bi jedan od uzvođača odustao ili ne bi ispunio uslove ugovora, posao bi se u svakom slučaju
mogao odraditi. Nasuprot tome, moguće je da svi izvođači rade zajedno i da se njihov rad
cijeni kao jedan. U tom slučaju, odustajanje od posla ili neispunjavanje obaveza jednog
izvođača može da ugrozi izvršenje cijelog posla i postizanje ugovorenog rezultata.
Ugovor o djelu je regulisan u svim većim građanskim kodifikacijama
1
, a i Rimsko pravo je
poznavalo ugovor o djelu pod nazivom
locatio conductio operis
i to kao jedan od oblika
ugovora o najmu. Na prostorima bivše Jugoslavije, do stupanja na snagu ZOO, na ugovor o
djelu primjenjivana su pravna pravila imovinskog prava. Pojedini stariji teoretičari ugovor o
djelu svrstavaju u jednu od podvrsta ugovora o službi, dok ga drugi posmatraju kao podvrstu
ugovora o radu
2
.
Iz grupe ugovora koji potiču iz ugovora o djelu treba navesti ugovor o građenju (čl.630–647,
ZOO), ugovor o prijevozu (čl. 648–685, ZOO), ugovor o kontroli robe i usluga (čl. 847 – 858,
ZOO) i dr.
2.2. OBILJEŽJA UGOVORA O DJELU
Ugovor o djelu je
uzajaman
tj.
dvostrano obavezan
, jer za obje ugovorne strane nastaju
prava i obaveze. Naime, i poslenik i naručilac javljaju se i kao povjerilac i kao dužnik.
1
Tako npr. ugovor o djelu zakonski uređuju: Njemački građanski zakonik (BGB čl. 631 - 651), Opći austrijski
građanski zakonik (ABGB čl. 1165 - 1171, Švicarski zakonik o obligacijama (čl. 363 – 379), Italijanski građansli
zakonik (čl. 1655 – 1678)
2
B.Blagojević, Građansko – pravni obligacioni ugovori, Beograd, 1947., str. 149. Prema ovom autoru ugovor o
radu je “ugovor kojim se jedna strana, pa bilo uz naknadu ili ne, obavezuje da izvrši odnosno vrši kakvu radnju
u korist drugog lica”. Postoje četiri glavne vrste ugovora o radu: a) Ugovor o radu u užem smislu, odnosno
ugovor o službi kojim se neko lice obavezuje da za izvjesnu naknadu stavisvoje radne sposobnosti, djelimično ili
u cijelosti, na raspoloženje drugom licu; b) Ugovor o djelu, kojim se izvjesno lice obavezuje da će izvršiti neki
posao u korist drugog lica pri čemu se kao glavni predmet ugovora javlja izvršenje toga posla kao rezultata
radne djelatnosti, a ne sama djelatnost odnosno radna sposobnost; c) Ugovor o punomoćstvu, kojim se
izvjesno lice obavezuje da će, u ime i za račun drugog, izvršiti kakav pravni posao; d) Ugovor o ostavi
(depozitu), kojim se izvjesno lice obavezuje da će, besplatno ili uz naknadu, čuvati stvar drugog lica koja mu
bude kao depozit povjerena.
4
Temeljna karakteristika ovog ugovora je i
naplativost
(teretnost), jer strana koja dobije
predmet djela (naručilac) obavezna je za to dati (posleniku) odgovarajuću naknadu. Poslenik
po pravilu nije dužan predati rezultat rada naručiocu posla dok mu ovaj ne dadne naknadu.
Za perfekciju ugovora zakonom nije predviđena posebna forma tako da ugovor o djelu
spada u
neformalne
ugovore. Izuzetak od neformalnosti bio bi onda kad ugovorne strane
dogovore fromu ili kod ugovora o građenju, koji se u pravnoj teoriji karakteriše kao
specifična vrsta ugovora o djelu. Ugovor o djelu je imenovan, komutativan (ekvivalentan) i
trajan ugovor
3
. Ugovor o djelu je
trajan
jer obično traje relativno duže vrijeme, i to
kontonuirano. Poslenik u pravilu, treba da za postizanje ugovorenog rezultata posla utroši
određeno vrijeme. On je i
ekvivalentan
jer vrijednost utrošenog rada od strane poslenika za
postizanje ugovorenog rezultata treba u pravilu da bude u srazmjeri sa vrijednosti naknade
koju je naručilac posla dužan da da posleniku.
Ugovor o djelu je
konsenzualan
jer je nastao onoga momenta kada su se ugovarači saglasili
o izvršenju radnje i postizanju određenog rezultata i o drugim pitanjima.
2.3. ZNAČAJ UGOVORA O DJELU
Ugovor o djelu se vrlo često zaključuje. Mnogima služi kao pravni instrument iskorišćavanja
radne snage i stručne sposobnosti drugih lica u cilju postizanja određenog rezultata,
odnosno izrade određenih predmeta koji su im svakodnevno potrebni, a iz nekog razloga
nisu u stanju da ih sami izrade. Zbog toga on spada u grupu ugovora
intuiti personae
, tj.
ugovora kod kojih je ličnost ugovarača dominantna, pa je i izvršenje obaveze vezano za
ličnost (npr. muzički koncert mora izvesti poznati pjevač koji se na to obavezao, a ne neko
drugi i sl.)
3
Uporediti sa M.Vedriš – P. Klarić, Građansko pravo, Zagreb, 2000.g., str. 506; S.Petrović, Komentar Zakona o
obligacionim odnosima, Beograd, 1995.g., čl.600, str. 1084 i 1085.
5
