1. POJAM PRIVATIZACIJE

Privatizacija se može definisati kao prodaja (ili besplatno davanje) imovine kojom ona prelazi iz državnog ili društvenog u privatni sektor, tj. privatizacija je postupak prodaje društvenog, odnosno državnog kapitala u društvenim preduzećima, javnim preduzećima i drugim pravnim licima, pod uslovima utvrđenim zakonom.
Privatizacijom se menja vlasnik društvenog, odnosno državnog
kapitala, taj kapital gubi svojstva administrativno kolektivne svojine, tako da je privatizacija sastavni deo ekonomske tranzicije pod kojom se podrazumeva proces prevođenja centralno-planske privrede u tržišnu ekonomiju.
Ciljevi radi kojih se pokreće proces privatizacije se mogu razlikovati u zavisnosti da li se proces privatizacije sprovodi u tržišnim privredama ili u zemljama u tranziciji.
U tržišnim privredama privatizacija treba da poveća efikasnost, obezbedi preraspodelu nacionalnog dohotka i smanji pritisak na budžet, dok u zemljama u tranziciji privatizacija treba da obezbedi ostvarivanje političkih ciljeva u smislu otvaranja procesa demokratizacije društva i ostvarivanje političkih i ličnih sloboda, zatim treba da dovede do stvaranja tržišne privrede sa privatnim preduzetništvom, a zatim da obezbedi i povećanje ekonomske efikasnosti, i povećanje budžetskih prihoda (radi ublažavanja negativnih posledica neophodnih radikalnih reformi u mnogim sferama privrede u tranziciji). Konkretizovani uopšteni ciljevi privatizacije su: otvaranje novih radnih mesta, privredni rast, redovna isplata penzija, realizacija socijalnog programa, porast životnog standarda, podsticanje lokalnog razvoja, finansiranje programa za razvoj privrede i životne sredine, denacionalizacija i mnoštvo drugih. Kao što možemo primetiti u ovim konkretizovanim primerima uspešnost realizacije ciljeva privatizacije zavisi i od budućih vlasnika i od države.

Maksimalna cena nije uvek i optimalna cena. Uvek je važno šta će se desiti posle privatizacije. Tako je, umesto postizanja veće cene, važnije procenjivati mogućnosti novog vlasnika da proširi svoju delatnost, uvede novu tehnologiju, poboljša upravljanje, i posebno, šta će se desiti sa zaposlenima i kakve su obaveze novog vlasnika prema zaposlenima.
2. IZVORI PRAVA

Prema poreklu izvori poslovnog prava mogu biti: domaći (zakoni u okviru jedne države) i međunarodni ( međusobno usaglašavanje dve ili više država, sporazumima ili konvencijama…). Hijerarhija izvora poslovnog prava omogućava pravilnu primenu pravnih pravila u postojećim društveno – ekonomskim odnosima. U našem pravnom sistemu prisutni su:
1. Izvori koje donosi zakonodavac:
– Ustav je pravni akt sa najvišom pravnom snagom u zemlji. NJime se utvrđuje druš.-ekonomsko i političko uređenje države, odnos građana i organa vlasti, međusobni odnosi državnih organa.
– Zakon posle Ustava ima najvišu pravnu snagu i mora biti usaglašen sa njim. U državama sa federalnim uređenjem zakoni federacije i zakoni federalnih jedinica moraju biti usaglašeni.
– Podzakonska akta, donosi nadležni organ i čine ga:
– uredbe ( posle zakona najvažniji pravni akt u državi koje donosi Vlada ili šef države. Uredbe se teško razlikuju od zakona i mogu biti: obične, uredbe sa zakonskom snagom, uredbe po nuždi).
– odluke ( su posebne vrste pravnog akta a može da ih donese, Narodna skupština RS, Vlada RS, skupštine opštine, privredni subjekti…)
– naredbe ( donosi ih organ koji ima zakonsko ovlašćenje u cilju izvršenja odredaba zakona i propisa. Naredba sadrži naređenje za određenu situaciju i ima opšti značaj.)
– pravilnici ( akt uprave koji se donosi radi izvršenja i razrađivanja donetih zakona i propisa…).
– uputstva ( određuje se način kako će se u praksi primenjivati neki drugi viši pravni akt).
– Sudska prakasa čine je skup sudskih presuda.

2. Autonomni izvori ( poslovni običaji, uzanse, opšta akta preduzeća, opšti uslovi poslovanja, trgovačke klauzule i termini)
3. Ostali izvori poslovnog prava ( pravna pravila predratnog trgovačkog prava, građansko pravo, pravna nauka)

U formalno pravnom smislu izvori privrednog prava su zakon, sudska I arbitrazna praksa i autonomni izvori privrednog prava I pravna pravila gradjanskog prava.
ZAKON- najviši, najvažniji i osnovni izvor privrednog prava i to u užem i širem smislu.
Zakon u užem smislu obuhvata sve one pravne akte koji se upravo nazivaju zakonima, a to je npr. za privredna društva, Zakon o privrednim društvima.
Zakon u širem smislu podrazumeva podzakonske akte gde spadaju uredbe, pravilnici, odluke, rešenja, naredbe, zaključci itd.
Podzakonski akti imaju manju pravnu snagu u odnosu na zakone, ali to ne znači da njihovo poštovanje gubi na značaju. NJihov broj se ne smanjuje, naprotiv, uvek je veći broj podzakonskih akata od zakona i to predstavlja efikasno sredstvo za mešanje države u kreiranje i uređivanje privrednog ambijenta.
3. SUBJEKTI PRIVATIZACIJE U SRBIJI

Neposredni učesnici privatizacije su: preduzeće koje se privatizuje i kupac. Napomenuto je da je jedan od ključnih nedostataka procesa privatizacije u bivšim socijalističkim zemljama nedostatak institucija za privatizaciju. Srbija, poučena iskustvima drugih zemalja u tranziciji, je svojim Zakonom o privatizaciji jasno definisala institucije procesa privatizacije kao i njihove nadležnosti.
Institucije nadležne za privatizaciju su:
1. Ministarstvo za privredu i privatizaciju
2. Agencija za privatizaciju
3. Akcijski fond

3.1 Agencija za privatizaciju

Agencija za privatizaciju je pravno lice koje prodaje kapital, odnosno imovinu i promoviše, inicira, sprovodi i kontroliše postupak privatizacije, u skladu sa zakonom. Ona obavlja poslove stečajnog upravnika, ako je stečajno veće imenuje da obavlja te poslove u skladu sa zakonom kojim se uređuje stečajni postupak. U obavljanju poslova kontrole postupka privatizacije, u smislu propisa o privatizaciji, Agencija proverava:
• Procenjenu vrednost kapitala ili imovine subjekta privatizacije
• Usklađenost programa privatizacije ili programa restrukturiranja sa propisima
• Usklađenost priliva sredstava po osnovu izvršene prodaje sa ugovorom o prodaji
• Izvršenje ugovora o prodaju u kojem je Agencija

Prijavi se