RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE

Nasljedno pravo ima dva osnovna značenja, objektivno i subjektivno. U 

objektivnom   smislu   to   je   skup   pravnih   propisa   koji   uređuju   nasleđivanje,   a   u 
subjektivnom   smislu   označava   konkretna   ovlašćenja   određenog   lica,   da   na 
osnovu   objektivnog   nasljednog   prava   stekne   određena   prava   iz   zaostavštine 
ostavitelja.  Nasljedno   pravo   u   svojoj   dugoj   istoriji   je     razvilo     i   posebnu 
terminologiju.

Umrlo lice čija je imovina predmet nasleđivanja naziva se ostavilac, de cujus, 
defunctus. Ukoliko je ostavitelj ostavio testament odnosno zavještanje, onda se 
on   naziva   zavještalac   ili   testator.   Trenutak   smrti   ostavitelja,   a   to   je   ujedno   i 
trenutak otvaranja naslijeđa, naziva se delacija. Imovina ostavitelja ili testatora 
koja   je   podobna   za   nasleđivanje,   naziva   se   zaostavština   odnosno   ostavina. 
Odredba u testamentu kojom se određenom licu ostavlja tačno određeno pravo, 
naziva se isporuka ili legat, a lice u čiju je korist takva odredba sačinjena naziva 
se isporukoprimac ili legatar.

 

Nasljednopravni   propisi

 

imaju   dvije   dimenzije,   vremensku   i 

prostornu.Vremenska dimenzija znači da se zaostavština raspravlja po propisima 
koji su važili u momentu smrti   ostavitelja.Punovažnost testamenta , ugovora o 
doživotnom izdržavanju i ugovora  o ustupanju i raspodjeli imovine za života se 
cijene po zakonu u vrijeme  kada su ovi pravni poslovi poduzeti.Ustavno načelo o 
neretroaktivnosti zakona  poštuje se i u materiji nasljeđivanja.

  Pretpostavke     za     postojanje   zaostavštine   su:   smrt   ostavitelja   i   otvaranje 
nasljeđa ( delatio hereditatis), a elementi  koji se isto označavaju  kao preduslovi 
ili   uslovi   su   postojanje   nasljednika   i   osnov   pozivanja   na   naslijeđe.Do 
nasljeđivanja dolazi uvijek kada postoji zaostavština   i kada se ovori naslijeđe 
( delacija), te će se tada uvijek naći lice-srodnik   do   države kao poslednjeg 
nasljednika,   i   postojati   će   osnov   pozivanja   na     naslijeđe.Iz   ovog   se     izvodi 
zaključak da su     bitne pretpostavke za     nasljeđivanje, zaostavština i delacija, 
postojanje nasljednika i osnov pozivanja na  naslijeđe.

Trenutkom   smrti   fizičkog   lica   otvara   se   njegova   zaostavština,   te   je   veoma 
značajno   odrediti   momenat   delacije,   jer   se   prema   njemu   određuje   sastav 
zaostavštine,   krug     nasljednika   odnosno   njihovo   postojanje,     dostojnost, 
sposobnost,   rokovi   zastarjelosti   za   nasljedničke   tužbe.Potrebno   je   utvrditi   ne 
samo   dan,     nego   i   čas     a   po   mogućnosti   i   minutu   smrti   ostavitelja.Ovo   ima 
krupnih   posledica   kod   komorijenata,   jer   mala   vremenska   razlika   je   bitna.Kod 
proglašenja nestalog lica za umrlo , sud će ukoliko sa sigurnošću ne može da 
odredi datum smrti uzeti kao  datum smrti dan koji ono nije preživjelo, a  ako se 
ni to ne može utvrditi   datum njegove smrti smatraće se prvi dan po   isteku 
zakonom propisanih  rokova  poslije kojih se nestalo lice može proglasiti umrlim.

1

Zaostavštinom     se     smatra   skup   prava   i   obaveza     ostavitelja     ,   njegova 
cjelokupna aktiva i pasiva  podobna za nasljeđivanje,a koja nije  nekim posebnim 
propisima     podvrgnuta   drugačijim   pravilima.   Postoje   prava     koja   ne   ulaze   u 
zaostavštinu   ,   pravo   preče   kupovine.Zaostavština   je   širi   pojam   od   imovine 
ostavitelja  jer u nju ulaze i neka neimovinska prava  ostavitelja, autorska prava, i 
čine je imovina ostavitelja ( aktiva) i  dugovi  ostavitelja ( pasiva).Aktiva i pasiva 
čine     bruto   zaostavštinu,   a   razlika   između   njih   se   zove   čista   zaostavština. 
Mogućnost da  pasiva bude veća od aktive  oslobađa nasljednika da  angažuje 
svoja sredstva radi namirenja dugova ostavitelja jer on odgovara za   dugove 
samo   u   visini   vrijednosti   naslijeđene   imovina.U   zaostavštinu   ulaze   :   stvarna 
prava, pravo svojine , službenosti, zaloge, pravo građenja, državina, obligaciona 
prava, prava iz ugovora  o kupoprodaji , depozitu,  naknada štete, neosnovano 
bogaćenje,autorska prava i prava iz industrijske  svojine.Prava  vezana za ličnost 
ostavitelja se gase njegovom smrću, lična služnost itd.

U   sastav   zaostavštine   ne   ulazi:   imovina     supružnika     stečena   po   osnovu 
zajedničkog   braka,izdvajanje   po   nekom     drugom   osnovu   –izlučna   tužba     , 
imovina   koja   je   prešla     na     umrlog   ugovorom   o   doživotnom   izdržavanju, 
izdvajanje u korist potomaka koji su privređivali zajedno sa   ostaviteljem .Lica 
koja   ispunjavaju   navedene   uslove   ,   a   ne     spadaju   u   krug     onih   koje   zakon 
ovlašćuje     na   traženje   izdvajanja   ,   mogu   ovo   zahtijevati   samo   u   parničnom 
postupku , treća lica.

Predmete zaostavštine  ne čine predmeti  domaćinstva  koji služe svakodnevnim 
potrebama   potomcima   ,   bračnom   drugu   i   roditeljima   ostavitelja   ,   a   nisu   veće 
vrijednosti.Ti predmeti postaju zajednička  svojina tih lica.

OSTAVINKI POSTUPAK 

Ostavinski postupak predstavlja skup procesnih radnji   pred sudom koje 

imaju za cilj utvrđivanje nasledno pravnih posledica ostaviteljeve smrti.   Sudski 
postupak     za   raspravljanje   zaostavštine   uređen   je   Zakonom   o   vanparničnom 
postupku.    Zakonom  o vanparničnom  postupku su uređena   pravila u kojima 
redovni sudovi postupaju i odlučuju o ličnim,  porodičnim,  imovinskim  i drugim 
pravnim stvarima koje se  po tom ili drugom zakonu rješavaju  u vanparničnom 
postupku;   njegove   odredbe   primjenjuju   se   i   u   drugim   pravnim   stvarima   iz 
nadležnosti   redovnih   sudova   za   koje   nije   izričito   određeno   da   se   rješavaju   u 
vanparničnom   postupku,   ukoliko   se   ne   odnose   na   zaštitu     povređenog       ili 
ugroženog prava niti   se zbog učesnika u   postupku mogu primjeniti odredbe 
Zakona o parničnom postupku. Međutim, treba istaći: pošto je parnični postupak 
opšti postupak za zaštitu građanskih subjektivnih prava, to se njegova pravila, 
kao   opšta,   primjenjuju   u   vanparničnom   postupku,   a   time   i   u   ostavinskom 
postupku. Razumije se da postoje i izvjesna odstupanja, veća ili manja, koja čine 
ostavinsku   proceduru   specifičnom.   Inače   iostavinski   postupak   na   kojoj   je 
postavljen  Zakon o vanparničnom postupku ima dvije procesne cjeline:

2

background image

Na vođenje parničnog postupka utiču i stranke u postupku, naročito putem 

svojih dispozitivnih radnji – npr. Parnica će biti okončana odricanjem od tužbenog 
zahtjeva   ili   povlaćenjem   tužbe.   U   ostavinskom   postupku   pravilo   je   drugačije. 
Naime,     ostavinski   sud   vodi   pokrenuti   postupak   do   kraja,   do   donošenja 
ostavinskog   rješenja.     Radnje   stranaka   ne   mogu   dovesti   do   okončanja 
ostavinskog postupka,   šta više stranke ne mogu uticati ni na tok ostavinskog 
postupka.   Od   pravila   da   se   pokrenuti   ostavinski   postupak   mora   sprovesti   po 
načelu oficijelnosti sve do kraja,  odnosno do donošenja rješenja o nasleđivanju, 
postoje neki izuzeci.  Prije svega ukoliko se utvrdi  da ostavitelj  nije imao nikakvu 
imovinu koja je podobna za nasleđivanje, postupak se uopšte neće voditi. Do 
takve   situacije   može   doći   ne   samo   u   slučaju     kad   je   ostavitelj   bio   veoma 
siromašan,   već   i   u   onim   slučajevima   kada   je   ostavitelja     tako   raspolagao 
imovinom da nije ostalo ništa što bi ušlo u sastav zaostavštine (npr. Zaključio je 
ugovor o doživotnom izdržavanju kojim je je obuhvatio svoju cjelokupnu imovinu 
koju nije   uvećao sve do smrti). S druge strane, ukoliko se   utvrdi da u sastav 
zaostavštine ulaze samo prava na pokretnim stvarima, a naslednici ne zatraže 
vođenje ostavinskog postupka onda će ostavinski sud obustaviti postupak..  Ipak 
u   savremenim   uslovima   naslednici   su   često     prinuđeni   da   traže   vođenje 
ostavinskog postupka čak i u slučajevima kada u sastav zaostavštine ulaze samo 
pokretnosti (npr. Novac na tekućem računu ili štednoj knjižici,   stvari u sefu u 
banci, motorna vozila,   oružje i sl.), jer se za prenos odgovarajućih   prava u 
određenim   slučajevima   zahtjeva   pravosnažna   sudska   odluka   (ostavinsko 
rješenje).

Pribavljanje   i   donošenje     dokaza   u   parnici   po   pravilu   je   predviđeno 

parničnim   strankama.   U   ostavinskom   postupku   kao     što   smo   već   istakli,   sud 
donosi odluku na osnovu rezultata cjelokupnog raspravljanja imajući u vidu kako 
dokaze   koje   su   stranke     podnijele,   tako   i   dokaze   koje   je   sam   sud   pribavio 
službenim putem. Na taj način ostavinski sud po pravilu,  igra značajnu ulogu u 
pribavljanju dokaza nego što je to slučaj sa parničnim sudom .

Ostavinsko   rješenje   može   se   zasnivati   na   dokazima   koji   nisu   izvedeni 

pred sudijom koji je rješenje donio.  Moguće je takođe  da odluku donese sudija 
koji uopšte i nije vodio ostavinsku raspravu.  Dakle u ostavinskom postupku važi 
načelo posrednosti.  Razlog ovog značajnog ostupanja od pravila  neposrednosti 
koje   važi   u   parničnom   postupku,   uslovljeno   je   potrebom   ekonomičnosti   i 
efikasnosti ostavinskog postupka,   koji se zasniva na   nespornosti činjeničnog 
stanja među strankama,  a i činjenicom da odluka ostavinskog suda  uvijek može 
biti korigovana u parničnom postupku (parnični postupak je korektivni postupak 
za   raspravljanje   zaostavštine).   Zakon   prihvata   da   i   neke   radnje   u   postupku 
preuzimaju   putem   podnesaka   u   pisanom   obliku,   a   za   neke   od   njih   predviđa 
obaveznu pismenu formu. U ostavinskom postupku sud može donijeti   odluku i 
bez  usmeng obraćanja stranaka, dovoljno je da stranke svoje izjave i zahtjeve 
upute sudu u odgovarajućoj pismenoj formi.  U ostavinskom postupku  moguće je 
da se stranke uopšte ne pojave, bilo da   radnje preuzimaju samo u pisanom 

4

obliku ili putem punomoćnika. Ostavniski sud svoju odluku nikada ne donosi u 
obliku presudu već uvijek u obliku rješenja. Moguće je da ostavinski sud svoju 
odluku bazira na   presudi parničnog suda (kad je u toku ostavinskog postupka 
među strankama bilo sporno neko činjenično     pitanje pa ih je   ostavinski sud 
uputio na parnicu) ali i u tom slučaju donijeće rješenje o nasleđivanju. Ostavinski 
postupak   ima   za   cilj   da   utvrdi   činjenično   stanje   koje     je   postojalo   u   trenutku 
delacije i da na osnovu toga utvrdi nasledna prava svih  lica koja ostvaruju neke 
koristi iz zaostavštine.  Otuda  se strankom u ostavinskom postupku smatraju sva 
lica koja tvrde da im po bilo kom osnovu,  pripada neko nasledno pravo. To znači 
da     u   ostavniskom   postupku   može   biti   i   više   stranaka   (npr.     Dva   zakonska 
naslednika, dva testamentalna naslednika, dva legatara,  i  svi oni imaju karakter 
stranke u postupku). Upravo zbog razlikovanja pojma stranke   u   parničnom i 
vanparničnom postupku, a time i u ostavinskom postupku,  ponekad se strane u 
vanparničnom postupku nazivaju učesnicima u postupku. Zakon o vanparničnom 
postupku, u zavisnosti o kontesta koristi termin stranke i zainteresovana lica,  ali 
se iz cjeline teksta zaključuje da su u pitanju sinonimi. U ostavinskom postupku 
se,   u   iznijetom   smislu   koriste   sva   tri   termina:   stranka,     učesnik   u   postupku, 
zainteresovano lice (naravno koriste se i termini sa određenim  značenjem npr. 
naslednik, legatar).

NADLEŽNOST I SASTAV SUDA 

Za raspravljanje zaostavštine mjesno je nadležan Osnovni sud na čijem je 

području ostavitelj imao prebivalište u vrijeme smrti, a ako ostavitelj u vrijeme 
smrti   nije   imao   prebivalište,   nadležan   je   Osnovni   sud   na     čijem   je   području 
ostavitelj   ima     boravište,     ukoliko   to     posebnim   Zakonom   i   međunarodnim 
ugovorom   nije   drugačije   određeno.   Ako   ostavitelj     u   vrijeme   smrti   nije   imao 
prebivalište   i boravište u Republici Bosni i Hercegovini, nadležan je Ostavinski 
sud   na   čijem   području     se   nalazi   zaostavština   ili   pretežni   dio   zaostavštine. 
Privremene mjere za obezbeđenje zaostavštine može narediti  Osnovi sud na 
čijem području je ostavilac umro  kao i  Osnovni sud na čijem  području se nalazi 
zaostavština.     Učesnici   u   postupku   za   raspravljanje   zaostavštine   ne   mogu 
ugovoriti ni stvarnu ni mjesnu nadležnost suda.

PRETHODNE RADNJE 

Pod prethodnim radnjama  u ostavinskom postupku podrazumjevamo one 

radnje koje se preduzimaju da bi se omogućila i pripremila ostavinska rasprava. 
To   su   sastavljanje   smrtovnice,   popis   i   procjena   imovine   umrlog   i   određivanje 
privremenih mjera za obezbjeđenje zaostavštine. 

Sud po službenoj dužnosti pokreće    ostavinski postupak čim sazna  za 

nečiju smrt. Način na koji se dolazi do ovog saznanja je relevantan, ali da bi se 
postigao izvjestan red i da bi se omogućilo  sudu, da  što je moguće efikasnije 
bude obavješten o smrti nekog lica i samim tim se brže urede  građansko pravne 
posledice ostaviteljove smrti, Zakon stavlja u dužnost matičaru koji je nadležan 
da izvrši upis smrti u matičnu knjigu umrlih,  da u roku od 30 dana po izvršenom 

5

Želiš da pročitaš svih 15 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti