zapadnih država Europe, zbog čega je Hrvatska svrstana u skupinu država Europe s vrlo
starom populacijom (Germin Petrović i Vlahović-Palčevski, 2011). Popisom su zabilježene

758.633 osobe u dobi starijoj od 65 g

odina koje čine 17,7 % ukupnog stanovništva. Žene su

bile zastupljenije u starijoj populaciji (60,96 %) u odnosu na muškarce (39,04 %)

(www.dzs.hr). Udio osoba starije životne dobi u populaciji Hrvatske u kontinuiranomu je

porastu

, te se procjenjuje da će 2051. godine on iznositi 34 %.

Starija populacija danas živi dulje i kvalitetnije, prvenstveno zahvaljujući porastu životnog
standarda, kao i razvoju i poboljšanju cjelokupne zdravstvene zaštite što uključuje dostupnost

i primjenu farmakoterapije (Germin

Petrović i Vlahović-Palčevski, 2011). Prevalencija

propisivanja lijekova osobama starije životne dobi vrlo je visoka, što se dijelom objašnjava

činjenicom da je u ovoj dobi velika učestalost kroničnih bolesti, čije liječenje zahtijeva
primjenu većeg broja lijekova. Posljedično, starije osobe su najveći potrošači receptnih

lijekova, ali i lijekova u slobodnoj prodaji.

Primjena lijekova u ovoj dobi za sobom nosi niz potencijalnih problema čiji se uzrok

pronalazi u fiziološkim promjenama u procesu starenja, brojnim komorbiditetima, neizbježnoj

politerapiji i upitnoj suradljivosti. Stoga, optimizacija terapije za ove bolesnike ključan je
čimbenik uspješnog liječenja i smanjenja rizika za nastanak problema povezanih s primjenom

lijekova.

1.1.

PROMJENE U FARMAKODINAMICI I FARMAKOKINETICI U STARIJOJ

DOBI

Starenje je proces u kojem dolazi do specifičnih promjena u farmakokinetici i

farmakodinamici lijekova. Navedeno utječe na odabir i doziranje lijeka, ali i povećava rizik za

pojavu neželjenih djelovanja lijeka.

povećanu farmakološku aktivnost lijeka i jači učinak. Primjer za ovo su lijekovi kiselih

svojstava sa snažnim afinitetom za albumin: diazepam, varfarin, acetilsalicilna kiselina i

fenitoin. Primjerice, u bolesnika srednje životne dobi, udio vezanog varfarina je 97 %, dok je

udio slobodne frakcije 3 %. U starijih bolesnika, udio slobodne frakcije dupl

o je veći, što

može dovesti do jačeg učinka lijeka (Germin Petrović i Vlahović-Palčevski, 2011).
Promjene u fazi metabolizma nisu klinički značajne, iako su u starijih osoba količina jetrenog
tkiva i aktivnost mikrosomalnih enzima smanjene. Međutim, smanjenje jetrenog krvotoka za

40 –

50 % u usporedbi s mlađim osobama, utječe na koncentraciju lijekova sa značajnim

prvim prolazom kroz jetru. To su, primjerice, nifedipin, verapamil, nitrati, labetalol,

propranolol i triciklički antidepresivi. Zbog smanjenja jetrenog krvotoka, smanjen je
metabolizam prvog prolaska ovih lijekova, čime se povećava njihova sistemska

bioraspoloživost. Stoga je kod ovih lijekova potrebno smanjiti dozu za otprilike 30 %. S druge

strane, zbog smanjenog metabolizma prvog prolaska, aktivacija prolijekova je usporena ili

smanjena što znači usporenu ili smanjenu sistemsku bioraspoloživost. Primjer su često

korišteni antihipertenzivni lijekovi – ACE inhibitori (Mangoni i Jackson, 2003)

Enzimska

aktivnost sustava citokroma P-450 se smanjuje

, međutim, da bi ovdje došlo do klinički važnih

promjena, jetreni metabolizam lijekova treba biti smanjen najmanje za 30 – 40 % (

Macolić

Šarinić, 2002).
U fazi eliminacije lijekova bilježe se značajne promjene. Naime, tijekom starenja mijenja se

parenhimna struktura i funkcija bubrega. Bubrežna masa progresivno se smanjuje, a od 40.

godine života svake godine smanjuje se i brzina glomerularne filtracije za 0,8 ml/min/1.73 m