Odlomak

UVOD
Pri koncipiranjju ovog Uputstva za izradu seminarskog rada u cijelosti su korišteni dijelovi iz knjige prof. dr. Ratka Zelenike „ Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog
djela“ , izdavaĉ Ekonomski fakultet Sveuĉilišta u Rijeci, 2000 godine.Uvaţeni profesor predaje na Sveuĉilištu/Univerzitetu „VITEZ“ Travnik na magistarskom studiju. Za detaljnije informacije o seminarskim radovima potrebno je koristiti navedenu knjigu a koja se moţe naći i u našoj biblioteci.
POJAM SEMINARSKOG RADA
Seminarski rad na dodiplomskom studiju je manji struĉni rad u kojem se obraĊuje jedan uţi ili jednostavnji problem i u kojem student stiĉe prva istraţivaĉka iskustva. U seminarskom radu student samostalno obraĊuje odreĊenu temu koju je sam izabrao ili koju je predloţio predmetni nastavnik. Za potvrĊivanje samostalnog rada u pisanju student na potkorici seminarskog rada (Vidi str. 9.)potpisuje navedenu Izjavu.
SVRHA I CILJEVI IZRADE SEMINARSKOG RADA
Osnovni ciljevi i svrha izrade seminarskih radova na dodiplomskom studiju su u tome da se student potpunije, opseţnije i dublje upozna s problemima odreĊenog znanstvenog polja u okviru nastavnog programa i da se znanstveno usavršava i osposobljava u pisanju znanstvenih i struĉnih radova, odnosno da stiĉe vještinu pisanja tih radova, a prije svega, da se znanstveno osposobi za samostalnu izradu magistraskog rada. Izradom seminarskih radova student treba (mora) dokazati: 1) sposobnost primjene teorijskog i praktiĉnog znanja u samostalnoj obradi aktualne teme, 2) sposobnost primjene znanstvenih metoda i tehnologije znanstvenog istraţivanja, 3) sposobnost korištenja relevantnih tuĊih spoznaja, stavova i znanstvenih ĉinjenica koje su objavljene u aktualnoj literaturi ili formuliranja vlastitih spoznaja do kojih je došlo primjenom znanstvenih metoda (znanstvenoistraţivaĉkim radom) i 4) sposobnost pisanja tekstova znanstvenih i struĉnih djela.

 

 

 

IZBOR TEME (NASLOVA)
Tema (naslov) znanstvenog i struĉnog djela mora izraţavati njegov osnovni sadrţaj. Zato naslov mora biti kratak, jasan, privlaĉan i informativan, tako da što jasnije odrazi sadrţaj i
karakter djela. Poţeljno je da sadrţi kljuĉne rijeĉi o tretiranom problemu. Treba izbjegavati dugaĉke, pretenciozne i nespretne i otrcane teme (naslove). Naslov moţe imati i više varijanti, pa se iz kombinacije njihovih elemenata sastavlja najprikladnija verzija konaĉnog naslova. Prema tome, naslov mora sa što manje rijeĉi taĉno opisati sadrţaj djela. Naslov treba biti kratak, ali ne prekratak. Isto tako naslov ne smije biti predug. Prekratki naslovi izraţavaju predmet istraţivanja previše uopćeno.

 

 

 

POSTAVLJANJE HIPOTEZE
1) S obzirom na spoznajnu ulogu hipoteze u suvremenoj metodologiji nailazi se na brojne definicije pojma hipoteze, kao što su:

  • „Hipoteza predstavlja ono što se predviĊa“,
  • „Hipoteza gleda unaprijed“,
  • „Hipoteza je pitanje tako postavljeno da se na njega moţe na odreĊeni naĉin dati i odreĊen odgovor“,
  • „Hipoteza je teorija u koju istraţivaĉi nisu sigurni“,
  • „Hipoteza je neki teorijski stav ili zakljuĉak, koji ima odreĊeni stupanj vjerovatnosti“,
  • „Hipoteza je više ili manje vjerovatna pretpostavka da postoji neka pojava kao uzrok ili posljedica neke druge pojave“,
  • „Hipoteza je pretpostavka kojom se objašnjava utvrĊena ĉinjenica“,
  • „Hipoteza pruţa rješenje problema zbog kojeg su istraţivanja poduzeta i moţe biti provjerena u praksi“,
  • „Hipoteza pridonosi razvoju znanosti, jer je njezina funkcija da usmjeri istraţivanja na pravilan naĉin meĊu ĉinjenicama“.

U znanstvenoistraţivaĉkom radu postavljanje hipoteze se javlja kao teorijsko-misaoni postupak koji slijedi izravno nakon utvrĊivanja odreĊenih ĉinjenica rado objašnjenja ili proširenja tih ĉinjenica ili proširenja ili produbljenja spoznaja o tim ĉinjenicama. U tom smislu hipoteza predstavlja teorijsko-misaone dopune nekih praznina u poznavanju odreĊene pojave ili skupova (kompleksa) pojava ĉiji se dijelovi, stajališta, ili neka druga obiljeţja već poznaju. Uzroĉnoposljediĉne veze i odnosi pojava vrlo su ĉesto predmet hipoteze.Svaka se postavljena hipoteza treba provjeriti. Hipotezu se provjerava teorijski ili praktiĉno na temelju procjene spoznajne vrijednosti hipoteze. Provjera hipoteze se sastoji u utvrĊivanju spoznajne vrijednosti stavova hipoteze. Provjeravanjem hipoteze treba se verificirati i dokazati istinitost ili neistinitost hipoteze. Provjeravanjem se ĉini teorijski (misaonom djelatnošću) zakljuĉivanjem ili praktiĉnom djelatnošću, empirijski.
Provjeravanje hipoteze sastoji se u tome da se istraţe i pronaĊu sva moguća riješenja, ĉinjenice i argumenti koji će oboriti postavljenu hipotezu: ako ona tim pokušajima odoli, znaĉi da je istinita, a ako ona tako ne moţe biti dokazana, ona se obara i zamjenjuje drugom hipotezom. PotvrĊena hipoteza treba biti aksiomatski provjerena, tj. ona treba biti logiĉno ukljuĉena i povezana u sustav postojećeg znanja i ne moţe proturijeĉiti fundamentalnim znanjima i drugim spoznajama i uvjerenjima.
Ona moţe odbaciti (opovrgnuti) neku staru hipotezu novim znanstvenim ĉinjenicama, teorijama i zakonima. Provjerena ili verificirana hipoteza istodobno znaĉi rješenje znanstvenog problema i time se postupak znanstvenog istraţivanja završava. Rješenje znanstvenog problema stvara se u pisanom obliku i sintetiĉki obraĊuje kao generalni zakljuĉak i poseban izvještaj.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ostalo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari