Odlomak

UVOD

Prvi otvoreni investicioni fond je 1822 godine ustanovio holandski kralj Vilijam I. Ideja se raširila na Škotsku, gde je oduševila štedljive Škote. Oni su bili poznati kao skromni ljudi, koji su izbegavali brze i lakoumne kupovine. Uspeli su uštedeti velike količine novca, koje su ulagali u nove fondove.

Nakon izvesnog vremena su se fondovi pojavili u Americi, ali su se bolje primili krajem 19. veka. U to vreme su ih zvali akcioni trusti – prvi je bio njujorški godine 1889. Ti turisti su se razvili u ulagačka društva, koja su bila omiljena u dvadesetim godinama prošlog veka.

Prvi pravi američki otvoreni investicioni fond je bio Shaw- Loomis-Saylesov fond. Pojavio se je novembra 1929, nekoliko nedelja nakon berzovnog kraha. Njegovi osnivači su izabrali loš trenutak, jer su cene akcija padale, dok nisu 1932 godine dostigle najniže vrednosti.

Do 1936 godine, kad se prašina smirila, pola otvorenih investicionih fondova je propalo. Investitori su tada naučili nešto vrlo važno: kada padaju cene akcija, tad ide slabo i investicionim fondovima. To važi još i danas. N i najbolji portfolio menadžer vas ne može odbraniti pred krahom berze. Ako investirate sami ili to radi neko drugi za vas, niko nije siguran kad se dogodi kraj berze.

Jedanaest godina po krahu berze 1929 godine je američki kongres usvojio najvažniji zakon: Zakon o ulagačkim društvima (1940). Sa tim zakonom je otkriven veliki oblak tajni koji je sakrivao otvorene investicione fondove. Zakon je pretpisivao, da se mora svaki fond opisati do detalja. Svaki investitor mora tačno znati koliko mora dobiti i kolio će za to morati uložiti. ( Takvi zakoni su danas poznati po celom svetu, obično su definisani kao zakoni o investicionim fondovima u kojima su definisane: vrste fondova, pravila poslovanja, vlasničke strukture, društva za upravljanje, kapital fonda, … ).

 

 

 

 

Definicija

Prema definiciji Zakona o investicionim fondovima, investicioni fondovi su «institucije kolektivnog investiranja u okviru kojih se prikupljaju i ulažu novčana sredstva u različite vrste imovine sa ciljem ostvarenja prihoda i smanjenja rizika ulaganja».

A prema slobodnom tumačenju, investicioni fondovi su alternativa između štednje u banci i investiranja tj. aktivna štednja ili pasivno investiranje. U Srbiji danas posluju 10 Investicionih fondova i to (po redosledu osnivanja): Delta Plus, FIMA ProActive, Raiffeisen Akcije, Focus Premium, Ilirika JIE, KD Ekskluziv, Delta Dynamic, Citadel Triumph, Zepter Capital i Kombank InFond.

 

 

 

 

Vrste investicionih fondova

Investicioni fondovi se mogu različito klasifikovati u zavisnosti od kriterijuma koji se koristi. Po načinu investiranja u njih i povlačenju sredstava iz njih mogu se podeliti na otvorene i zatvorene. Otvoreni su uvek spremni da emituju dodatne „akcije“ – investicione jedinice zainteresovanim investitorima i da od njih otkupljuju iste „akcije“-investicione jedinice na njihov zahtev.
Zatvoreni investicioni fondovi posluju kao i sva druga akcionarska društva, tj. emituju, po pravilu, fiksni broj akcija i ne otkupljuju svoje akcije od investitora. Na osnovu toga da li njihovi akcionari plaćaju proviziju ili ne, fondovi se dele na opterećene i neopterećene. Opterećeni fond karakteriše da investitori prilikom kupovine ili prodaje akcija plaćaju proviziju iz koje se pokrivaju troškovi prodaje i davanja investicionih saveta. Ukoliko se prodaja ne vrši preko posrednika nego direktno, troškove prodaje snosi fond. Tada je reč o neopterećenom fondu.
Prema onome u šta ulažu, odnosno prema investicionim ciljevima, fondovi se dele na: fondove koji ulažu u akcije, fondove koji ulažu u obveznice i fondove koji ulažu u instrumente na tržištu novca.
Investicioni fondovi koji investiraju pretežno u akcije mogu se podeliti u više grupa. Nekima je cilj investirati u preduzeća koja „brzo rastu“ tj. donose kapitalne dobitke, drugi ulažu u akcije preduzeća koja donose stabilan prihod. Neki se opredeljuju samo za neke privredne grane, a drugi pak investiraju u male kompanije za koje se očekuju da će im imovina i neto dobit rasti po visokoj stopi. Postoji i podela ovih fondova prema odnosu kriterijuma razvoja i prihoda, odnosno da li će se dobit reinvestirati ili podeliti kao dividenda i u kom odnosu. Tako se mogu razlikovati razvojni, razvojno-prihodovni i prihodovni fondovi.
Kod fondova koji ulažu u obveznice jedan od najvažnijih pokazatelja rizičnosti jeste prosečan rok dospeća. Fondovi koji drže obveznice sa dužim rokom dospeća izloženi su većem kamatnom riziku. Uz prosečan rok dospeća obveznica iz portfolia koristi se još jedan pokazatelj a to je prosečna kamatna stopa. Ovaj pokazatelj ukazuje na nekoliko stvari. Prvo, viša kamatna stopa znači manji kamatni rizik. Drugo, ukoliko je visoka kamatna stopa udružena sa kratkim rokom dospeća, kamatna osetljivost i rizik su minimalni, i obrnuto. Treće, visoka kamatna stopa na obveznicu, takođe, dovodi fond u opasnost da kada tržišna kamatna stopa značajnije padne, emitent opozove obveznice. I četvrto, više kamatne stope često znače da je reč o slabo rejtingovanom emitentu, jer su visoke kamatne stope jedini način da privuku kreditore. Izbor fonda, dakle, zavisi od toga da li su investitoru bitniji likvidnost i sigurnost ili prihod. Sa druge strane, obveznice su manje rizične od akcija i njihove cene manje osciliraju, s tim da su oscilacije manje što je rok dospeća kraći. Pored toga što je sigurniji, prihod od obveznica može biti i viši nego onaj od akcija zahvaljujući poreskim olakšicama ili oslobođenjima.
Fondovi koji ulažu u instrumente na tržištu novca. Osnovne vrline ovih fondova su potpuna likvidnost i zanemarljiv rizik, dok je najveća slabost vrlo niska stopa prinosa. Zbog toga investitori ulažu u ove fondove onaj deo sredstava koji žele da u vrlo kratkom vremenskom periodu, imaju na raspolaganju u novčanom obliku. Samim tim, investitori skoro nikada ne ulažu sva sredstva samo u ovaj fond, već se on, u inevstitorovim portfoliima, javlja najčešće u kombinaciji sa nekim drugim (akcijskim i/ili obvezničkim) fondom. U mnoštvu različitih investicionih ciljeva koji se stalno menjaju i upotpunjuju, investicioni fondovi postaju sve aktuelnija kategorija učesnika na finansijskom tržištu.

Privatni fond je namenjen velikim i profesionalnim investitorima čiji se kapital prikuplja od unapred određenih investitora bez javnog poziva. Namenjeni su iskusnim investitorima i minimalan ulog iznosi 50.000 EUR. Uobičajeno je da privatne fondove osniva grupa investitora koja ulaže značajan, unapred dogovoren, iznos sredstava, koja se zatim investiraju u skladu sa prethodno definisanom strategijom. Privatni fondovi se često koriste kao izvor finansiranja tek osnovanih kompanija koje imaju, po procjeni fonda, dobru poslovnu ideju i potencijal za rast.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari