike olakšice koje zemlja dužnik reprogramiranjem dobiva. Osim ovih olakšica, u svakom sporazumu o reprogramiranju, obićno se dodaje i treća-zemlji dužniku stavljaju se na raspolaganje nova financijska sredstva. Ta sredstva daju prije svega međunarodne financijske institucije kao što su Međunarodni Monetarni Fond (MMF), Svjetska banka, Banka za međunarodne obračune u Baselu ili središnje banke njezinih članica, Regionalne banke za razvoj, ali i komercijalne banke zemalja vjerovnika.

Reprogramiranje dugova postalo je učestalo nakon izbijanja svjetske krize dugova. Sredinom 1982. godine svjetska je financijska zajednica bila šokirana problemom nemogućnosti uredne otplate dospjelih obveza po dugovima Meksika.