Odlomak

UVOD

 

Kazna je nekad bila jedina, a danas je samo jedna, ali osnovna mera reagovanja društva protiv učinilaca krivičnih dela. Kazna prema svojoj suštini predstavlja društvenu reakciju protiv kriminaliteta kao opasnog asocijalnog ponašanja, ali istovremeno kazna je i pravni institut koji ima svoja obeležja. Ta obeležja kazne, uglavnom su specifična za kaznu, ali neka od njih su zajednička i za sve druge krivične sankcije.

Prema svojoj suštini kazna je prinudno oduzimanje ili ograničavanje sloboda i prava, ali ona u isto vreme predstavlja opštemoralnu osudu, socijalno-etički prekor koji društvo upućuje delikventu zbog učinjenog krivičnog dela. Kazna kao društveni prekor može ispuniti svoju preventivnu funkciju samo ako je zasnovana na ličnoj individualnoj odgovornosti učinioca. Samo u tim slučajevima kazna može popravno delovati na učinioca i biti prihvaćena od javnosti kao jedna pravična, neophodna i nužna krivična sankcija. S toga je jedna od najvažnijih uslova za izricanje kazne, da je krivično delo izvršeno od strane čoveka kao krivica.

Jedan od najbitnijih elemenata u pojmu kazne je i njena određenost u zakonu. Načelo zakonitosti odnosi se, kako na propisivanje kazne, tako i na njeno izricanje. Načelo zakonitosti o pripisivanju i izricanju kazni, kao i načelo zakonitosti u određivanju krivičnih dela, povezuju se u opšti princip zakonitosti u krivičnom pravu izražena u poznatoj sintagmi: „Nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege“.

Kaznu karterišu i neke druge okolnosti tako da je može izreći samo sud u zakonito sprovedenom postupku, ona mora biti lična i da pogađa samo učinioca krivičnog dela, zatim humana odnosno da odgovara težini izvršenog dela i stepenu krivice učinioca čime se ostvaruje princip pravičnosti, zatim kazna mora biti opoziva i popravljiva kako bi se u slučaju sudskih zabluda ili u drugim opravdanim situacijama kazna mogla opozvati.

Kazna u sistemu krivičnih sankcija predstavlja osnovnu sankciju koja se pokazuje kao potrebna neophodna društvena reakcija prema onima koji vrše napad na osnovne društvene vrednosti. Njena opravdanost proističe iz zajedničkog života ljudi u društvenoj zajednici i opšteg interesa za zaštitom društva i pojedinaca od protivpravnih ponašanja koja su predviđena kao krivična dela. Sve to ukazuje da je kazna i u savremeno doba nezamenljiva krivična sankcija, te da se bez kazne i kažnjavanja ne može voditi uspešna borba protiv kriminaliteta.

Novija shvatanja u pravnoj teoriji i krivičnom zakonodavstvu idu u tom pravcu, da zakon utvrdi samo mogućnost, a ne i obavezu izricanja kazne, osim u slučajevima teških krivičnih dela za koja su propisane stroge zatvorske kazne, čime bi se došlo do jedne racionalne depenalizacije u okviru koje bi se mogla voditi i adekvatna kriminalna politika. Takav jedan pristup učinjen je i u našem novom krivičnom zakonadavstvu, pa se može oceniti kao jedno od njegovih najprogresivnijih rešenja.

Za razliku od ostalih krivičnih sankcija koje prevashodno imaju specijalno preventivno dejstvo, kazna je specifična krivična sankcija, jer pored retributivne i specijalno preventivne komponente, objedinjuje i komponentu generalne prevencije.

  1. KAZNA

 

  • Pojam kazne

Pojam kazne sadrži slične elemente kao i opšti pojam krivičnih sankcija.  Razlike se uočavaju u pogledu načina ispoljavanja obaveznih elemenata tog pojma. Kazna je zakonom predviđena represivna mera koja se u cilju suzbijanja kriminaliteta primenjuje prema učiniocu krivičnog dela na osnovu odluke suda nakon sprovedenog krivičnog postupka. Najvažnija razlika u ovom pojmu u odnosu na pojam krivičnih sankcija jeste što se ovde kao pretpostavka za primenu kazne traži da je učinjeno krivično delo. Član 2 Krivičnog zakonika sadrži načelo krivice koje zahteva postojanje krivice kao neophodan uslov za primenu kazne – nulla poena sine culpa. Dakle neophodna predpostavka za primenu kazne je da je učinjeno delo koje sadrži sve obavezne elemente koji se traže za postojanje krivičnog dela pa i krivicu. Kazna se bez krivice ne može ni zamisliti. Krivica je suštinski vezana za kaznu, jer kazna bez krivice ne znači negaciju krivičnog prava i kršenje njegovih osnovnih načela.

Smatra se da je kazna zatvora odnosno ograničenje slobode prestupnika odlukom suda u postupku u kome je utvrđeno da se radi o učiniocu krivičnog dela, nastala negde na prelazu iz Srednjeg u Novi vek. I pre ovoga je postojao način kažnjavanja lišenjem slobode. Mnogi srednjovekovni gradovi su imali lokalne tamnice, po pravilu veoma male.  Zatočenici su izlagani raznim oblicima mučenja kako bi se od njih iznudilo priznanje. Ovakvo zatvaranje se koristilo i kao supsidijarna mera za neplaćeni dug ili novčanu kaznu, a izuzetno se koristilo za zatvaranje jeretika i političkih protivnika. Današnje kaznene ustanove potiču upravo od takvih tamnica, u koje su zatvarana lica, koja je po tadašnjim shvatanjima trebalo „popraviti“.

Period posle II svetskog rata karakteriše težnja da se izgradi drugačiji model izvršenja kazne lišenja slobode koji ne počiva na krutim pravilima koja regulišu režim u kaznenim zavodima, već je skup ideja o postupanju sa osuđenicima. Rad na izradi ovih pravila započet je davne 1929.godine u okviru Međunarodne komisije za krivično pravo i kaznene zavode. Ova pravila sadrže minimalne uslove koje treba obezbediti u postupanju sa osuđenim licima i zamišljena su da posluže kao osnova izgradnju sistema izvršenja kazne zatvora. Srzentić je pisao da taj moderni sistem počiva na nekoliko osnovnik postulata: resocijacija kao svrha kažnjavanja, individualizacija u izvršavanju kazni lišenja slobode i humano postupanje sa osuđenim licima .[1]

Stepen represivnosti je najviši kod kazne. Kazna najviše zadire u prava i dobra učinioca krivičnog dela. Kazna u svom biću nužno sadrži određeno zlo. Negiranje činjenica da kazna uvek sadrži određeno zlo značilo bi istovremeno negiranje i samog pojma kazne. To ne znači da je kazna sama sebi cilj. Svrha kazne mora biti to što se ne nalazi u samom biću kazne, već nešto što je van toga bića. Kazna se ne svodi na represiju. Za nju je karakteristično da ona znači i socijalistički prekor koji društveno upućuje učiniocu krivičnog dela. Otuda i njena neraskidiva veza sa krivicom.

Načelo zakonitosti je kod kazne je najdoslednije sprovedeno, a to se ogleda u tome što se opšta odredba o kazni u opštem delu propisuje i za svako pojedino krivično delo u posebnom delu. Propisujući koja ljudska ponašanja predstavljaju krivično delo, zakonodavac istovremeno za njih propisuje kaznu.

Krivične sankcije može izricati samo u sudu u krivičnom postupku, a to mora da važi i za kaznu kao krivičnu sankciju.

[1] Banović Božidar, Bejatović Stanko,Krivičnoprocesno zakonodavstvo Srbije, Glosariju, Beograd, 2005.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari