Lokalna samouprava u Republici Srbiji
UVOD
Srbija je od završetka Prvog svetskog rata bila osnivač i sastavni deo
zajedničke države sa većinom balkanskih Južnih Slovena prvobitno u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije preimenovanoj u Kraljevinu
Jugoslaviju, zatim u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji,
Saveznoj Republici Jugoslaviji i Državnoj za-jednici Srbija i Crna Gora.
Od 2006. godine je Srbija kao naslednica SCG postala suverena i
nezavisna država.
Iskustva Srbije, od kraja XIX veka (Ustav 1882.) pa do danas, upućuju
na razne modalitete i faze teritorijalne decentralizacije.
Prvi model teritorijalne decentralizacije Srbije jeste onaj iz Ustava
Kraljevine Srbije 1882. godine kada je Srbija bila teritorijalno
organizovana preko dvade-set jednog okruga (distrikta) i dva grada
(Beograd i Majdanpek) sa statusom okruga. Svaki okrug je bio podeljen
na 3 do 5 srezova (arondismana), dok je svako naselje (izuzimajuci
najmanje zaseoke) cinilo opstinu (municipahtet), uz mogućnost podele
gradskih naselja na više gradskih opština.
Drugi model je teritorijalna decentralizacija Srbije utvrđena Ustavom
Srbije iz 1990. godine, kojim je Republika definisala dve pokrajine
(Vojvodina i Kosovo i Metohija), 189 opština i nekoliko gradskih naselja
sa statusom grada: Grad Beograd sa posebnim ovlašćenjima i gradovi sa
više opština Novi Sad, Niš, Kragujevac i Priština. Pored toga Srbija je
dobila i 30 okruga, ali sa jurisdikcijom produžene državne vlasti.
1
Usvajanjem Ustava Republike Srbije iz 2006. godine postavljen je sistem
teri-torijalne decentralizacije. Republika Srbija je unitarna država u
kojoj građani imaju pravo na pokrajinsku autonomiju i lokalnu
samoupravu, koje ostvaruju neposredno ili preko svojih slobodno
izabranih predstavnika.
TERITORIJALNA ORGANIZACIJA
REPUBLIKE SRBIJE
Lokalna samouprava u Republici Srbiji i dalje je monotipska i
prosta,sa opštinom i gradom kao osnovnim jedinicama teritorijalne
decentral-izacije. Napušten je odavno koncept opštine kao
osnovne
društveno-političke zajednice iz tzv.
komunalnog sistema.
Opštine sada
predstavljaju teritorijalne jedinice u okviru kojih se ostvaruje lokalna
samouprava, u oblastima i pitanjima koja su izričito utvrđena u ustavu i
zakonu. Za grad se ne može reći, ukoliko pos-matramo njegove dužnosti i
položaj, da je jedinica lokalne samouprave višeg stepena, jer obavlja iste
poslove kao i opština. Gradska opština nema svojstvo jedinice lokalne
samouprave, već je deo unutrašnje teritorijalne organizacije grada. Ona
nema izvorne poslove, kao što ih ima jedinica lokalne samouprave, već
joj se statutom grada poveravaju poslovi iz nadležnosti grada.
Prava na imovinu i zaduživanje jedinica teritorijalne
decentralizacije čine izvesni-jom mogućnost njihovog samostalnog
odlučivanja o sopstvenom ekonomskom, privrednom i socijalnom razvoju
iako su, što je nedopustivo, ova prava još uvek samo posredno
ustanovljena, na nivou ustavnih principa, bez zakonske razrade.
2

bi se smanjile regionalne i unutarregionalne razlike i podigla regionalna
konkurentnost. Najvažniji razvojni dokumenti regionalnog razvoja bili
bi: Nacionalni plan regionalnog razvoja Republike Srbije (Nacionalni
plan), Regionalne razvojne strategije (Regionalna strategija),
Programifinansiranja razvoja regiona i predstavljali bi jednu od polaznih
osnova za izradu dokumenata prostornog planiranja i dokumenata za
sprovođenje prostornih planova.
U Republici Srbiji je prisutna izražena depopulacija određenih
područja i velika koncentracija stanovništva i privrede u tek nekoliko
gradova. Takva kretanja imaju negativne posledice u ekonomskoj,
socijalnoj, prostornoj i ekološkoj sferi. Donošenjem zakona uspostavio bi
se efikasniji institucionalni sistem za sprovođenje politike regionalnog
razvoja. Strategija regionalnog razvoja Re-publike Srbije za period 2007-
2012. za smanjenje siromaštva ističe podsticanje razvoja regionalnih
politika kroz međuopštinsku saradnju.
U Zakonu je za potrebe podsticanja regionalnog razvoja formirano
pet statističkih regiona: Region Vojvodine; Beogradski region; Region
Šumadije i Zapadne Srbije; Region Južne i Istočne Srbije; Region
Kosovo i Metohija. U bližem određivanju područja, oblasti i regiona će
se poštovati Ustav kao i postojeća podela na up-ravne okruge. Regioni će
biti sastavljene od oblasti a oblasti od jednog Ili više okruga.
Region
je definisan kao statistička funkcionalna teritorijalna
celina, koja se sas-toji od jedne ili više oblasti, uspostavljena za potrebe
planiranja i sprovođenja politike regionalnog razvoja, u skladu sa
nomenklaturom statističkih teritori-jalnih jedinica. Region nije
administrativna teritorijalna jedinica i nema pravni subjektivitet.
Slična rešenja se mogu videti u brojnim zakonima o regionalnom
razvoju novih članica Evropske unije (Češka, Slovačka, Poljska itd).
Češka Republika je u svom Zakonu o regionalnom razvoju iz 2000.
godine funkcionalne regione (u skladu sa nomenklaturom statističkih
teritorijalnih jedinica nivoa NUTS 2) nazvala „kohezionim regionima", a
4
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti