RFID tehnologija u logistici

Sažetak
Razvoj logističkih procesa u velikoj je mjeri ovisan o razvoju tehnologije, dok se najveći napredak može primijetiti u SCM-u (Supply Chain Managementu) koji postaje ogledalo uporabe novih komunikacijsko-informacijskih tehnologija u logistici. U stalnoj težnji za ubrzanjem i olakšanjem protoka informacija i proizvoda u opskrbnom lancu, logistika je prepoznala mogućnosti uporabe i RFID (Radio Frequency Identification) tehnologije. RFID-tehnologija temeljena na radio frekvencijskoj razmjeni podataka uvelike pojednostavljuje i ubrzava procese vođenja evidencije o proizvodima na skladištu, prijevoznom sredstvu ili potrošačkim kolicima/košari, te omogućuje njihovo praćenje u realnom vremenu. Ovim radom prikazuju se osnove funkcioniranja RFID-tehnologije, njezina primjena u praksi s posebnim naglaskom na primjeni u logistici maloprodaje, te mogućnosti i ograničenja daljnjeg razvoja.

Ključne riječi: RFID-tehnologija, logistički procesi, SCM, traceability, RFID-tehnologija u maloprodaji

UVOD
Razvoj tehnologije svakim danom sve više utječe na svjetsko gospodarstvo. Kako bi ostali ili postali tržišni lideri, najveće tvrtke si ne mogu dopustiti samo praćenje tehnoloških trendova. Sve jača konkurencija i pritisak tržišnih izazivača i sljedbenika tjera lidere na stalne inovacije i u tehničko-tehnološkom segmentu poslovanja. Uz proizvodnju, logistika je poslovna funkcija koju najviše zahvaćaju tehnološke inovacije i unapređenja. U ovom radu biti će analizirana pojava nove tehnologije koja najveći pozitivan utjecaj na poslovanje ostvaruje upravo u logističkim aktivnostima, s posebnim naglaskom na logističke aktivnosti trgovinskih maloprodajnih tvrtki.Prema američkom logističkom društvu logistika je „…proces planiranja, ostvarivanja i kontrole učinkovitih, troškovno efektivnih tokova i skladištenja sirovina, poluproizvoda i gotovih proizvoda i time povezanih informacija od točke isporuke do točke primitka, primjereno zahtjevima kupaca.“ (Zelenika, 2005: str. 20). Temelj za odvijanje logistike kao poslovne funkcije i aktivnosti su logistički sustavi i logistički procesi. Jasna i jednostavna definicija kaže kako su logistički sustavi zapravo sustavi prostorno vremenske preobrazbe dobara, a procesi koji u njima teku nazivaju se logistički procesi (Segetlija, 2002: str. 22). Razvojem logističkih procesa često se posezalo za različitim tehnologijama automatske identifikacije (AutoID – Auto Identification tehnology), kako bi se što uspješnije ostvarila osnovna svrha logistike – poboljšanje protoka dobara i informacija kroz tvrtku ali i kroz cjelokupni opskrbni lanac. Automatska identifikacija je širok pojam koji se odnosi na metode prikupljanja podataka i njihovog izravnog unošenja u računalni sustav bez ljudskog sudjelovanja1. U automatsku identifikaciju ubrajaju se sljedeće tehnologije: barkod, OCR (Optical Character Recognition ili tehnologija optičkog prepoznavanja znakova), čip kartice, biometrijske tehnologije (otisci prstiju i ruke, prepoznavanje glasa i očna identifikacija) i RFID-tehnologija (Radio Frequency Identification – tehnologija radijsko frekvencijske identifikacije). Od svih AutoID tehnologija upravo RFID-tehnologija ima najveći razvojni potencijal i najširu moguću primjenu, ne samo u logistici nego i u brojnim drugim ljudskim djelatnostima.
Iako je RFID-tehnologija poznata već više od pedesetak godina njezin pojačan razvoj posljednjih godina, s ciljem primjene u trgovini i logistici, može se opravdati promjenama koje se javljaju u opskrbnom lancu – prvenstveno znatno pojačanom ulogom trgovaca u odnosu na proizvođače. Naime, veliki trgovački lanci koji se okrupnjavaju na globalnoj razini, preuzimaju primat u SCM-u (Supply Chain Management). Trgovački lanci traže i diktiraju različite načine smanjenja troškova kako bi uz istu ili smanjenu razinu cijena zadržali i
povećali vlastitu konkurentsku sposobnost. Jedan od načina smanjivanja troškova jest i uvođenje nove (ili barem poboljšane) tehnologije kao što je RFID-tehnologija. RFID-tehnologija najveće uštede ostvaruje upravo u logističkim troškovima, a koji u prosjeku čine između 20 i 25% ukupnih troškova trgovinskoga poduzeća (Segetlija, 2005.: str. 70.), a prema nekim autorima iz SAD-a i do 50% od cijene koštanja gotovog proizvoda (Segetlija, 2002.:str. 17.)