Odlomak

SOCIOLOŠKO ODREĐENJE POJMA RELIGIJE

Jedni ističu da je religiju nemoguće definirati, jer ju je nemoguće promatrati kao empirisku stvarnost. Drugi ukazuju na vjeerovanje, sveto, simbole, učenje, vođe, obrede itd. Religija je oblik čovjekove kulturne djelatnosti i spada u oblast culture. Religjia jeste kultura, ali se bitno razlikuju kulturni i religijski identitet. Religija je stvar želja nastojanja, čovjekovih težnji za prijatnim osjećanjima, za onim što se nema (a želi se imati). Sociolozi religiju određuju kao grupni fenomen. Oko religijskih ideja uvijek se formiraju grupe koji se od ostalih grupa razlikuju po uskoj religijskoj pripadnosti njihovih članova. Religija je vjerovanje u nadnaravno i sveto, izraženo religijskim običajima, obredima i simbolima o kojima skrbe religijske organizacije i religijsko vođstvo i koje sljedbenike date religije opskrubljuju moralnim definicijama!
Postoji nekoliko elemenata koji su bitni za određenje religije i to: 1.Vjerovanje u nadnaravno ili vrhunaravno; 2. Vjerovanje u sveto; 3. Razvijen sustav vjerovanja, običaja I obreda; 4. Postojanje simbola; 5. Postojanje rituala, molitva, običaja, norma ponašanja; 6. Postojanje religijskog vodstva; 7. Odnos prema društvenom svijetu
Vjerovanje u nadnaravno ili vrhunaravno- Nadnaravno definirano sa raznim intelektualnim apstrakcijama, nije jednoznačno u svim religijama. Različiti ljudi, različito definiraju Nadnaravno. Ono predstavlja osobno iskustvo svakog čovjeka I svaki ga čovjek različito doživljava. Za Dirkema pojam koji je karakterističan za sve što je religijsko jeste pojam Nadnaravnog. Bog ne mora biti prisutan u religijskom iskustvu vjernika. Vjeruje se da je Nadnaravno zainteresirano za čovjeka i da čovjek može uticati na njega. Postoje simbolička sredstava komunikacije s Nadnaravnim kao što su: obožavanje, molitva, obredi, žrtvovanje. Za Nadnaravno povezan je određeni sustav normi, a to podrazumjeva religijske spoznaje koja može biti u domenu racionalnog ( ideja o Bogu, raju, svecima) u domenu emocionalnog ( religijskim osjećanjima, raspoloženja ) u domeni voljnog ( religijski motiv težnje ). Postoji religijska spoznaje koja se dijeli na teološku ( postoji određeni sustav shvaćanja, ona je apstraktna ) i obična fragmentarna ( ne raspolaže s mnogo teodicejskih dokaza o Božijoj postojanosti).
Pojam svetog- Sveto je ono što označava specifičnost religije. Sveto bez Nadnaravnog ne postoji i obrnuto. Po Dirkemu, sveto, koje private ljudi, odlikuje odvajanje od profanog ono predhodi religiji kao reguali društva. Sveto je ono ( npr.kod Židova ) što Bog odvaja od čovjeka. Sveto se razlikuje od svetovnog. Kur’an je za muslimane sveta knjiga koju žena, kad ima mjesečnicu ne smije dodirnuti. Za rimokatolike, prostetante, pravoslavlje- to je knjiga koja ima određenu kulturnu vrijednost. Križ ili krst je za rimokatolike i pravoslavce sveti symbol bez kojeg se ne može obaviti nijedan obred. Djeca, koja pripadaju rimokatolicima i pravoslavcima, kao sastavni dio obiteljske structure ulaze u zajednicu boredom krštenja, krštenje se obavlja svetom vodom. Milanesi ističe da je pojam svetog nastao tabuizacijom koju karakterizira odnos religijske grupe prema objektu predmetu koje ima simboličko značenje. Suprotno svetom, Profano je stanje u kome se svijet pokušava shvatiti bez nečeg radikalno drugačijeg, Nadnaravnog. Sakralno i svjetovno su način doživljavanja svetog i izražavanje vjerovanja. Svjetovni način odnos spram Nadnaravnog isključuje divljanje prema njemu. Uz pojam svetovnog vezan je pojam sekularnog koji, raznim pritiscima, religijskog društva potiskuje. Sekularno je reakcija na sekularne obrasce ponašanja, a i suptom krize religije. Razlika između svetog i nesvetog nije fizičke već simboličke prirode. Simbol je znak koji otkriva da je nešto sveto. Sveto može ujedinjavati zajednicu a I narušavati utemeljene modele ponašanja.
Razvijen sustav vjerovanja običaja i obreda- Vjerovanja su najčešće iznesena u pisanim religijskim autoritetima ( Biblija, Talmud i Kur’an ). Čovjek se najviše osjeća religioznim kad sudjeluje u običajima i obredima. Tad jača njagova religioznost. Religija se učvršćuje putem obitelji, religijskih zajednica, ali i običaja i obreda. Religijski običaji su ustanovljan način ponašanja vjernika u davnim uslovima koji se smatraju obaveznim. Oni se sporo mijenjaju. Mogu biti lokalnog i univerzalnog karaktera. Najviše religijskih običaja vezano je za biološke promjene ( rađanje, vjenčanje, smrt i sl. ). Religijski obredi su ustaljen način ponašanja, slični religijskim običajima kojima se ukazuje odnos prema Nadnaravnom i svetom. Snkcionirani su pisanim religijskim autoritetima. To su simboličke radnje koje se vrše po prihvaćenim pravilimakroz koje se izražavaju religijske ideje, predodžbe, osjećanja, pomoć koga se želi uticati na Nadnaravno. Obredi se obavljaju prema tačno utvrđenim pravilima: tu spada: klanjanja, molitva, sjadanje ili stajanje, pijenje ili jedenje, prinošenje žrtve, pjesme. Muzika u svim religijama ima svoje mjesto, posebna pažanja se posvećuje pjevanju veda, u sikhističkom Zlatnom hramu od 24 do 22 sata se čuje muzika, jedino u Džaniizmu nije dozvoljena muzika. Obredi jačaju unutarnju koheziju grupe, jačaju osjećaji zajedništva, potvrđuju prihvaćanje istih vrijednosti. Obredi mogu biti usmjereni prema Nadnaravnom ( misa ), prema prirodi ( zaštita od suše, polpave,… ), prema životnom ciklusu. Obredi čišćenja mogu biti povezani za rađanja, sklapljanje braka, pokop. Može biti ritualno pranje ( uzimanje abdesta ), post kao vid čišćenja, sexualna suzdržljivost, zavjet šutnja i izoliranosti. Obred pročišćenja podrazumjeva da postoji granica između čistog i nečistog. Pogrebni obred mogu se obaviti prije, za vrijeme i nakon pogreba. Njihove karakteristike ovise o odnosu prema smrti, zagrobnom životu i umrlom datoj religijskoj tradiciji. Sadržaj pogrebnog obreda ovisi o društvenom položaju umrlog. Pogrebi nam mogu otkriti ekonomske, statusne, običajne i etničke odnose ljudi u datoj sredini. Smrt ima značajnu funkciju u svim religijama. Tomas Lukman je svrstava u temeljna iskustva ljudskog života koja ne mimoilaze ni jednog čovjeka bez obzira na imovinski status. Kod Konfucijanaca žalost za roditeljima traje 3 godine, za to vrijeme članovi porodice nose posebnu odjeću, ne uživaju u dobrim stvarima koje jedu, ne dive se glazbi. Kineski budhisti imaju i običaj paljenja novca u ritaualu sprovoda, da na onom svijetu ništa ne bi nedostajalo roditeljima, a tradicionalna praksa je bivala da se tijelo pokopa nakon 3 mjeseca. Obredi mogu biti osobni I obredi zajednice s obzirom na funkciju mogu biti: obredi očuvanja moralnog poretka, nekad obredi mogu biti obredi odvajanja u kojima subjekat obreda ukljanja svoj raniji socijalni status ili prelazi iz profenog u sveto, iz vjernika u religijskog vođu iz dječasštva u zrelo doba. Sadržai obreda može biti određen predstavnicima o Nadnaravnom i njihovom funkcioniranju u svijetu koji su najčešće date u pisanim religijskim autoritetima. Subjekat u obredu može biti pojedinac ( osobna molitva ) ili grupna ( ako je riječ o obrednom skupu ). Hramovi ( sa svojom arhitekturom i strukturom ) ikone, glazba, križ, svećeničko odjelo spadaju u sredstva obredne djelatnosti. Mjesni hram je mnogrmna bio ( a i danas je ) centar okupljanja, komunikacije i razmjene informacija. Tu se razvija socijalna solidarnost, prikupljaju pomoći za blagdane, siromašne i sl. Nemaju svi isti odnos prema hramu. Za budiste dolazak u hrma nije obavezan kao za kršćane nedjeljom i Židove subotom. Muslimani mogu ulaziti u crkvu I katolici u džamiju, ali ulazak nekog ko ne pripada hindusima, u hinduistički hram smatra se uvredom.
Postojanje simbola- Simboli se koriste za objedinjavanje grupe, jačanje njenog identiteta i kohezije. Simboli su sastavni dio svake religije i vidljivi znak pripadnosti nekoj od religija. Oni podrazumijevaju upotrebu riječi, radnji, obreda I glazbe. Davidov znak je simbol židovske religije, križ ili krst je symbol kršćana, polumjesec simbol Islama. Sadržaj simbola može se mjenjati. Simboli integriraju pojedinca u zajednicu. Svako njihovo oskrsnuće ili napadanje izaziva grupni I pojedinačni otpor vjernika te treba biti tolerantan.
Postojanje rituala, običaja, molitvi i normi ponašanja- Dirkem smatra da preko učenja i obreda religije, svi oni koji ih se pridržavaju ujedinjuju se u moralnu zajednicu ( Crkvena ili religijska ). Religijske zajednice čine različiti ljudi koji moraju prihvatiti koncenzus oko osnovnih pravila ponašanja. Vremenom one postaju instuticionalizirane religijske grupe koje se bave zadovoljavanjem religijskih potreba i funkcija. Religijske zajednice razvijaju osjećaj identifikacije, pripadnosti. Unutar religijeske zajednice postoje brojne razlike: između vjernika i religijskih vođa između redovnika i svjetovnjaka. Članstvo unutra religijske zajednice može biti stvar vlastitte odluke, mada ne mora, može se steći rađanjem ili ako pripadamo nekoj kasti. Postoji više tipova pripadnosti: pristalica, pobožni, suradnici, periferni, rabni ideferentni nacionalni članovi. Najniži tip religijskih zajednica je župa, džemat, pardnija. To je vrsta religijske općine, ona predstavlja zajednicu lajka koja se izdražava zakladama, darovima, poklonima. Zajednička karakteristika i imana i svećenika je da vode računa o potrebama laika i o održavanju i propagiranju pripadništva.
Postojanje religijskog vodstava- Svaka religijska zajednica postiže dogovor o vođi i određenje dosek njihove uloge. Zajednica vjernika prihvata vođu jer se osvjedočila u njihove čudesne moći. Najveći status ima vođa zajednice, što je veći status voeća je i moć vođe.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Sociologija

Komentari