Pravni fakultet za privredu i pravosuđe
VŠJ Subotica

MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO

skirpta

(ispitna pitanja i odgovori)

Profesor: Nenad Avramović

     Asistent: Boris Majlat

Februar, 2017. godina

1. POJAM MEĐUNARODNOG JAVNOG PRAVA

 

 

Termin „međunarodno pravo“ egzistira od kraja XVIII veka. Smatra se da ga je u pravni sistem 
uveo Džeremi Bentam

1

.

Jedni smatraju da međunarodno pravo uređuje odnose između svih subjekata međunarodnog 
prava, dok drugi ga izjednačavaju sa međudržavnim pravom, odnosno sa pravom koje reguliše 
odnose između suverenih država.

Preovlađujuće mišljenje  

je da je međunarodno pravo ono koje „ne reguliše odnose samo 

između država, već i odnose između država i međunarodnih organizacija, između pojedinih 
međunarodnih organizacija, kao i njihove unutrašnje odnose, i jos šire - odnose između naroda, 
kao nosilaca suvereniteta i prava na samoopredeljenje“.

U tom konktekstu međunarodno pravo, kao širi i opštiji pojam, smatraju neki pravni pisci da se deli 
na međunarodno javno pravo i međunarodno privatno pravo. 

Međunarodno   javno   pravo  

reguliše   odnose   između   država,   odnose   između   država   i 

međunarodnih organizacija, unutar i između međunarodnih organizacija u njihovim odnosima kao 
nosilaca suverenosti (dakle, javnopravne odnose). 

Međunarodno privatno pravo  

za predmet regulisanja ima odnose između država povodom 

odnosa pojedinaca (odnosno privatno-pravne odnose). Međutim, ova podela međunarodnog 
prava danas nema previše pristalica.

U novije vreme pojavljuje se termin 

transnacionalno pravo, 

pod kojim se podrazumevaju svi 

odnosi sa međunarodnim karakterom. Takođe, predlaže se i termin 

supranacionalno pravo

, čiji 

naziv ukazuje na superiorniji položaj međunarodnog prava u odnosu na volju država.

Pravna pravila MP dele se na:

-

univerzalna (obavezuju sve države jednako),

-

regionalna (konsenzus država jedne regije) i 

-

partikularna pravila (pravila najužeg dejstva, obavezuju dve ili više država).

Definisanje međunarodnog javnog prava

Međunarodno javno pravo je

  – SISTEM PRAVNIH PRAVILA

  koja regulišu  

osnivanje pravni 

položaj i

 o

dnose

 – država, međunarodnih organizacija i drugih subjekata međunarodnog prava, 

kao i pravni položaj i odnose 

drugih jedinki od međunarodnog interesa. 

Osnivanjem prvih međunarodnih organizacija krug subjekata proširen je, pored država, i na 
organizacije (odnose između međunarodnih organizacija i odnose međunarodnih organizacija i 
država), ali i na čoveka i druge jedinke od međunarodnog interesa. Funkcionisanje sistema 
pravnih normi međunarodnog prava od najveće je važnosti za uređenje odnosa u međunarodnoj 
zajednici, koju čine suverene države.

Međunarodnim   pravom   se   usklađuju   interesi   pojedinih   država   ili   pojedinaca   sa   interesima 
međunarodne zajednice ili čovečanstva u oblastima kao što su globalne klimatske promene ili 
druga globalna pitanja okoline, kulturno i materijalno nasleđe čovecanstva i međunarodni zločini.

Sudsku   zaštitu   međunarodnog   prava   međunarodna   zajednica   ostvaruje   putem   neobavezne, 
fakultativne nadležnosti međunarodnih sudova koji su, kao uostalom i sudovi u državama, samo 
pokušaj i način obezbeđenja nezavisne i objektivne primene prava.

1

 

Џереми Бентам

 (

енгл.

 

Jeremy Bentham

Лондон

15. фебруар

 

1748

 — 

Лондон

, 

6. јун

 

1832

) је био 

британски 

филозоф

, реформатор правног система и оснивач 

утилитаризма

. Развио је морални и филозофски систем који 

се заснива на идеји да су људска бића 

рационална

, себична створења, односно да теже што већој користи.

2

background image

3. ZNAČAJ I FUNKCIJE MEĐUNARODNOG JAVNOG PRAVA

 

 

Značaj MJP se pre svega ogleda u tome što predstavlja –  

pravni mehanizam za očuvanje 

svetskog mira i bezbednosti 

kroz:

-

Regulisanje spornih međudržavnih odnosa, zatim kroz

-

Utvrđivanje pravnih pravila ali i

-

Delatnost međunarodnih organizacija  (kao sto su npr. UN)

Dakle,   moglo   bi   se   reći   da   MJP   kao   takvo   predstavlja   sredstvo  

KOMUNIKACIJE  

USAGLAŠAVANJA  

suprotstavljenih interesa.

Ono je u funkciji – formulisanja zajedničkih vrednosti  međunarodne zajednice.
Doprinosi:

-

Razvijanju   prijateljskih   odnosa   među   nacijama   (zasnovanih   na   poštovanju   načela 
ravnopravnosti i prava naroda na samoopredelenje) 

-

Ostvarivanju međunarodne saradnje u rešavanju međunarodnih problema,

-

Unapređivanju i podsticanju poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda  itd...

Primena naučno-tehnoloških dostignuća u privredi, saobraćaju, ali i drugim oblastima društvenih 
aktivnosti, rezultirala je razvojem i specijalizacijom postojećih i stvaranjem i širenjem novih oblika 
međunarodnih odnosa. Na normativnom planu regulacija navedenih odnosa dovela je, naročito 
posle osnivanja Organizacije ujedinjenih nacija, do stvaranja novih grana međunarodnog javnog 
prava. Dakle, period posle Drugog svetskog rata odlikuje kodifikacija ugovornog, diplomatskog i 
konzularnog   prava,   saobraćajnog   (pomorskog,   železničkog,   rečnog,   poštanskog, 
vazduhoplovnog), krivičnog, administrativnog, medicinskog, humanitarnog, kosmičkog...

Do toga perioda klasično međunarodno pravo delilo se na međunarodno ratno i međunarodno 
mirnodopsko pravo.

Sistem kolektivne bezbednosti utemeljen poveljom predstavlja, u stvari, pokušaj da se ojača i 
normativno zaokruži sistem čije su osnove postavljene u Društvu naroda.

Doprinos međunarodnog javnog prava u očuvanju mira i bezbednosti kroz regulisanje spornih 
međudržavnih odnosa kroz utvrđivanje pravnih pravila, ali i delatnost međunarodnih organizacija 
je, nema sumnje, veoma značajan. Uporedo sa izgradnjom sistema odnosa koji ne počiva na 
dominaciji   jačeg,   a   čemu   je   doprinela   i   ravnoteža   snaga   dva   suprotstavljena   ideološka, 
ekonomska i vojna bloka u vreme trajanja Hladnog rata, veliki broj država stekao je nezavisnost 
od kolonijalne uprave dojučerašnjih država kolonizatora.

Proces sistematizacije, sakupljanja i sređivanja prevashodno običajnih pravnih pravila, koji je 
započet  u  okvirima  međuanarodnog prava  krajem  XIX  veka,   nastavljen je  u okviru Društva 
naroda,   da   bi   puni   zamah   doživeo   kroz   delatnost   organizacije   Ujedinjenih   nacija.   Istorija 
međunarodnog prava beleži prvu kodifikaciju na Bečkom kongresu, koji je održan 1815. godine i 
tom prilikom je doneta Deklaracija protiv trgovine crncima.

Pariski kongres održan 1856. godine izvršio je kodifikaciju pravila međunarodnog pomorskog 
prava, 1864. godine u Ženevi je doneta konvencija o sudbini ranjenika i bolesnika u suvozemnom 
ratu, koje su revidirane 1906, 1929. i 1949. godine. Za najpotpuniju kodifikaciju u takozvanoj prvoj 
fazi razvoja međunarodnog prava  je kodifikacija pravila iz oblasti međunarodnog ratnog prava 
usvojena na Haškim konvencijama 1899. i 1907. godine.

Posle osnivanja Ujedinjenih nacija, Poveljom je zadatak kodifikacije poveren Generalnoj skupštini 
koja je taj zadatak poverila posebnoj komisiji UN za međunarodno pravo. Predloge najpoznatijih 
međunarodnih   kodifikovanih   akata   poput:   Konvencije   o   pravu   mora   iz   1958,   Konvencije   o 
diplomatskim odnosima iz 1961, Konvencije o konzularnim odnosima iz 1963, Konvencije o 
specijalnim misijama iz 1969, Konvencije o ugovornom pravu iz 1969...

4. POJAM I VRSTE IZVORA

 

 

4

Razlikujemo materijalne i formalne  izvore međunarodnog javnog prava.

Materijalni

  izvori   su   društveni   odnosi   koje   odlikuje   sukob   političkih,   državnih,   ekonomskih, 

geopolitičkih   ili   nekih   drugih   interesa   koji   su   od   značaja   za   funkcionisanje   i   opštanak 
međunarodne   zajednice,   te   ih   je   neophodno   regulisati   i   usmeravati   pravnim   normama 
međunarodnog karaktera.

Formaln

i izvori međunarodnog javnog prava su pravni akti koji sadrže opšte norme koje regulišu 

društvene odnose u međunarodnoj zajednici.

Saglasno odredbi člana 38. koju je utvrdio Statut Međunarodnog suda pravde, kao 

glavni 

izvori 

međunarodnog   prava   utvrđeni   (poređani   po   hijerarhiji)  

su:   međunarodni   ugovori

međunarodna običajna pravila

  i  

opšta pravna načela

, dok se u pomoćne formalne izvore 

ubrajaju sudske odluke i učenja najpoznatijih stručnjaka za međunarodno pravo.

Sudovi najpre primenjuju 

međunarodne ugovore

 ukoliko isti postoje i mogu da se primene, ako 

ugovora nema, primenjuju se 

običajna pravna pravila, 

i na kraju 

opšta pravna načela.

OBAVEZUJUĆE   ODLUKE   MEĐUNARODNIH   ORGANIZACIJA   –   takođe   predstavljaju   izvor 
međunarodnog prava.
Bitno je reći da izvori međunarodnog prava predstavljaju izraz – SAGLASNOSTI VOLJA  dva ili 
više SUBJEKATA MEĐUNARODNOG PRAVA.

5. MEĐUNARODNO OBIČAJNO PRAVO

 

 

Običaj se uglavnom definiše kao društvena norma zasnovana na dugotrajnom ponavljanju koje je 
prešlo u naviku i dobilo karakter društvene obaveznosti.

Međunarodna   običajna   pravila   nastaju   u   praksi   država,   međunarodnih   organizacija   i   drugih 
subjekata međunarodnog prava, kada oni steknu svest o pravnoj  obaveznosti, a sa ciljem da 
pravno urede konkretne međunarodne odnose.

Pojam međunarodnih običajnih pravila sadrži i objektivni (ili materijalni) i subjektivni (ili psihički 
supstrat). 

Objektivni

 element je sadržan u opštoj praksi, a 

subjektivan

 u psihičkom poimanju 

obaveznosti međunarodnih subjekata tj. svest o pravnoj obaveznosti.

Praksu

 čine akti ponašanja ( državnih organa ili organa međunarodnih organizacija ). Ona treba 

da bude opšta – tj, da u njoj učestvuje veći broj država. Praksa treba da bude: stalna, trajna, 
učestana i neprekidna. Mora biti – UJEDNAČENA, tj. u istoj situaciji, države treba da se ponašaju 
na isti način.

Međunarodni običaji moraju da imaju jednoobraznost, kontinuitet i učestalost primene. Dok su 
jednoobraznost i kontinuitet primene prakse međunarodnih običaja nesporni za njihovu primenu, 
učestalost ponavljanja običaja direktno je uslovljena učestalošću međunarodnih odnosa iz kojih 
proizilaze.

Nije međutim svako ustaljeno i kontinuirano ponašanje međunarodnih subjekata međunarodno 
običajno pravilo. Da bi opšta praksa postala međunarodni običaj potrebna je, pored materijalnih 
pretpostavki, postoji i svest o pravnoj obaveznosti na odgovarajuće ponašanje.

PRAVNA SVEST 

- To je element koji razlikuje međunarodno običajno pravno pravilo od običaja, 

dakle običaj prerasta u međunarodno običajno pravno pravilo kada se države ponašaju na 
određeni način ne zato sto su tako navikle, već zato što takvo ponašanje smatraju PRAVNO 
OBAVEZNIM.

Proces prestanka i gašenja međunarodnog pravnog pravila suprotan je njegovom nastanku. Tako 
nestankom jednog od dva elementa nužna za pojavu običajnog pravila gasi se ovo pravilo. Ako 

5

background image

Sudska   praksa   i   doktrina   najpozvanijih   stručnjaka   javnog   prava   raznih   naroda   predstavljaju 
pomoćni izvor međunarodnog prava, odnosno pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila.

Pod sudskom praksom u međunarodnom pravu podrazumevaju se odluke Međunarodnog suda 
pravde,   arbitražnih   sudova,   a   u   novije   vreme   i   drugih   regionalnih   ili   specijalizovanih 
međunarodnih, pa čak i nacionalnih sudova po međunarodnim pitanjima. Međutim, generalno, 
kao formalni supsidijarni izvor međunarodnog prava, najveći značaj imaju odluke Međunarodnog 
suda pravde.

Iz statuta Međunarodnog suda pravde proizlazi da  

ODLUKA SUDA

  ima pravnu snagu samo 

prema strankama u sporu i samo u odnosu na taj poseban slučaj, tj. ona ne obavezuje formalno 
druge države u istovetnim situacijama (dakle međunarodno pravo nije precedentno pravo)
Međutim, ako se kakav međunarodni sud u svojoj presudi pozvao na kakvo  običajno pravno 
pravilo ili opšte pravno načelo, tada se neko drugo lice koje treba da dokaže postojanje nekog 
običajnog pravnog pravila ili opšteg pravnog načela, može pozvati na tu presudu međunarodnog 
suda u kojoj je to pravilo primenjeno, a sve u cilju dokazivanja postojanja istog.

Uloga teorije u tumačenju pravnih propisa kao izvora međunarodnog prava daleko je manja nego 
sudske prakse. Danas se doprinos teorije ispoljava kroz doktrinarnu sistematizaciju i tumačenja 
novih pravnih pravila pozitivnog međunarodnog prava, ali i na uticaj institucije koje rade na izradi 
nacrta konvencija.

8. SUĐENJE PO PRAVDI

 

 

Sporove koji su pred njim pokrenuti, međunarodni sud rešava saglasno međunarodnom pravu. 
Ipak, Statut Međunarodnog suda pravde predviđa i da ta odredba ne prihvata pravo Suda da 
jedan spor rešava ako stranke na to ne pristanu. Dakle neophodan je pristanak stranaka. Premda 
je suđenje po pravdi i pravičnosti u Statutu stavljeno u kontekst izvora, po svojoj prirodi pravičnost 
ne može biti formalni izvor međunarodnog prava. Pravda i pravičnost se ne smeju zanemariti u 
postupku primene pravnih pravila na pojedinačne slučajeve, a služe i kao osnova za nastanak 
pravnih pravila.

Pravičnost se definiše kao siguran i spontan osećaj pravednog i nepravednog, naročito kad se 
sagledava kroz presuđivanje nekog konkretnog i posebnog slučaja.

U postupku primene međunarodnog prava o pravičnosti se raspravlja infra legem, praeter legem i 
contra legem.

Pravičnost  

infra legem

5

  odlikuje svaku primenu prava od strane suda kako unutar državne 

teritorije, tako i u okvirima međunarodne zajednice, kada primenjuje međunarodno pravo.

Odlučivanje po pravičnosti 

praeter legem

 vezano je za one slučajeve u međunarodnom pravu 

koji  nisu obuhvaćeni  pravom  vec  postoje  pravne praznine.   U  tim  situacijama  odgovornost   i 
ovlašćenja sudija su posebno naglašena.

Primena načela pravičnosti  

contra legem

  najčešće se vezuje za posebno ovlašćenje koje su 

stranke dale sudu da njihov spor reši fer i pravično. Presuda ne sme prekoračiti niti jedno 
imperativno pravilo opšteg međunarodnog prava jer bi to i ugovor činilo ništavim.

9. JEDNOSTRANI PRAVNI AKTI DRŽAVA

 

 

5

 

U skladu sa zakonom

7

Želiš da pročitaš svih 54 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti