SADRŽAJ

UVOD......................................................................................................................................... 3

1. INFEKCIJA SUBMANDIBULARNOG PROSTORA.......................................................4

1.1.

Simptomi, znakovi i dijagnoza.....................................................................................4

1.2.

Liječenje....................................................................................................................... 4

1.3.

Mikrobiologija..............................................................................................................5

1.4.

Patofiziologija upale.....................................................................................................6

1.5.

Apscesi vezani uz zube gornje čeljusti.........................................................................8

1.6.

Apscesi vezani uz zube donje čeljusti..........................................................................9

1.7.

Kliničke manifestacije pojedinih vrsta apscesa..........................................................10

1.8.

Putevi širenja apscesa i komunikacije između prostora.............................................13

1.9.

Komplikacije odontogene infekcije...........................................................................14

1.10.

Dijagnostički postupak...........................................................................................16

1.11.

Terapija odontogene infekcije................................................................................ 19

ZAKLJUČAK........................................................................................................................... 21

LITERATURA......................................................................................................................... 22

UVOD 

Odontogene upale su, kako sam naziv kaže, upale čiji je uzrok nastanka vezan za zub. 

Sekundarna   su   posljedica   zubnog   karijesa,   traume   zuba,   parodontnih   džepova   ili 

perikoronitisa. Nakon otvaranja intaktne pulpne komore, događa se bakterijska kolonizacija 

korijenskih kanala. U kanalima se mogu naći različite vrste anaerobnih bakterija i drugih 

fakultativnih mikroorganizama. Dok je asimptomatska nekroza pulpe jako česta, da bi se 

formirao odontogeni apsces potrebno je da bakterije i njihovi toksini uđu u periapikalna tkiva 

kroz apikalni foramen, lateralne i apikalne kanale ili parodontne džepove i induciraju akutnu 

upalu. 

Glavni znakovi i simptomi odontogene upale su: bol, oteklina, crvenilo i toplina kože i 

gnojenje   koji   su   lokalizirani   uz   zahvaćeni   zub   i   područje   lica   na   strani   zuba   uzročnika. 

Odontogena upala, tj. apsces, može se širiti u druge anatomske prostore stvarajući šireću 

odontogenu infekciju, koja čak može biti uzrok težih komplikacija, sepse, pa i letalnog ishoda. 

Međutim,   većina   odontogenih   upala   pozitivno   odgovara   na   endodontsku   i 

endodontskokiruršku terapiju potpomognutu antibioticima. U ovome članku odontogene upale 

promatrat ćemo s kirurškog stajališta.

2

background image

Incizija   i   drenaža   uz   postavljanje   drena   duboko   u   milohioidne   mišiće   ublažava 

pritisak. Izbor antibiotika treba biti takav da pokrije i anaerobe i aerobe (npr. klindamicin, 

ampicilin–sulbaktam, visoka doza penicilina).

1.3.

Mikrobiologija

Oralnu   sluznicu   nastanjuju   različiti   mikroorganizmi   koji   tvore   najvarijabilniju   i 

najbrojniju   mikrobnu   floru   u   čovjekovom   organizmu.   Pronađeno   je   preko   500   različitih 

bakterijskih vrsta koje su stanovnici usne šupljine. Fiziološku floru tog područja čine aerobne 

i anaerobne bakterije. U normalnim uvjetima one ne čine nikakvu štetu, već se smatraju 

normalnom oralnom florom. Svi prisutni mikroorganizmi su potencijalni uzročnici infekcije. 

Ona   nastupa   ukoliko   dođe   do   poremećaja   ravnoteže   između   domaćinove   otpornosti   i 

virulencije   mikroorganizama.   Uslijed   nekih   sistemskih   bolesti   koje   smanjuju   obrambenu 

sposobnost   organizma   ili   primjene   pojedinih   lijekova,   do   tada   normalna,   flora   postaje 

patogena. Od aerobnih bakterija najčešći uzročnici infekcija su stafilokoki i streptokoki, koji 

mogu rasti i u anaerobnim uvjetima, zatim pneumokoki, enterokoki, pseudomonas i ešerihija. 

Od anaeroba su to uglavnom: peptostreptokoki, peptokoki, veilonela i bakteroides.

Mikroflora   odontogene   upale   je   uglavnom   polimikrobna   te   se   mijenja   tijekom 

vremena   i   to   u   korist   anaerobnih   bakterija.   U   95%   odontogenih   infekcija   uzročnici   su 

anaerobi sami ili u kombinaciji s aerobima. Kombinirano djelovanje proizlazi iz toga što 

aerobne bakterije iniciraju infekciju stvarajući lokalne uvjete za invaziju anaerobnih bakterija. 

U početnoj fazi odontogene upale glavni uzročnici su Gramm (+) koki – fakultativni anaerobi 

od kojih su najzastupljeniji Streptococcus viridans, Streptococcus species i Staphylococcus 

species i čine 85% flore u toj fazi upale. Bitno manju ulogu imaju Gramm (-) aerobni štapići 

među kojima su najzastupljeniji Eikenella corrodens i Escherichia colli. U uznapredovaloj 

fazi odontogene upale, koju karakterizira formiranje apscesa, glavnu ulogu imaju isključivo 

anaerobi i to: Gramm (-) štapići koji čine 50% mikrobne flore u toj fazi te Gramm (+) koki 

koji čine 30% flore. Od Gramm (-) štapića najznačajniji su Bacteroides species (fragilis, 

oralis),   Porphyromonas,   Prevotella   i   Fusobacterium   species,   a   od   Gramm   (+)   koka 

Peptostreptococcus species. Poznavanje mikroorganizama usne šupljine, kao i poznavanje 

pojedinih uzročnika po fazama upale, od velike je važnosti za empirijsku primjenu antibiotika 

prije mikrobiološkog nalaza i antibiograma, a sam mikrobiološki nalaz i antibiogram, kao i 

posljedična ciljana terapija, ovisit će o fazi upale u kojoj se uzima uzorak.

4

1.4.

Patofiziologija upale

Upalna reakcija odgovor je organizma domaćina na infektivni agens. Taj odgovor je u 

svojoj srži, zapravo, zaštitne naravi. Toksične tvari upalnim odgovorom bivaju razrijeđene, 

neutralizirane, ograničene ili uklonjene, nakon čega slijedi cijeljenje oštećenog tkiva. Upalna 

reakcija   ima   tri   osnovne   komponente:   1.   povećanje   protoka   krvi,   odnosno   hiperemiju 

napadnutog područja (uzrokovanu vazodilatacijom kapilara i arteriola kojom se povećava 

doprema   leukocita   i   raznih   topljivih   molekula   u   to   područje),   2.   povećanu   kapilarnu 

propusnost koja omogućava eksudaciju sastojaka plazme kao što su antitijela, komponente 

komplementa i tako dalje (itd.), 3. povećanu migraciju leukocita u to područje. Na mjesto 

upale prvi, u akutnoj fazi, stižu granulociti i trombociti.  Ako uspiju neutralizirati uzrok upale, 

ona i završava tom akutnom fazom, a ukoliko ne, upala prelazi u kroničnu fazu tijekom koje 

se na mjestu upale nakupljaju mononuklearni fagociti i limfociti. Stanice akutne upale su: 

mastociti, trombociti, neutrofili, eozinofili i bazofili. Mastociti sadrže brojne citoplazmatske 

granule   iz   kojih   se   oslobađaju   posrednici   upale   kao   što   su   histamin   i   serotonin   koji   su 

odgovorni za većinu vaskularnih manifestacija akutne upale. Najbrojnija stanična komponenta 

u akutnoj upali su neutrofili. Kronična upala slijedi nakon akutne, ako prva nije bila dostatna 

za uklanjanje uzroka upale i pokretanje procesa cijeljenja.

 Svrha je kronične upale očistiti tkivo od nekrotičnih ostataka akutne upale, pokrenuti 

dodatne   obrambene   mehanizme   protiv   perzistentne   infekcije   i   okončati   proces   cijeljenja 

nastalog oštećenja. Stanice kronične upale su: limfociti, makrofagi i plazma stanice. Nasuprot 

polimorfonuklearnim granulocitima, koji su ključno obilježje akutne upale, kroničnu upalu 

obilježava   nakupljanje   mononuklearnih   stanica.   Limfociti   djeluju   kao   citotoksične   stanice 

(CD8+)   koje   mogu   izravno   uništiti   ciljne   stanice   i   kao   pomagačke   stanice   (CD4+)   koje 

lučenjem   različitih   citokina   sudjeluju   u   privlačenju   i   aktiviranju   makrofaga,   kontroli 

proliferacije limfocita i regulaciji lučenja antitijela. Makrofagi su vodeće stanice kronične 

upale koje fagocitiraju i probavljaju oštećene dijelove tkiva, stanica i mikroorganizama.

2

Klinički simptomi akutnog lokalnog upalnog odgovora su: rubor ili crvenilo, tumor ili 

oteklina,   calor   ili   toplina,   dolor   ili   bol   te   functio   laesa   ili   gubitak   funkcije.   Crvenilo   je 

posljedica vazodilatacije krvnih žila i hiperemije. 

2

 Knežević G. Oralna kirurgija 2.dio. Zagreb: Medicinska naklada; 2003. 224- 5 p.

5

background image

Slika 1.Kronični periapikalni procesi u donjoj čeljusti.

3

1.5.

Apscesi vezani uz zube gornje čeljusti

Ukoliko su apeksi korijena zubi, od kojih infekcij potječe, smješteni bliže vanjskoj 

kompakti gornje čeljusti, upala prodire kroz nju i može dovesti do nastanka intraoralnog ili 

ekstraoralnog apscesa. Lokalizacija apscesa također ovisi o odnosu vrška korijena i hvatišta 

mišića.   Širenjem   infekcije   iz   gornjeg   centralnog   sjekutića   nastaje   intraoralni   vestibularni 

submukozni apsces jer muskulus orbikularis oris i čvrsto vezivno tkivo baze nosa sprečavaju 

ekstraoralni   prodor.   Lateralni   sjekutić,   kao   i   centralni,   može   biti   uzrok   intraoralnog 

vestibularnog apscesa, ali s obzirom da njegov korijen često ima palatinalni nagib i time je 

vršak   korijena   bliži   nepčanoj   kosti,   infekcija   podrijetlom   iz   njega   može   dovesti   i   do 

palatinalnog   apscesa.   Osim   lateralnog   sjekutića,   palatinalni   apsces   mogu   dati   i   zubi   s 

palatinalnim korjenovima, a to su prvi premolar i molari. 

Infekcija iz gornjeg očnjaka može uzrokovati intraoralni ili ekstraoralni apsces, ovisno 

o odnosu vrška korijena očnjaka i hvatišta mišića levatora anguli oris. Najčešće je hvatište 

mišića iznad apeksa zuba i tada se apsces stvara u gornjem vestibulumu. Rjeđe dugi korijeni 

očnjaka   prelaze   hvatište   tog   mišića   što   tada   rezultira   ekstraoralnim   apscesom   kaninog 

prostora. Za kutnjake i prvi premolar već je spomenuto da njihov palatinalni korijen može biti 

uzrokom   palatinalnog   apscesa,   ali   isto   tako   njihovi   bukalni   korjenovi   mogu   biti   izvor 

infekcije koja će se širiti kroz bukalnu kompaktu. 

3

 Beus I, Škerk V. Infektologija za stomatologe. 1. hrv. izd. Zagreb: Graphis; 2002. 151 p.

7

Želiš da pročitaš svih 22 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti