Ugovori o prevozu robe
Seminarski rad iz
Privrednog prava :
Ugovori o prevozu
robe
DRUMSKIM, ŽELEZNIČKIM, POMORSKIM
I VAZDUŠNIM SAOBRAĆAJEM
Sadržaj:
Seminarski rad iz Privrednog prava : Ugovori o prevozu robe
April 29, 2009
1.
Uvod u privredno pravo
2.
Pojam i regulativa ugovora u privredi
3. Specifičnosti ugovora u privredi
4. Ugovori o prevozu
5. Ugovori o prevozu robe
6. Ugovor o železničkom prevozu robe
7. Ugovor o drumskom prevozu robe
8. Ugovor o vazdušnom prevozu robe
9. Ugovor o prevozu robe brodom
10.
Ugovori o prevozu putnika
11.
Rezime
12.
Literatura
1.
UVOD U PRIVREDNO PRAVO
Istorija ljudskog roda i težnje za stvaranje privrednog prava se
poklapaju. Na tom putu stvarane su razne teorije o pravu i državi, čija dva
pola čine prirodno pravo i pozitivno pravo. Otuda i globalna podela na
prirodnopravne teorije i pravni pozitivizam. U okviru ovog drugog razvile
su se brojne teorije koje pravo i državu osvetljavaju iz raznih oglova,

Ugovori u privredi su ugovori koje preduzeća i druga pravna lica koja
obavljaju privrednu delatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u
vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu delatnost,
zaključuju među sobom u obavljanju delatnosti koje sačinjavaju predmete
njihovog ili su u vezi sa tim delatnostima.
Navedena zakonska definicija pokazuje da je u našem pravu pojam
ugovora u privredi određen istovremeno i prema subjektivnom i prema
objaktivnom kriterijumu.
3.
SPECIFIČNOST UGOVORA U PRIVREDI
U odnosu na opšte norme i pravila ugovornog prava, ugovori u
privredi imaju određene karakteristike koje ih čine posebnom grupacijom
ugovora, sa specifičnostima koje proističu iz same prirode privrednih
delatnosti i pravnih odnosa u koje stupaju privreni subjekti u svom
poslovanju. Autori će ukazati na najvažnije specifičnosti ugovora u
privredi, u meri koja dovoljno odslikava ono po čemu ovu grupaciju
ugovora izdvaja iz opštih pravila ugovornog prava.
Načelo savesnosti i poštenja, jedno je od osnovnih načela našeg
ugovornog prava, u punoj meri nalazi primenu kod ugovora u privredi.
Primenom ovog načela vrši se svojevrsna „moralizacija" obligacionih
odnosa. Osnovno dejstvo načela savesnosti i poštenja sastoji se u
otklanjanju primene zakonskih i ugo-vornih odredaba koje se njemu
protive. Privredni subjekti koji zaključuju ugovore imaju pojačanu
odgovornost u odnosu na ostale ugovornike ( fizička lica ) i, u skladu s
tim, kod njih je pojačana svest o nužnosti poštovanja načela savesnosti i
poštenja u ugovornim odnosima u koje stupaju.
Subjekti koji zaključuju ugovore u privredi dužni su da postupaju sa
poja-čanom pažnjom prilikom izvršenja ugovornih obaveza. Oni postupaju
po standardu pažnje dobrog privrednika. Iznad tog standarda je onaj koji
srećemo u izvršavanju obaveza iz profesionalne delatnosti, kada postoji
obaveza postu-panja po standardu profesionalne pažnje, odnosno pažnje
dobrog stručnjaka.
Besteretni ( dobročini ) ugovori ostaju izvan sfere ugovora u privredi.
Njih zaključuju privredni subjekti čiji je cilj stvaranje dobiti, te između tih
subjekata nema poklona i dobročinstva, koje je svojstveno fizičkim licima.
Prema tome, načelo teretnosti je karakteristika ugovora u privredi.
Određivanje naknade kod ovih ugovora ne mora u svakom pojedinačnom
slučaju da bude izraženo konkretnom ugovornom odredbom. Naročito kod
ugovora po pristupu, naknada koju plaća jedna ( slabija ) strana izražava se
na opšti način, putem tarifa i cenovnika druge ( jače ) ugovorne snage.
Autonomija bolje kod ugovora u privredi nije apsolutna. Volja
privrednih subjekata pri zaključivanju ovih ugovora šesto je ograničena
intervencijom države, što se pravda zaštitom određenih društvenih
interesa. Ova ograničenja najčeđće se ispoljavaju kroz propisivanje
saglasnosti nadležnog državnog organa za zaključivanje pojedinih ugovora
( na primer, za nabavku opasnih materija). Saglasnost državnog organa,
kao uslov za punovažnost ugovora u privredi, pojavljuje se kao prethodna (
dozvola), u kom slučaju ugovorne strane ne mogu zaključiti ugovor pre
dobijanja dozvole, i kao naknada ( odobrenje), u kom slučaju dolazi da
zaključenja ugovora sa odložnim uslovom.
Kod ugovora u privredi u značajnoj meri je zastupljeno načelo
neformalnosti ugovora, koje odgovara činjenici masovnog zaključivanja
ovih ugovora u brzini privrednog ( trgovinskog ) prometa. Ipak, kod
složenijih i dugotrajnijih ugovora iz ove kategorije, zakon propisuje
obaveznu pismenu formu.
Kod ugovora u privredi karakteristicna je opšta ponuda, upućena ne-
određenom broju lica. Opšta ( generalna ) ponuda je specifičnog
privrednog prava, koja predstavlja izuzetak od pravila da ponudu treba
uputiti određenom licu. Opšta ponuda ima različite pojavne oblike. Između
ostalog, ona se ispoljava u formi opštih uslova poslovanja.
Prema opštem pravilu građanskog ( obligacionog ) prava, ćutanje
ponuđenog ne znači prihvatanje ponude. Izuzeci od ovog pravila
karakteristični su za privredno pravo. Kod ugovora u privredi ima
slučajeva kada se ugovor smatra zaključenim i u slučaju neizjašnjavanja
(ćutanja) ponuđenog na datu ponudu.
Kod ugovora u privredi primenjuju se sva sredstva obezbeđenja
poznata u građanskom ( obligacionom i stvarnom ) pravu ( ugovorna
kazna, kaucija, avans, kapara, odustanica, penali, jemstvo, zaloga, pravo
pridržaja, menica, bankarska garancija). Određene specifičnosti kod
ugovora o privredi postoje kod zaloga i jemstva.
Ugovor o zajmu može biti teretni ( sa kamatom ) i dobročini ( bez
kamate ). To je opšte pravilo obligacionog prava kod ugovora o zajmu.
Međutim, kod ugovora o zajmu u privredi postoji specifičnost utoliko što
oni ne mogu biti besteretni ( bez kamate ), što je u skladu sa načelom
teretnosti ugovora u privredi. Zakon sadrži predpostavku kamate kod
ugovora u privredi u odredbi člana 558. stava 2. ZOO: u ugovorima u
privredi zajmoprimac duguje kamatu i kad ona nije dogorena.
Institut prekomernog oštećenja i poništaja ugovora zbog njega, po
pravilu, nisu relevantni kod ugovora u privredi. Ovo zbog toga što se
privredni subjekti profesionalno bave trgovinom, pružanje usluga i drugim
oblicima privredne delatnosti, pa je prosto nezamislivo da oni nisu znali za
pravu vrednost davanja u momentu zaključenja ugovora. Oni to moraju
znati, u skladu sa svojim profesionalnim dužnostima i primenom standarda

propisima. Opšta karakteristika za sve ove ugovore je da za predmet imaju
obavljanje transportnih usluga, tj. Odnose se bilo na prevoz stvari, na
prevoz lica i da se kod njih kao ugovorne strane pojavljuju pored
pošiljaoca i prevoznika i primalac robe (kada je u pitanju prevoz robe).
Pošiljalac može da bude fizičko ili pravno lice, a kod ugovora u privredi
pošiljalac je najčešće pravno lice-privredni subjekt.
Prevoznik (vozar) je lice koje obavlja transportnu uslugu kao svoju
delatnost. U skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima,
prevoznik može biti i svako lice koje se ugovorom obaveže da će izvršiti
prevoz robe uz odredjenu nadoknadu. Primalac je lice kojem je upućena
roba.
Ugovori o prevozu u privredi imaju poseban ekonomski značaj jer
doprinose boljem poslovanju privrednih subjekata, a posebno boljem
snabdevanju odredjenim robama pravnih lica.
Obaveza prevozioca u linijskom prevozu
- ZOO obavezuje prevozioca
koji obavlja linijski prevoz da redovno održava objavljenu liniju, i dužan je
da primi na prevoz svako lice i svaku stvar kada ispunjavaju uslove koji su
odredjenu u objavljenim opštim uslovima.
Odustanak od ugovora
- Pošiljalac (putnik) može da odustane od
ugovora i pre nego što je započeto njegovo izvršenje, ali je dužan da
vozaru nadoknadi štetu koju bi pretrpeo. Druga ugovorna strana može
odustati od prevoza i tražiti da joj se vrati vozarina kada prevozilac kasni
sa započinjanjem prevoza toliko da ona nema više interes za ugovoreni
prevoz ili kad prevozilac neće ili ne može da izvrši ugovoreni prevoz.
Visina naknade za prevoz
- U skladu sa članom 651. ZOO visina
naknade ne može da bude ugovorena u iznosu većem od iznosa odredjenog
tarifom ili kojim drugim objavljenim aktom. Ukoliko iznos nakanade nije
utvrdjen tarifom ili obaveznim aktom, a ni ugovorom, prevozilac ima
pravo na uobičajenu naknadu za takvu vrstu prevoza.
5.
UGOVORI O PREVOZU ROBE
Odredbe ZOO, koje na opšti način uređuju pitanja u vezi ugovora o
prevozu robe ( i putnika ), ograničenog su domašaja u pogledu njihove
primene. To na-glašava sam ZOO ( član 652. ), ukazujući da se njegove
odredbe primenjuju na sve vrste prevoza, ako posebnim zakonima za
pojedine vrste nije drugačije određeno ( u svima je drugačije određeno ).
Ovo je u skladu sa načelom
lex specialis derogat legi generali.
Predaja stvari -
Prevozilac je obavezan da stvar, koju je primio u
cilju prevoza, preda na odredjenom mestu primaocu. Pošiljalac je dužan da
prevozioca obavesti o:
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti