Izvori normi međunarodnog privatnog prava

Međunarodno  privatno pravo je unutrašnja  grana prava svake države, čiji su formalni pravni izvori Ustav i zakoni. Međunarodno privatno pravo nije neko naddržavno ili međunarodno pravo uprkos tome što su pojedina pitanja ove problematike delimično regulisana i nadnacionalnim pravnim pravilima. Dvojaki su izvori međunarodnog privatnog prava, tako da obuhvataju unutrašnje propise i međunarodne ugovore, dok ostali izvori međunarodnog prava ne predstavljaju formalne izvore u kontekstu ove grane prava. Međunarodno privatno pravo ima formalne izvore, eventualno i u običajima, sudskoj praksi i pravnoj doktrini. Različiti izvori međunarodnog privatnog prava postoje. Osnovni izvori međunarodnog privatnog prava u pojedinim zemljama su zakonski propisi, dok u drugim zemljama sudski precedanti.

Određeni uticaj i zemljama u kojima nije priznata kao formalni izvor prava ima sudska praksa, upotpunjavajući praznine koje ostavlja, manje više, potpuna kodifikacija ove grane prava. Iako je značajan broj država u kojima su poslednjih decenija usvojeni zakoni o međunarodnom privatnom pravu, ova opaska ostaje, naročito ako se imaju u vidu različite koncepcije o predmetu istog. Običaji se smatraju dopunskim izvorom međunarodnog privatnog prava u pojedinim zemljama, iako je Međunarodni sud pravde u svojim odlukama stao na stanovište da u domenu međunarodnog privatnog prava  nema pravnih običaja koji bi bili izvori prava