Rimsko pravo
RIMSKO PRAVO
Već skoro 1000 godina rimsko pravo je važan element u obrazovanju evropskih pravnika. Istoriska
dimenzija je veoma važna za bilo koju oblast pa i pravo. Uz pomoć istoriskog gledišta mi stičemo
jednu dublju i precizniju spoznaju o predmetu koji se izučava. Izučavanje rimskog prava daje tu
dimenziju studentima prava. Današnja evropska prava su u znatnoj meri izgrađeni na osnovu rimskog
prava: odnosno, na pojmovima i pravilima iz rimskog prava.
Pre rimljana i dugo vremena posle njih (sve skoro do modernog doba) ljudi su verovali da su zakoni
bogom dati. Genijalnost rimljana je u tome što su prvi shvatili da zakone mogu donositi ljudi. Pravna
veština i praksa su ne samo stvoreni, već i do visokog nivoa izgrađeni u Rimu.
Izvori saznanja o rimskom pravu su tekstovi: originalni pravni tekstovi ili antička literatura (na primer,
dela čuvenog antičkog govornika Cicerona ili istoričara Tita Livija).
Izvor prava je ono na osnovu čega sudija donosi presude. Po Titu Liviju, Zakon XII tablica je bio
izvor celokupnog javnog i privatnog prava. Izvor prava je način stvaranja pravnih normi.
Rimska država je po mnogo čemu bila jedinstvena u starom veku. Rimljani su bili konzervativni: ako
bi nešto i primali sa strane to su radili oprezno, davajući mu izričito rimsko obeležje. Rimska istorija
se deli na četiri perioda u skladu sa promenama u političkoj organizaciji rimske države: (1)
kraljevstvo, najstariji period u kome je rodopsko-plemenska zajednica prerasla u državu (2) republika
je period u kome se grade ustanove i tradicije koje čine «rimski ustav» (3) principat je period
tranzicije u monarhiju (sa odlikama republike) gde tradicija postepeno bledi (4) dominat je period
borbe za opstanak, gde je malo šta ostalo izvorno rimsko i gde se javlja apsolutna monarhija.
KRALJEVSTVO (754-509. p.n.e.)
Po legendi, Rim je osnovao Romul, sin boga Marsa i potomak trojanskog junaka Eneja, 754. god.
p.n.e.. Prvi stanovnici su bili plemena Latina. Njima su se pridružili Sabinjani i Etrurci. Pošto su bili
bliski u svakom pogledu, svi zajedno su nazvani Italicima. Do IV veka p.n.e. glavni kulturni i
politički činioci na Apeninskom poluostrvu su bili Grci i Etrurci.
Etrurci su naseljavali severnu Italiju. Ne zna se odakle su došli ali su imali potpuno izgrađenu
civilizaciju i državno uređenje čim su se pojavili na istoriskoj sceni, u VIII veku p.n.e.. Zajedno sa
Grcima i Kartaginjanima su se nadmetali za kontrolu nad Sredozemljem. Moguće je da potiču iz
Vinčanske civilizacije [severnog Balkana] i da su sa sobom doneli jezik i azbuku.
Zanatstvo i trgovina su imali određen ali ne prevelik privredni značaj.
Po verovanju, Romul je stanovnike Rima podelio u kurije (
curia
) kao zasebne vojne, verske i političke
zajednice. Svaka kurija je bila podeljena u deset rodova (
gentes
). Rimljani su pripadali određenim
kurijama i gensima. Po nekim proračunima u Rimu je bilo 30 kurija i 300 gensa.
Rimljani su se identifikovali ličnim imenom i gentilskim imenom (
nomen gentilicius
): slično našem
konceptu imena i prezimena.
1
Svi kraljevi Rima su bili Etrurci, izuzev prvog karlja. Romul je bio prvi kralj (
rex
) Rima. Kao kralj je
bio vojni komadant, verski sveštenik i sudija. Skupština i senat su bili drugi bitni činioci društva.
Skupštinu sačinjavaju svi punoletni muškarci. Senat je imao 300 članova i osnovnu ulogu da očuva
tradiciju predaka (
mores maiorum
). Senat je kontrolisao skupštinu i savetovao kralja. Ovakav model
(vojna demokratija) je bio svojstven svim narodima koji su prelazili iz varvarsta u civilizaciju i moga
bi se opisati kao: skupština ratnika, veće staraca, vojni (i verski) starešina. Omogućavao je opstanak u
nepredvidljivom prirodnom okruženju, održavao unutrašnji mir, stvarao jaku zajednicu koja se mogla
odupreti spoljnim neprijateljima te sama započinjati ratničke pohode (jer je vojni plen važno sredstvo
sticanja dobrobiti i blagostanja za pobedonosnu zajednicu). U to vreme u Rimu su se strogo postovale
verske i magijske tradicije.
Četiri kategorije stanovništva su bili:
(1)
patricije
, vladajući sloj koji poseduju bogatstvo i moć
(2)
plebejci
su bili slobodni i bavili se zanatstvom i trgovinom
(3)
klijenti
su postepeno nastali uvećavanjem i raslojavanjem gensa: nisu imali svog člana za senatora
ali su imali zaštitu senatora iz njihovog gensa
(4)
robovi
, nije ih bilo mnogo, nisu imali nikakva prava i pripadali su gospodaru.
Servije Tulije je bio veoma važan kralj koji je od Rima napravio državu. On je uveo cenz (
census
):
periodični popis stanovništva uz procenu imovine. Slobodno stanovništvo grada je podeljeno u pet
imovinskih klasa. Cenz se bavio i zaštitom tradicije.
REPUBLIKA (509-27. p.n.e.)
Epoha velikih promena, u kojoj su Rimom upravljali senat i izborni magistrati. Posle Latinskog rata
Rim se proširio i na kraju osvojio Italiju. Bila su i tri rata protiv Kartagine (takozvani, punski ratovi)
uglavnom u III veku p.n.e. u kojima je Rim pobedio [146. god. p.n.e. Kartagina je potpuno razorena].
Naturalnu privredu zamenjuje robno-novčana, oko 200. god. p.n.e.. Trgovina i znatstvo se dodatno
razvijaju. Od osvojenih teritorija se stvaraju provincije. Provincije su izvor sredstava koje će obični
rimljani dobiti besplatno, kao pripadnici pobedničkog naroda.
Plebejci su postepeno poboljšavali svoj položaj u Rimu. U 287. god. p.n.e. su se izjednačili sa
patricijima. Vladajući sloj Rima su uskoro postali
nobile
(
nobiles
– plemeniti, otmeni): sačinjeni od
patricija i uspešnih plebejaca. Živeli su u velelepnim palatama. Imali su pravo na biste svojih slavnih
predaka (
ius imaginum
) koje su držali u svojim prelepim baštama. Na taj naćin njihova deca su rasla
okružena slavnim predcima, okrenuta tradiciji, učena da postoju i štite svoju kulturnu baštinu. Nisu
radili, bavili su se isključivo senatom, i raspodelom magistratura, vojnih komandi i upravljanja
provincijom. Bogatsvo stečeno su ulagali u zemlju, robove, otmena zadovoljstva i političke kampanje.
Ostatak naroda u Rimu se zvao
plebs
om. Među njima je bilo zanatlija i trgovaca ali je najveći broj
njih bio
proletarijat
(ljudi bez imovine i sredstva za život) koji su bili klijenti nobila: ovi su izdržavali
proletarijat zbog njihovih glasova u skupštini. Proleterijat je redovno dobijao pomoć od države u
obliku hrane i novca, naročito posle uspešnih ratničkih poduhvata. Njihov osnovni politički zahtev je
bio: hleba i igara!
2

učinili velikim. [Izvorna rimska religija je bila politeistička: postojao je veliki broj bogova i boginja,
predvodenih vrhovnim bogom Jupiterom! Pored kulta bogova postojao je i kult pradaka, koji su
takođe bili smatrani božanstvima (što je inače bio slučaj i kod drevnih Slovena).]
DOMINAT (284-565.)
Dioklecijan je imao više organizacione nego vojne sposobnosti. Bio je konzervativan. Izabrao je
suvladara kako bi lakše upravljao celim carstvom. Pojavljuje se apsolutna monarhija gde celokupnu
vlast imaju vladari, zajedno sa svojim centralizovanim birokratskim aparatom. U želji da povrati staru
Rimsku religiju, surovo proganja hrišćane. Nasuprot njemu, Konstantin je bio nezianteresovan za
tradiciju. Okončao je progon hrišćana a 313. godine priznao hrišćanstvo kao ravnopravnu religiju. U
petom veku Rimsko crastvo postaje sinonim za zemaljsku državu hrišćana. [Hrišćanstvo je
monoteistička religija poreklom iz Azije i jevrejske religije.] Konstantin je osnovao još jednu
prestonicu, Konstantinopolj. Stanovništvo sve lošije živi.
Postoje dva senata: jedan u Rimu, drugi u Konstantinopolju. Svi građani su podanici, «robovi»
vladara. Više ne postoji senatorski cenz, pa je slično feudalnom sistemu nemoguće ući ili izaći iz
vodećeg staleža. Svi ostali stanovnici su plebs. Seljaci su u položaju srednjovekovnih kmetova, na
feudalnim posedima. Društvo je u velikoj meri feudalizovano.
Istočno i Zapadno carstvo su razdvojeni 395. godine. Istočno carstvo trpi manji pritisak varvara i
postepeno postaje Vizantija. Kraj Rima je označio i kraj antičke civilizacije. Dominat je period
opadanja i stalne krize iz koje nije bilo povratka.
Tokom duge istorije Rima, pravo je pretrpelo mnoge promene. Zakon XII tablica je bio deo tradicije i
rimljani su ga nevoljno i sporo menjali. Tek za vreme punskih ratova, u III veku p.n.e., počinje
značajnija dopuna zakona na jedan novi način: slobodnim odlučivanjem magistrata. Ovo novo pravo
je izdvojeno od
ius civile
i nazvano
ius honorarium
ili
ius gentium
. U principatu ove novine su
zaokružene u skladnu celinu i čine «klasično rimsko pravo».
Rimsko pravo se deli na: (1)
staro civilno pravo
, koje je jedino pravo sve do punskih ratova (2)
klasično pravo
, koje se stvara od punskih ratova i dostiže svoj vrhunac u principatu (3)
postklasično
pravo
, svojstveno dominatu.
STARO CIVILNO PRAVO
Najstarije rimsko pravo je bilo običajno i primitivno pravo. Pravo se ne meša u porodične odnose.
Kao običajno pravo ono se pamti i prenosi usmeno. Prožeto je religioznim i magijskim elementima.
Religiozni strah je bio važan oslonac poštovanju prava, u vreme kad je država još bila slaba. Veza
prava i religije je bila velika. Sveštenici (pontifici) su jedini poznavali pravo. Objavljivanje prava u
pisanom obliku, Zakon XII tablica, označava ne samo raskid prava sa religijom već i okončanje
primitivne epohe.
Pravo uvek sadrži i element forme. Forma ima svoju svrhu. Forme su nastale iz tradicije, dugotrajnim
ponavljanjem dok nisu standardizovane i shvaćene kao suštinski deo pravnog akta. Bez forme nema
pravnog posla.
4
U primitivnom pravu, neko kome je načinjena nepravda pribegava osveti. Potom se stvara sudski
postupak sa ciljem da se osveta dovede pod kontrolu.
U primitivnom pravu, na prvom mestu je religija, potom etika, pa tek onda pravo. Najviša vrednost je
odanost otadžđni. Ljudi su deo zajednice, kojoj su podredjeni i bez koje nemaju smisla. U privatnim
odnosima najveći značaj je imala vera, u obliku božanstva koje je iz svog hrama bdilo nad građanima i
pratilo šta rade, njihove sporazume i poštovanje zadate reči. Apstraktni poslovi su davali mogućnost
zloupotrebe i ne bi funkcionisali bez vere (
fides
). Reč Rimljanina je, i bez svedoka, za njega zakon!
Posle punskih ratova vera (
fides
) postaje pravna ustanova
bona fides
.
Običajno pravo je skup normi koje su nastale dugotrajnim ponavljanjem ponašanja ljudi u određenim
situacijama. Ljudi vrše svakodnevne poslove i interakcije, a ukoliko se pojavi spor oni traže način da
zaštite svoje interese. Pošto se običajno pravo ne piše, neko ga je morao pamtiti i tumačiti. U Rimu su
to bili sveštenici (
pontifices
). Oni bi često tumačili zakon na način da zaštite interese patricija.
Zakon XII tablica je prvo pisano pravo u Rimu. Napisano je pod pritiskom Plebejaca, kojima je bilo u
interesu da se zakon javno objavi, radi njegove nepristrasne primene. Patriciji su pristali te je 451.
god. p.n.e. napisan zakon na XII tablica i okačen na forumu. Tablice 1-3. su se bavile sudskim
postupkom, 4. i 5. porodičnim i naslednim pravom, 6. i 7. imovinskim odnosima, 8. i 9. deliktima, 10.
sahranjivanjem, 11. i 12. odredbama raznovrsnog sadržaja. Zakon je napisan svečanim i sažetim
stilom. Zakon je kodifikacija dopunjenog običajnog prava. Sadrži normu kojom se ozakonjuje pravo
naroda da (ubuduće) sam donosi zakone. Odmah potom je skupština počela da donosi nove zakone.
Zakon XII tablica nikad nije ukinut u celini, a Rimljani su prema njemu uvek imali izuzetno
poštovanje.
Pontifici su bili najkreativniji u periodu osvajanja Italije. Konstruisali su razne forme za postizanje
određenih ciljeva. Na primer, promena položaja u porodici (
emancipatio
i
adoptio
), raspolaganje
imovinom, uslove za primenu testamenta. Pravo koje je tom prilikom nastalo zove se
ius civile
.
KLASIČNO PRAVO
Klasično pravo obuhvata poslednja dva veka republike i celu epohu principata. Deli se na doba
stvaranja i doba sređivanja novog rimskom prava. Novine su nastajale najčešće zahvaljujući radu
magistrata (pretora). Pojavljuje se novi pravni sistem različit od
ius civile
, nazvan
ius honorarium
jer
su ga stvorili magistrati. U poslednja dva veka republike su podignuti temelji onom rimskom pravu
koje će kasnije poslužiti kao osnova evropskog prava.
Klasično pravo se pojavilo usled promena u društvu posle punskih ratova, kad se razvila trgovina i
novčana privreda, za koje staro civilno pravo nije imalo adekvatna rešenja. Grčka filozofija i retorika
su takođe doprineli oblikovanju klasičnog prava. Pojavljuje se misao o pravu zajedničkom svim
ljudima
ius gentium
čije se norme primenjuju i na strance (peregrine).
Početkom principata rimljani koriste dva pravna sistema: civilno i honorarno pravo. U najvećem broju
slučajeva, građanin može izabrati kojim pravom će štititi svoje interese. Moguća pravna nesigurnost
zbog postojanja dva pravna sistema je ublažena sa pojavom
ius gentium
, koji je imao zajedničke
5

Sve što princeps odluči ima snagu zakona. U dominatu, jedini izvori prava su vladareve konstitucije
(
leges
). Pravo koje je nasleđeno iz principata i koje nije doneo vladar se zove
ius
.
Carsko zakonodavsto je postalo nepregledno.
Kodifikacije
su bile način da se zakon sredi.
Kodifikacije (zbornici prava) su postale jedno od ključnih obeležja postklasičnog perioda.
Postklasično pravo je palo na niske grane i odlikuje se duhovnim siromaštvom. Presude su donošene
na mehanički način: sudije su morale znati stavove pet preminulih pravnika (senat mrtvih: Papinijan,
Pavle, Gaj, Ulpijan, Modestin).
U dominatu, pravnici više ne pišu originalna dela i svojim mišljenima ne doprinose razvoju prava.
Pravnici su postali deo državnog aparata. Uskoro su shvatili da je neophodno sakupiti na jednom
mestu—u zborniku prava—sve zakonske odredbe.
Prvi veliki zbornik
Codex Gregorianus
sastavljen je 292. god. Sadržao je reskripte od Hadrijana do
Dioklecijana.
Codex Theodosianus
je izdao Teodosije II, 438. god. Zbornik je sadražo preko 3000
konstitucija od Konstantina pa na dalje. Bilo je i drugih zbornika.
Justinijan je vladao od 527. do 565. god.. Rođen je na Balkanskom poluostrvu, u Taureziju
[Caričinom Gradu blizu Lebana]. Bio je obrazovan i ambiciozan. Želeo je obnoviti veliko jedinstveno
carstvo. Imao je velike planove za obnavljanje rimskog prava i to putem kodifikacije (bez koje rimsko
pravo ne bi postalo kulturni temelj Evrope).
Codex Iustinianus
je objavljen aprila 529. god. i sadržao
je skraćene, sređne prećišćene konstitucije. Sve kontradicije su bile uklonjene.
Digesta
(sveobuhvatna knjiga) je objavljena 533. god. To je bio zbornik pravničkog prava koji je imao snagu
zakona. Sastojala se od 50 knjiga, u koju su sažeto svrstani 5% celokupnih pravnih pisanja iz 2000
različitih knjiga.
Digesta
je zbornik celokupnog prava: privatno pravo (knjige: 2-47), javno pravo
(knjige: 1, 48-50). Sastoji se od 9000 odlomaka iz pisanja nekih 40 pravnika. Najviše je citiran
Ulpijan (1/3 svih odlomaka).
Digesta
je najvažnija knjiga o rimskom pravu i najvažnija pravna knjiga
ikad. Jer je Evropa stvorila svoju pravnu misao upravo zahvaljujući ovoj zbirci.
Digesta
je izvor
podataka o pravu iz dve epohe: klasične i Justinijanove.
Justinijan je ovlastio pravnike da pri pisanju
Digesta
, vrše interpolaciju, izmene i prilagode klasične
zakone važećim justinijanovim zakonima.
Digesta
je zbornik pozitivnog, važećeg prava. Istorisko
istraživanje rimskog prava nije moguće bez utvrđivanja ovih izmena (interpolacija).
Digesta su korišćeni i za nastavu na univerzitetima, gde su se obrazovali mladi pravnici [deca
pravnika, senatora, magistrata]. Digesta je korišćen za 2-4. godine studija, u 5. godini je izučavan
Kodeks. Nedostajao je udžbenik za početnu nastavu, 1. godinu. Zato je Justinijan naručio izradu
Institutiones
. U stvari ovaj tekst je bio samo obrada Gajevih Institucija. Ove prerađene Institucije
sadrže četiri knjige.
Krajem 534. godine prvobitni
Kodeks
(
Codex Iustinianus
) je prerađen i sadržao je 50 novih zakona
koje je doneo Justinijan. Kodeks je imao 12 knjiga. Novi Kodeks je bio samo dopuna prvog.
Digesta
i
Kodeks
su sadržali oba izvora pozitivnog prava:
ius
i
leges
. Institucije su bile pregled celog
sistema. Sva tri su imali zakonsku snagu.
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti