SOLDAT MARKO

OPŠTE POSTAVKE TEORIJE UPRAVLJANJA

SEMINARSKI RAD

BANJA LUKA, 2011.

PANEVROPSKI UNIVERZITET APEIRON

FAKULTET INFORMACIONIH TEHNOLOGIJA

BANJA LUKA

OPŠTE POSTAVKE TEORIJE UPRAVLJANJA

SEMINARSKI RAD

PREDMET: "Osnove teorije sistema i upravljanja"
PROFESOR: doc.dr. Mirjana Landika
STUDENT: Marko Soldat 
BROJ INDEKSA: 11-10/VPI

BANJA LUKA, novembar 2011.

2

background image

UVOD

U evoluciji upravljačkih postupaka najznačajniju ulogu su svakako odigrale i nove metode i 
tehnike koje su omogućile tehničku podršku ključnih faktora, praćenje njihovih manifestacija 
i efikasno reagovanje na šumove i moguće smetnje u sistemu.
Revolucionarne promjene u nauci i tehnologiji omogućavaju da brojne upravljačke discipline 
stvaraju   drugačiji   uzajamni   odnos   u   pogledu  primjene   novih   naučnih   rezultata   u   oblasti 
kibernetike,opšte   teorije   sistema,dinamike   sistema   itd.   Brojni   pravci   i   putevi   istraživanja 
problema upravljanja sistemima različite prirode ili uočene fizičke analogije, javljaju se kao 
pokušaji da se afirmiše naučna teorija upravljanja (upravljačka škola) što je imlo presudan 
značaj u stvaranju upravljačkog kapaciteta opšteg (apstraktnog) sistema.
Moderna teorija upravljanja počiva na pretpostavci da skup potencijalnih upravljačkih akcija 
treba da zadovolji uslov interne i eksterne stabilnosti koji mora da aperiorno utvrdi i bez 
mogućnosti revizije i tranzitivnosti. Visoka apstrakcija opšte teorije upravljanja u principu 
nudi nedovoljno konkretnih informacija, prijeteći tako da raznovrsne modele sistema za koje 
korišteni matematički jezici (teorija skupa, funkcionalna analiza, matematička logika, teorija 
diferencijalnih jednačina, integralni račun) odvaja od realnosti.

4

1

.

OPŠTE POSTAVKE TEORIJE UPRAVLJANJA

Brojni   pravci   i   putevi   istraživanja   problema   upravljanja   u   sistemima   različite   prirode   ili 
uočene fizičke analogije, javljaju se kao pokušaji da se afirmiše naučna teorija upravljanja 
(upravljačka škola) što je imalo presudan značaj u stvaranju upravljačkog kapaciteta opšteg 
(apstraktnog sistema).    
O nivou opštosti i apstrakcije teorije upravljanja mišljenja su podjeljena, tako da jedna grupa 
autora smatra da ona treba obuhvatiti upravljačke probleme u bilo kom sistemu. Drugi autori 
razvijaju   ideju   njene   dekompenzacie   koja   bi   odgovarala   pojedinim   klasama   sistema, 
definisani formalnim aributima (deterministički, stohastički, vremenski, linearni itd.)
Bez obzira na tolerantan odnos i poštovanje različitih škola upravljanja, ipak se u izradi 
naučno zasnovanih metodologija savremeni autori orijentišu na sistemski pristup upravljanju.
Podnjim se podrazumjeva odnos prema relaciji dio-cjelina, gdje važi pravilo da svaki složeni 
sistem   treba   bar   misaono   podjeliti,   a   potom   indentifikovati   i   upravljati   afirmativno 
dinamikom cjeline.
U sistemskom pristupu vjeruje se da je osobine djelova moguće razumjeti jedino ako je 
unaprijed   poznata   dinamika   cjeline,   što   se   zasniva   na   naučnoj   paradigmi   da   je   cjelina 
primarna,   a   iz   nje   se   izvlače   osobine   djelova.   Moderna   teorija   upravljanja   počiva   na 
predpostavci  da skup  potencijalnih  upravljačkih  akcija treba  da zadovolji uslov  interne  i 
eksterne stabilnosti koja mora da se apriori utvrdi, i bez mogućnosti revizije i tranzitivnosti.
Još je koncepcijski suptilnije pitanje da se rangiraju i porede upravljačke opcije s ciljem da se 
izabere najbolje-optimalno rješenje, jer se tako otvaraju pitanja binarne logike, preferencije, 
indiferentnosti,   matematike,   informatike   itd.   u   svjetlu   prvih   rezultata   konkretnog 
upravljačkog zadatka.
Ostvarivanje minimalne razlike između optimalnog i realizovanog programa u posmatranom 
vremenskom periodu tj. U=min(Po-Pr) predstavlja optimalno upravljanje sistema, jer se na 
osnovu   raspoloživih   informacija   vrši   izbor   dejstva   u   cilju   realizacije   i   ekstremizacije 
projektovanog   cilja.   Ako   se   informacije   ostvarene   u   procesu   upravljanja   ne   koriste   za 
ostvarivanje upravljačkog dejstva, tada je riječ o otvorenom sistemu upravljanja, dok ako

 

se 

takve   informacije   koriste   zaostvarenje   upravljačkog   dejstva,   tada   je   riječ   o   zatvorenim 
sistemima upravljanja.
Budući da deskritivni pristup nema dovoljno kapaciteta da objasni niz fenomena u izučavanju 
brojnih   pojava,   dolazi   do   afirmacije   analitičkog   pristupa   koji   se   sastoji   u   izdvajanju   i 
proučavanju uopštenih vektorskih jednačina promjena upravljačkog stanja.

5

Želiš da pročitaš svih 15 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti