BIOLOŠKI MONITORING ZAGAĐENOSTI ZEMLJIŠTA I 

BIO(FITO)REMEDIJACIJA

MONITORING

 predstavlja sistem sukcesivnih osmatranja elemenata životne 

sredine u prostoru i vremenu. Cilj je prikupljanje podataka kvantitativne i kvalitativne 
prirode   o   prisustvu   i   distribuciji   zagađivača,   prećenje   emisija   i   imisija,   izvora 
zagađenja   i   njihovog   rasporeda,   transporta   polutanata   i   određivanje   njihovih 
koncentracija na određenim mernim tačkama (Munn, 1973).

Nezaobilazni   segment   monitoring   sistema   je  

BIOLOŠKI   MONITORING 

koji podrazumeva primenu živih organizama kao  

BIOINDIKATORA

  promena u 

životnoj sredini u prostoru i vremenu. 

BIOINDIKACIJU

 je moguće izvoditi na svim 

nivoima organizacije živih sistema, počevši od  

molekularnog

, preko  

biohemijsko-

fiziološkog

,  

celularnog

,  

individualnog

,  

populacionog

,  

specijskog

,  

biocenološkog 

(

ekosistemskog

),  

biomskog

  završno   sa  

biosfernim

.   U  

biološkom   monitoringu 

zagađenosti zemljišta

 najčešće se koriste 

VASKULARNE BILJKE (vrste, njihove 

populacije i fitocenoze)

 kao 

FITOINDIKATORI

.

Potencijalno, svaka biljna vrsta može biti upotrebljena kao bioindikator stanja 

životne sredine. Neophodan preduslov za to je poznavanje kako biologije, tako i 
ekologije (idioekologije) svake pojedinačne vrste koja se koristi kao bioindikator. 
Potrebno je takođe poznavati i širinu ekološke valence vrste za svaki pojedinačan 
faktor   spoljašnje   sredine   (temperaturu,   vlažnost,   svetlost,   pH   zemljišta,   itd.). 
Ekološka valenca svake organske vrste za bilo koji faktor spoljašnje sredine može biti 
uža ili šira. Taj princip se može primeniti i za koncentraciju zagađujućih materija u 
životnoj sredini.

STENOVALENTNI ORGANIZMI

 su oni koji imaju užu ekološku valencu, 

a u smislu zagađujućih materija pogodniji su za biološku indikaciju jer se koriste za 
kvalitativnu analizu promena u životnoj sredini.

EURIVALENTNI ORGANIZMI

 su oni koji imaju širu ekološku valencu, a u 

smislu zagađujućih materija manje su pogodni za biološku indikaciju jer se koriste za 
kvantitativnu   analizu   promena   u   životnoj   sredini   (količina,   odnosno   brojnost 
organizama, gustina, itd.).

VASKULARNE BILJKE KAO BIOINDIKATORI

Kao   stanovnici   svih   delova   životne   sredine   (voda,   vazduh,   zemljište) 

vaskularne   biljke   mogu   precizno   ukazati   na   ekološke   uslove   životne   sredine.   U 
odnosu na osnovne abiotičke faktore staništa (kao npr. vlažnost, kiselost zemljišta, 
količina azota u zemljištu, svetlost, temperatura) sve populacije bilo koje biljne vrste 
mogu se grupisati u 5 osnovnih grupa (Landolt, 1977, Kojić et al., 1994). Na svaki 
abiotički   faktor   životne   sredine   biljne   vrste   odgovaraju   specifičnim   kompleksom 
biohemijsko-fizioloških,   morfo-anatomskih   adaptacija,   kao   i   opštim   izgledom 
(habitusom), što uslovljava postojanje čitavog niza prelaznih oblika i formi u smislu 
ekoloških grupa biljaka u 

fitoindikaciji

 stanja životne sredine. Zbog toga su uvedeni 

BIOLOŠKI   INDEKSI

  za  

5

 

NAJOSNOVNIJIH   ABIOTIČKIH   FAKTORA 

životne sredine i definisani su 

EKOLOŠKI INDEKSI

 (brojčane vrednosti) za svaki 

1

navedeni faktor. Na osnovu indikatorskih vrednosti biljke su grupisane u kategorije 
(5-7) koje obuhvataju raspon od "najnižih" do "najviših" oblika (adaptivnih tipova) u 
smislu odgovora na pojedini abiotički faktor spoljašnje sredine.

A) VLAŽNOST - "V"

Indikatorska
vrednost

Ekološka grupa biljaka

1

Kserofite

 (biljke adaptirane na uslove ekstremne suše)

2

Subkserofite

  (biljke   koje   se   nalaze   kako   u   ekstremno   sušnim,   tako   i   u 

mezofilnim fitocenozama)

3

Submezofite

  (biljke koje preferiraju mezofilna staništa, ali se mogu naći i u 

kserofilnim fitocenozama)

4

Mezofite

 (biljke umereno vlažnih staništa u kojima se ne javlja sušni period)

5

Higro-helofite

6

Amfibijske i flotantne

 (akvatične biljke kod kojih se listovi nalaze u vazduhu 

ili na površini vode)

7

Submerzne hidrofite

 (akvatične biljke koje su potpuno potopljene u vodu)

B) KISELOST ZEMLJIŠTA - "K"

Indikatorska
vrednost

Ekološka grupa biljaka

1

Acidofilne biljke

 koje se uvek nalaze na kiselom zemljištu

2

Prelazna grupa između acidofilnih i neutrofilnih biljaka

3

Neutrofilne   biljke

  koje   se   uvek   nalaze   na   neutralnom,   do   slabo   kiselom 

zemljištu

4

Prelazna grupa između neutrofilnih i bazofilnih biljaka

5

Bazofilne biljke

 koje se uvek nalaze na alkalnom zemljištu

C) KOLIČINA AZOTA U ZEMLJIŠTU - "N"

Indikatorska
vrednost

Ekološka grupa biljaka

1

Oligotrofne

  (

nitrofobne

)   biljke   koje   su   adaptirane   na   zemljišta   koja   su 

siromašna mineralnim materijama

2

Prelazna grupa između oligotrofnih i mezotrofnih biljaka

3

Mezotrofne  

biljke   koje   se   nalaze   na   zemljištima   koja   su   srednje   bogata 

mineralnim materijama

4

Prelazna grupa između mezotrofnih i eutrofnih biljaka

5

Eutrofne

  (

nitrofilne

)   biljke   koje   mogu   opstati   jedino   na   zemljištu   koje   je 

izuzetno bogato mineralnim materijama

2

background image

količine teških metala u podlozi, ali značajan broj vrsta opstaje na staništima koji se 
odlikuju   velikim   količinama   teških   i   toksičnih   metala.   Takve   biljke   su,   tokom 
evolucije,   razvile   brojne   adaptivne   mehanizme   na   osnovu   kojih   savladavaju 
nepovoljne uslove staništa..." (Stevanović & Janković, 2001).

"...Sposobnost   biljaka   da   razviju   otpornost   na   teške   metale   u   zemljištu   je 

genetički određena, a u posebnim situacijama u prirodi, može da bude adaptivno 
stimulisana. Zemljišta bogata teškim metalima javljaju se kao rezultat geoloških i 
klimatskih promena tokom pedogeneze. U prirodnim uslovima, na ovakvim mestima, 
naročito   iznad   rudnih   ležišta,   razvijaju   se   specijalizovane   vrste   ili   genetički 
diferencirani "

hemoekotipovi

", koji specifično ukazuju na prisustvo teških metala ili 

nekog   posebnog   hemijskog   elementa   u   podlozi.   Generalno,   biljke   adaptirane   na 
ovakva zemljišta bogata različitim metalima su označene kao 

metalofite

 i mogu biti 

indikatori

  tačno   određenih   mineralnih,   odnosno   rudnih   naslaga   na   različitim 

mestima na Zemlji. U današnjim uslovima civilizacijskog i tehnološkog razvoja, vrste 
prilagođene opstanku na zemljištima bogatim teškim metalima mogu se naći i na 
mestima   gde   su   slične   situacije   nastale   antropogenom   kontaminacijom.   U   ovom 
slučaju,  

indikatorske   vrste

  mogu   da   budu   veoma   pogodne   i   za   sađenje   i 

revitalizaciju prostora oko rudnika i industrijskih postrojenja ili na mestima gde je 
zemljište zagađeno teškim metalima..." (Stevanović & Janković, 2001).  

Indikatori 

teških metala

  su one vrste (mahovine, kopnene i vodene biljke, itd.) koje svojim 

prisustvom ukazuju na postojanje, a eventualno i povećane koncentracije, pojedinih 
teških metala u zemljištu.

Tako   na   primer,  

vrste   indikatori

  serpentinistskih   staništa,   ukazuju   na   tla 

siromašna  

KALCIJUMOM

  (

Ca

) a obogaćena  

MAGNEZIJUMOM

  (

Mg

), kao i 

NIKLOM

 (

Ni

HROMOM

 (

Cr

) i 

KOBALTOM

 (

Co

) u zemljištu. Na Balkanu to 

su npr.  

Halacsya sendtneri

,  

Cheilanthes marantae

,  

Asplenium cuneifolium

,  

Silene 

paradoxa

Echium rubrum

Alyssum murale

 itd.

Viola arsenica

 je vrsta koja je indikator zemljišta koja su bogata 

ARSENOM

.

Urtica dioica

 i 

Urtica urens

 ukazuju na povećanu koncentraciju 

NITRATA

 i 

NITRITA

  u   zemljištu   i   obično   naseljavaju   nitrifikovana   staništa   u   gradskim   i 

seoskim uslovima.

Različite vrste halofita (

halos

 = so, 

phytos

 = biljka), kao što su: 

Salsola kali

Salsola soda

Camphorosma annua

Camphorosma monspeliaca

Limonium gmelini

Salicornia herbacea

Salicornia fruticosa

Suaeda maritima

 mogu da budu, kada su 

obilno razvijene, 

indikatori

 

zaslanjenih

 i 

slanih staništa

 (kao što su morske obale i 

kontinentalne slatine). Ove biljke najbolje uspevaju na jako zaslanjenim staništima, 
dok ih na nezaslanjenim staništima uopšte nema. "...U ćelijskom soku halofita se 
nalaze rastvoreni hloridi i sulfati. Može se reći da su halofite "skupljači" ovih soli 
koje koncentrišu u svojim tkivima..." (Stevanović & Janković, 2001). Ne samo da 
pojedinačne vrste halofita mogu biti dobri indikatori slanih staništa, nego i određene 
kombinacije halofilnih vrsta, pa i čitave zajednice mogu najpogodnije da pokazuju 
kakva je slatina u pitanju.

Hiperakumulatori

  se   definišu   kao   one   vrste   koje   su   sposobne   da   talože 

(akumuliraju) metale u koncentracijama koje su i do 

100 puta veće

 od koncentracija 

koje su izmerene kod ostalih biljaka koje ne akumuliraju teške metale. Tako npr. neki 

4

hiperakumulatori

 će taložiti više od: 

10 ppm Hg; 100 ppm Cd; 1.000 ppm Co, Cr, 

Cu, Pb; 10.000 ppm Ni i Zn (ppm = part per milion)

. Do danas je detektovano 

preko 

400 biljnih

 vrsta iz oko 

45

 

familija

 koje su definisane kao hiperakumulatori 

jednog ili više teških metala. Najveći broj biljaka hiperakumuliraju 

NIKL (Ni)

, oko 

30 biljaka

  absorbuju ili  

KOBALT (Co)

  ili  

BAKAR (Cu)

  i/ili  

CINK (Zn)

, a mali 

broj biljaka akumuliraju 

MANGAN (Mn

) i 

KADMIJUM (Cd)

.

"...

Metalofite

 magaciniraju ogromne količine teških metala (0,5 g/kg, čak do 

25   g/kg   suve   težine   biljke),   otprilike   u   količinama   u   kojima   usvajaju   osnovne 
makroelemente,   a   što   je   i   po  

1000   puta   više  

od   količine   neophodnih 

mikroelemenata..." (Stevanović & Janković, 2001).

Verovatno   najpoznatiji   hiperakumulator   teških   metala   je   vrsta  

Thlaspi 

caerulescens

.   Dok   najveći   broj   biljaka   pokazuje   simptome   toksičnosti   pri 

koncentraciji 

CINKA

 od oko 

100 ppm

, ova biljka akumulira 

Zn

 u koncentraciji od 

26.000   ppm

  bez   ikakvih   oštećenja.   Mnoge   biljke,   uključujući   i  

T.   caerulescens 

pokazuju   sposobnost   naseljavanja   (kolonizacije)   staništa   (zemljišta)   koja   su 
obogaćena 

olovom

 (

Pb

), 

cinkom

 (

Zn

) i 

kadmijumom

 (

Cd

), tzv. 

KALAMINSKA 

zemljišta.  Ova   vrsta   zajedno   sa   vrstom  

Brassica   juncea

  predstavlja   model   za 

istraživanje fiziologije i biohemije usvajanja teških metala.  Zbog ovakvih njihovih 
sposobnosti intenzivno se proučavaju one biljke hiperakumulatori i/ili indikatori koje 
su endemične za pojedine tipove zemljišta obogaćenim metalima.

BAKAR

  (

Cu

)   u   velikim   količinama   podnose  

Minuartia   verna

,   ekotipovi 

Silene vulgaris

, zatim 

Gypsophila patrinii

 u centralnoj Aziji, 

Polycarpaea spirostylis 

u Australiji, neke vrste roda 

Gladiolus

 u Africi, itd.

Na 

CINK 

(

Zn

) su otporni ekotipovi vrsta 

Minuartia verna

, zatim vrste 

Silene 

vulgaris

,  

Armeria maritima,

 

Thlaspi alpestre

  subsp.  

calaminare

,  

Viola calaminaria 

itd. (ime 

calaminare

 potiče od španske reči "

calamine

" koje ukazuje na tip podloge 

bogate cinkom i silicijumovim oksidima).

OLOVO

 (

Pb

) akumuliraju 

Agrostis tenuis

Minuartia verna

 i 

Festuca ovina

.

KADMIJUM

  (

Cd

)   akumuliraju  

Minuartia   verna

  i  

Thlaspi   alpestre

  subsp. 

calaminare

.

"...Pojedine biljke koje nagomilavaju izuzetno štetne hemijske elemente kakvi 

su  

ARSEN

  ili  

SELEN

, nazivaju se i  

toksikofite

. Tako  

Jasione montana

,  

Calluna 

vulgaris

, kao i  

Agrostis tenuis

  akumuliraju  

ARSEN

, dok se u listovima  

Astragalus 

racemosus

Xylorhiza tortifolia

, ili vrsta iz roda 

Stanleya

 mogu naći velike količine 

SELENA

.   Izuzetnu   mogućnost   akumulacije   raznovrsnih   jona   teških   metala   (pre 

svega 

OLOVA

) i drugih toksičnih supstanci ima i tropska flotantna biljka 

Eichhornia 

crassipes

  zbog   čega   se   danas   široko   primenjuje   u   prečišćavanju   jezera   i   drugih 

vodenih ekosistema..." (Stevanović & Janković, 2001).

Jedna od najinteresantnijih i najkontroverznijih biljaka za biološku indikaciju 

zagađenosti zemljišta u urbanim ekosistemima je 

Ailanthus altissima

 - kiselo drvo 

(pajasen) 

(Jovanović et al, 1997). Ova vrsta je introdukovana iz jugoistočne Azije u 

Evropu (London) sredinom 18-tog veka sa prvobitnom namerom da služi kao hrana 
za   uzgoj   svilene   bube.   Danas   je   kiselo   drvo   jedna   od   najbolje   prilagođenih 
adventivnih lišćarskih vrsta na kompleksne uslove zagađenih gradskih biotopa. Stoga 
su   i   rađena   istraživanja   ukupne   brojnosti,   populacione   strukture,   kao   i   uporedna 

5

Želiš da pročitaš svih 15 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti