Programiranje i kontrola transformacijskog procesa
UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET SPORTA I TJELESNOG ODGOJA
SARAJEVO
POSTDIPLOMSKI STUDIJ
Kolegij:
TRANSFORMACIONI PROCESI
Tema
:
PROGRAMIRANJE I KONTROLA
TRANSFORMACIONIH PROCESA
Mentor: Kandidat:
prof. dr.
MUNIR TALOVIĆ Zrna Agačević
Sarajevo, 2010. godine
SADRŽAJ:
1. Pojam tehnologije sportskog treninga
1.1 Pojam i struktura tehnologije sportskog treninga
2. Zakonitosti sportskog treninga
2.1. Usmjerenost treninga
2.2. Adaptivnost treninga
2.3. Kontinuiranost opterećenja
2.4. Diskontinuiranost opterećenja
2.5. Prepokrivanje opterećenja
2.6. Cikličnost treninga
2.7. Heterohtronost treninga
3. Tehnologija sportskog treninga
3.1 Planiranje treninga
3.2 Programiranje treninga
3.3 Operacionalizacija treninga
3.4 Registrovanje treninga
3.5 Klasifikacija treninga
3.6 Kontroliranje treniranosti
3.7 Korigovanje treninga
3.8 Kompariranje rezultata
4. Literatura
2

1.1. Pojam i struktura tehnologije sportskog treninga
Pod tehnologijom sportskog treninga podrazumjevamo naučnu i tehnološko-praktičnu
disciplinu koja proučava zakonitosti transformacionih procesa, u kojem se čovjek, kao
višedimenzionalan sistem, mijenja iz jednog stanja u novoformirano stanje koje obezbjeđuje viši nivo
sportskog rezultata. Osnovni zadatak tehnologije sportskog treninga je da pronalazi i utvrđuje osnovne
zakonitosti i postupke koji regulišu uspjeh u sportskim aktivnostima.
Da bi sportski trening mogli uspješno programirati, neophodno je da poznajemo sve činioce -
faktore - od kojih ovisi uspjeh u sportskoj aktivnosti koju želimo programirati. To poznavanje faktora
podrazumijeva dobro poznavanje svih antropoloških karakteristika tj. osobina i sposobnosti od kojih
ovisi uspjeh u tom sportu kao i šta sve treba učiniti, koja i kakva sredstva, metode, opterećenja
primijeniti da bi uspjeh bio vjerovatan. Ako to ne poznajemo, ako nemamo takvih informacija, tada ne
možemo niti napraviti adekvatan program, a to znači da nam je rad intuitivan - stihijski.
Zadaci sportskog treninga
mogu biti:
a)
fundamentalni zadaci
b)
specifični zadaci
Struktura tehnologije sportskog treninga
obuhvata neke značajne elemente po grupacijama, a to su:
-
antropološke karakteristike sportiste
(antropološki status), odnosno strukture
morfoloških karakteristika, biomehaničkih karakteristika, funkcionalnih sposobnosti, motoričkih
sposobnosti, konativnih i socioloških karakteristika, kognitivnih sposobnosti, njihove međusobne
relacije, genetičke ograničenosti i mogućnosti razvoja,
-
fiziološke osnove sportskog treninga
(fiziološke osnove), sa akcentom na strukturu
mišića, bioenergets sistem, kardiorespiratorni sistem, acidobazni status, stvaranje laktata, pražno
opterećenje i mehanizam adaptacije,
-
trening u metaboličkim zonama
(metaboličke zone) putem primjene sredstava
treninga koja direktno ili indirektno utječu na sportski rezultat, metode obuke i standardnih ili
situacionih metoda treninga, kao i primjeni ekstenziteta i intenziteta opterećenja na bazi aerobnog i
anaerobnog praga,
-
zakonitosti sportskog treninga
(zakonitosti treninga) koje se iz dana u dan u praksi
razrađuju, analiziraju, potvrđuju, a to su usmjerenosti treninga, adaptivnost treninga, kontinuiranost
treninga, diskontinuiranost opterećenja, prepokrivanje opterećenja, cikličnost treninga i
heterohtronost (neistovremenost) treninga,
-
konstrukcija sportskog treninga
(konstrukcija treninga) sa posebnim akcentom na
ritmičke oscilacije radnog učinka (bioritam čovjeka i radna sposobnost), strukturu treninga
(monostrukturu, mikrostrukturu, mezostrukturu, makrostrukturu i polimakrostrukturu) i sportsku
formu,
-
oporavak u sportskom treningu
(oporavak u treningu), sa posebnim akcentom na
energetska i supstancijska sredstva oporavka, dozvoljena i nedozvoljena stimulativna sredstva
oporavka, kao i sprovođenje doping kontrole, i
-
tehnologija sportskog treninga
(tehnologija treninga, putem modelovanja sportova,
dijagnosticiranja sportista, planiranja, programiranja, operacionaliziranja, registriranja i klasificiranja
treninga, kontroliranja treniranosti, obrađivanja podataka, analiziranja efekata, korigiranja treninga i
kompariranja rezultata
Sve gore navedene elemente primjenjujemo kroz dvije međusobno uslovljene i povezane oblasti:
4
1. komplementarna oblast: antropološki status, fiziološke osnove, metaboličke zone i
2. trenažna oblast: zakonitosti treninga, konstrukcija treninga, oporavak u treningu,
tehnologija treninga.
2. ZAKONITOSTI SPORTSKOG
TRENINGA
U zakonitostima sportskog treninga, koji integralno prikazuju njegovu specifičnost, kao
posebnog oblika procesa, ubrajaju se: jedinstvo čovjeka i njegove okoline, funkcionalna uzajamna
veza organa i sistema u organizmu, zavisnost opterećenja za vrijeme treninga od funkcionalnih i
adaptacionih mogućnosti organizma, usmjerenost ka višim pokazateljima specijalnog usavršavanja,
jedinstvo opšte i specijalne pripreme sportaša, neprekidnost (kontinuiranost) procesa treninga
istaknutom u zbijenom režimu opterećenja i odmora, postepeno i maksimalno povećanje zahtjeva na
treninzima, talasastost dinamike opterećenja, cikličnost treninga i dr.
Iako se ove teorijske postavke u oblasti sportskog treninga najčešće nazivaju principima ili
zakonitostima, one često ne mogu dovoljno konkretno ukazivati na optimalne puteve i uvjete njihove
realizacije, koji bi sa velikom sigurnošću mogli garantirati najviša praktična dostignuća, jer su još
uvijek u fazi naučnog ili empirijskog (eksperimentalnog) izučavanja i provjeravanja. Za sada se sa
sigurnošću zna da je u okviru njih sadržana njihova suština, koju je na egzaktan način teško objasniti,
ali se po njima mora tako raditi jer su proizašli i potvrdili se na bazi višegodišnjih stečenih iskustava i
rada.
Pokazne osnove procesa sportskog treninga potrebno je detaljnije upoznati, jer one
predstavljaju značajan doprinos na osnovu kojih su vršeni pokušaji različitih konstrukcija zakonitosti
sportskog treninga. U praksi se te zakonitosti konstantno razrađuju, analiziraju i potvrđuju a to su:
usmjerenost treninga, adaptivnost treninga, kontinuiranost opterećenja, diskontinuiranost opterećenja,
prepokrivanje opterećenja, cikličnost treninga i heterohtronost (neistovremenost) treninga.
5

2.2 ADAPTIVNOST TRENINGA
Adaptivnost je jedno od najvažnijih opštih svojstava života, s obzirom da, prilagođavanje
čovjeka, uvjetima njegovog okruženja predstavlja, osnovni kriterijum evolutivnog procesa, kao što je
prirodno odabiranje njegov osnovni mehanizam.
Suština zakonitosti adaptacije treninga sastoji se u tome da je proces adaptacije uslovljen
veličinom trenažnih opterećenja, koja ne mogu biti niti manja niti veća od onoga što organizam u
datom momentu može da apsorbuje. To konkretno znači da mala opterećenja (do 30% maksimalno)
ne izazivaju trenažni efekat na organizam, dok se suviše velika opterećenja (preko 100%) takođe
nepovoljno odražavaju na organizam, tako da dolazi do smetnji ili čak i do rušenja adaptacionih
procesa u organizmu, što direktno ima za posljedicu smanjenje radne sposobnosti.
Sportski trening predstavlja jedan dugotrajni adaptacioni proces, pod kojim se
podrazumijevaju promjene svih relevantnih antropoloških sposobnosti i karakteristika ka višem
vrhunskom nivou pod utjecajem trenažnog opterećenja i njihovo usaglašavanje sa specifičnim
spoljašnjim uvjetima. U toku trajanja adaptacionog procesa postoje odgovarajuće zakonitosti odnosa
između procesa opterećivanja i adaptiranja. Ova dva procesa nalaze se u neprekidnoj međusobnoj vezi
i uslovljenosti. Dok veličina trenažnog opterećenja utječe na promjenu stanja organizma, dotle
određeno stanje organizma uslovljava efikasnost opterećenja. To znači da rješenje trebamo tražiti na
relaciji između velikih i malih opterećenja (od 30 do 100%) što uvjetuje održavanje odgovarajuće
ravnoteže između adaptacionih mogućnosti organizma i veličine trenažnog opterećenja.
Takvo trenažno uravnoteženo opterećenje koje izaziva pozitivan adaptacioni efekat na
organizam zovemo optimalnim opterećenjem čiju je veličinu teško odrediti s obzirom na ulogu koju
ima svaki sportista i s obzirom na individualne razlike između sportista.
Organizam se na osnovu neprekidnih i postepenih stimulansa (sredstava, metoda i
opterećenja) adaptira na sve veće napore u toku procesa treninga što utječe i na povećanje radne
sposobnosti. Ako su ti stimulansi takvi da konstantno u određenom periodu djeluju istom jačinom
onda će i radna sposobnost biti povećana samo do određenog nivoa, odnosno dotle dok su ti
stimulansi dovoljni da izazovu odgovarajuće promjene u organizmu, poslije će se organizam adaptirati
i prilagođavati takvim stimulansima a to nedvojbeno utječe na smanjenje radne sposobnosti. Takođe i
zadržavanje istih vremenskih intervala između stimulansa po pravilu dovodi do postepenog smanjenja
radne sposobnosti.
2.3 KONTINUIRANOST OPTEREĆENJA
Kontinuiranost porasta radne sposobnosti u procesu sportskog treninga može se osigurati, ne
samo postupno doziranim opterećenjima, već i odgovarajućim intervalima odmora, koji takođe moraju
biti optimalni, kako bi se došlo najprije do oporavka organizma sportiste, a zatim i do povećanja radne
sposobnosti.
To praktično znači da svaki trening po svom djelovanju na organizam mora biti nešto jači od
prethodnog, a intervali odmora po dužini trajanja trebaju biti takvi da opterećenje koje slijedi uvijek
dođe u fazi superkompenzacije (nadoporavka), te da se naslanja na određene tragove koji ostaju od
prethodnog treninga.
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti