Uvod u reviziju
U V O D
Sama reč
„revizija“
, vuče koren od glagola „
revidare“
, što u doslovnom prevodu s latinskog
jezika znači
„ponovo videti“
. Revizija je veoma blisko povezana sa računovodstvom i ima
dugu predistoriju. Ona se obavlja u skladu sa Zakonom o računovodstvu i reviziji,
Međunarodnim standardima revizije i Kodeksom etike za profesionalne računovođe.
U engleskom jeziku se koristi termin „audito“ (revizor), odnosno „auditing“ (revizija).
Revizor je lice koje sprovodi reviziju i odgovara za njenu istinitost i objektivnost.
Ove reči vuku korene od glagola „audire“, što na latinskom znači čuti ili slušati. Ovaj termin
karakterističan je za početak razvoja revizijske profesije kada je revizor saslušavao poreske
obveznike o rezultatima njihovog rada kako bi im odredio poresko opterećenje.
Shodno prethodno pomenutom značenju reči, revizija se može definisati kao
ponovni,
odnosno naknadni pregled obavljenih poslovnih događaja koji se vrše na osnovu
postojećih dokumenata.
Revizija za razliku od kontrole ima uglavnom kolektivni karakter, ali se međusobno
dopunjuje sa kontrolom, kako bi se ostvario cilj adekvatnog nadzora nad poslovanje
privrednog subjekta.
Revizija se prema Zakonu o računovodstvu i reviziji definiše kao „ispitivanje
računovodstvenih iskaza radi davanja mišljenja o tome da li oni objektivno i istinito prikazuju
stanje imovine, kapitala i obaveza, kao i rezultate poslovanja pravnog lica“.
Cilj revizije finansijskih izveštaja je da omogući revizoru da izradi mišljenje o tome da li su
finansijski izveštaji po svim bitnim pitanjima sastavljeni u skladu sa međunarodnim
računovodstvenim standardima. Revizija se obavlja na osnovu ugovora koji se zaključuje u
pismenoj formi.
Pre početka revizije preduzeće za reviziju šalje pismo o angažovanju svom klijentu i u tom
pismu ga informiše o ciljevima, prirodi i obimu posla koij treba da se obavi.
Osnovne obaveze revizora su da: izradi izveštaj o reviziji, da da mišljenje o istinitosti i
objektivnosti iskaza, da obavesti upravu preduzeća o svim utvrđenim slabostima i da predloge
za njihovo prevazilaženje, naglasi sve specijalne zahteve i sl.
S obzirom da sve ima svoj početak i kraj, tako i revizija. Uobičajeno u procesu revizije
finansijskih izveštaja mogu se identifikovati četiri prepoznatljive faze:
Faza 1 – Prihvatanje klijenta;
Faza 2 – Planiranje revizije;
Faza 3 – Testiranje i provođenje dokaznih postupaka
Faza 4 – Procena i izveštavanje.
Osnovni zadatak ovog seminarskog rada je da u nejmu detaljnije objasnimo prve dve faze
procesa revizije, odnosno prihvatanje klijenta i planiranje revizije.
Stanišić, M., Revizija, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009.
Filipović, I., Revizija, Split, 2008.
1
Postupak revizije koji podrazumeva navedene korake, sprovodi se sa ciljem da revizoru
omoguići izražavanje mišljenja o tome da li su finansijski izveštaji klijenta usklađeni sa
opsteprihvaćenim pravilima izvestavanja. Uprava klijenta je odgovorna za pripremu
finansijskih izveštaja, dok je posao revizora da potvrdi tačnost izjava o njima. Da bi to obavio
na pravi nadin, revizor mora definisati cilieve revizije, a zatim ih mora razviri za svaki račun
obuhvaćen revizijom. Na kraju, neophodno je formulisati postupke revizije. kako bi se
ostvario njen opšti cili. Dakle, postupci revizije služe da bi se dobili dokazi o izjavama uprave
koje su sastavni deo finansijskih izveštaja. Nakon sakupljanja dovoljno kompetentnih dokaza
za podršku, svakoj izjavi uprave, revizor stiče osnov za davanje mišljenja o finansijkim
izveštajima.
1. UVOĐENJE U PROCES REVIZIJE I PRIHVATANJE KLIJENATA
Prihvatanje klijenta jeste prva i početna faza revizije finansijskih izveštaja koja obuhvata
donošenje odluke o prihvatanju ili odbijanju mogućnosti da se postane revizor novog klijenta
ili da se nastavi uloga revizora kod postojećih klijenata.
Sam čin prihvatanja klijenata je prva značajna aktivnost koja proizvodi odgovarajuća dejstva.
Pre donošenja odluke o prihvatanju ili ne prihvatanju novog klijenta revizot treba da prikupi
sve informacije o njemu, njegovom poslovanju i sve što dolazi u kontak sa njima.
Osnovne komponente prihvatanja klijenta su:
sticanje saznanja o preduzeću klijenta;
komunikacija sa prethodnim revizorem;
mogućnost korišćenja drugih profesionalaca (uključivanje spoljnog stručnjaka);
korišćenje rada drugog revizora;
uslovi angažovanja;
pismo o angažovanju (ugovor između računovodstvene firme i klijenta za obavljanje
revizije) i
određivanje radnog osoblja koje će obaviti reviziju.
Međunarodni standard revizije 210 „uslovi revizijkih angažovanja“ ima za cilj da uspostavi
standarde i pruži smernice u pogledu:
ugovaranja uslova angažovanja sa klijentima;
reakcije revizora na zahtev klijenata da se izmene uslovi angažovanja kojima se
obezbeđuje niži stepen uveravanja.
Ovaj standard propisuje da: „revizor treba da prihvati angažovanje revizije finansijskih
izveštaja samo kad zaključi da je okvir finansijskog izveštavanja koji je izabran od strane
rukovodstva prihvatljiv ili se zahteva zakonom ili regulativom“.
Slobodan V. Vidaković, Eksterna revizija finansijkih izveštaja, Fakultet za uslužni biznis, Novi Sad, 2007.
Petrović, Z., Međunarodni standardi revizije, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2008.
Petrović, Z., Međunarodni standardi revizije, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2008.
2

Primer:
OPIS IZJAVA UPRAVE
ODGOVARAJUĆA IZJAVA UPRAVE
Finansijski izveštaji sadrže sve račune i
poslovne događaje koje treba, prema tomo
finansijski izveštaji su popuni.
POTPUNOST
Imovina, obaveze, prihodi i rashodi tačno su
procenjeni i raspoređeni u odgovarajuća
računovodstvena razdoblja.
PROCENA ILI RASPORED
Iznosi prikazani u finansijskim izveštajima
objavljeni su na odgovarajući način.
OBJAVLJIVANJE
Imovina preduzeća predstavlja njegovo
pravo, a obaveze su njegove obaveze.
PRAVA I OBAVEZE
Imovina i obaveze postoje, a evidentirani
poslovni događaji su nastali.
POSTOJANJE ILI NASTANAK
1.2. Rizik i značajnost
Rizik da revizor izrari neprikladno revizijsko mišljenje kada finansijski izveštaji sadrže
materijalne greške naziva se
revizijski rizik.
„Revizor treba da planira i vrši reviziju na način
koji umanjuje revizijski rizik na prihvatljivo nizak nivo koji je u skladu sa ciljevima
revizije“.
Rizik u reviziji proističe iz činjenice da revizor ili njegovo preduzeće imaju odgovarajući
stepen neizvesnosti u revizijskom angažmanu. Ta neizvestnot može biti posledica: mogućih
nesporazuma sa osobljem preduzeća klijenta i pored kvalitetnog rada mogućih nesporazuma
koji su posledica propusta obe strane i revizora i osoblja klijenta nedostajućih informacija o
preduzeću klijenta, njegovoj delatnosti i stanja u preduzeću. Nesigurnosti u pogledu
kompetentnosti dokaza koje revizor pribavi u toku svog rada , neefikasnosti interne kontrole
klijenta , nesigurnosti u pogledu tačnosti i koktnosti finansijskih izveštaja itd.
Ako se pravilno proceni rizik revizijskog angažmana moguće je izbeći neprijatnosti, smanjiti
troškove i podići efikasnost čime potencijalno može da se dobije na ugledu u profesiji.
ZNAČAJNOST (MATERIJALNOST)
Ključni koncept koji stoji iza revizije finansijskih izveštaja i modela revizijskog rizika je
materijalnost.
Međunarodni standar revizije 320,
Materijalnost u reviziji
, koncepr materijalnosti definiše se
na sledeći način:
„Informacija je materijalno značajna ako bi njeno izostavljanje ili pogrešno
prikazivanje moglo uticati na ekonomske odluke koje bi korisnici doneli na bazi finansijskih
izveštaja. Materijalnost zavisi od veličine stavke ili greške prosuđene u specifičnim
Petrović, Z., Međunarodni standardi revizije, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2008.
4
okolnostima njenog izostavljanja ili pogrešnog prikazivanja. Otuda materijalnost pre
obezbeđuje prag ili tačku razgraničenja nego kvalitativnu karakteristiku koju informacija
mora imati da bi bila od koristi.“
Pri planiranju revizije revizor razmatra šta bi u finansijskim izveštajima moglo biti značajno
pogrešno iskazano. Odnosno, drugim rečima šta bi moglo promaći revizoru kao napravilnost,
tj. nedostatak ili greška koje on neće percipirati, a to može da ugrozi održivost formiranog
mišljenja. Procena materijalnosti, odnosno značajnosti treba da omogući odgovor na pitanja:
Koji obim revizijskog obuhvata je poželjan?
Da li je potrebno vršiti testiranja na temelju statističkog uzorka?
Da li primeniti slučajni ili stratifikovani uzorak?
Koje su to stavke koje treba ispitati?
Materijalnost je u tesnoj vezi sa rizikom. Rizik predstavlja, rizik da će revizor izraziti
neodgovarajuće mišljenje u slučajevima kada finansijski izveštaj sadrži materijalno značajne
greške. Materijalnost i revizorski rizik su u obrnuto proporcionalnoj srazmeri, odnosno što je
viši nivo materijalnog značaja, to je niži novi revizorskog rizika i obrnuto.
1.3. Upoznavanje sa poslovanjem klijenata
Poznavanje poslovanja klijenta važno je za utvrđivanje opšteg plana revizije. Prema
Međunarodnom standardu revizije ISA 310 pri obajvljivanju revizije finansijskih izveštaja,
revizor treba da stekne saznanja o preduzeću koja su dovoljna da bi mogao da identifikuje i
razume događaje, transakcije i aktivnosti, koje mogu imati značajan uticaj na finsijske
izveštaje i izvešaje revizije. Revizori stiču saznanja o preduzeću pre prihvatanja angažovanja
u fazi prihvatanja klijenta, a nakon što su prihvatili angažman, oni obavljaju šira istraživanja,
u smislu specifičnosti samog preduzeća i privredne grane u kojoj preduzeće obavlja delatnost
u celini. Čak i pre prihvatanja angažovanja, revizor će dobiti prelimirna saznanja o datoj
delatnosti i vlasništvu, upravi i poslovanju preduzeća, a razmotriće i da li je moguće postići
onaj nivo saznanja o preduzeću, koji je dovoljan da bi se mogla izvršiti njegova revizija.
Revizori mogu obaviti preliminarno ispitivanje i novih i postojećih klijenata posetom
njihovim radnim prostorijama, pregledom njihovih godišnjih izveštaja, obavljanjem razgovora
sa upravom i službenicima klijenta, kao i na osnovu pristupa javnim glasilima i javnim
bazama podata. Ako je klijent postojeći, potrebno je obaviti opšte ispitivanje radne
dokumentacije iz prethodnih godina. Ako se radi o novom klijentu, revizor treba da
konsultuje prethodne revizore i poveća obim istraživanja kod prikupljanja preliminarnih
podataka.
U fazi prihvatanja klijenta, a nemajući uvid u internu dokumentaciju klijenta, revizor može da
stekne saznanje o datoj delatnosti i preduzeću na osnovu većeg broja izvora, kao što su:
prethodna iskustva sa tim preduzećima ili delatnošću;
publikacije vezane za datu delatnost (državne statistike, pregledi, tekstovi, trgovački
časopisi, izveštaji koje su izdale banke, finansijski časopisi i sl.);
Petrović, Z., Međunarodni standardi revizije, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2008.
5

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti