UNIVERZITET U NOVOM SADU

PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET

DEPARTMAN ZA HEMIJU, BIOHEMIJU 

I ZAŠTITU  ŽIVOTNE SREDINE

Seminarski rad

Metodologija naučnog rada

UTICAJ  O

3

/H

2

O

2  

PROCESA I KOAGULACIJE NA PROMENU SADRŽAJA 

PRIRODNIH ORGANSKIH MATERIJA U VODI

Novi Sad, 2015.

SADRŽAJ

1. 

Uvod.....................................................................................................................

1

2.

Prirodne organske materije.................................................................

4

  2.1. 

Prirodne organske materije prisutne u voi.........................................................

  4

  2.2. 

Uticaj POM na kvalitet vode za piće.................................................................

 

 4

  2.3. 

Tehnologije uklanjanja POM iz vode...............................................................

  4

3. 

LITERATURA....................................................................................................

21

background image

2. OPŠTI DEO

2.1.  PRIRODNE ORGANSKE MATERIJE PRISUTNE U VODI

       Prirodne organske materije (POM), ili kako se još nazivaju u literaturi huminske 
materije su glavni organski sastojak zemljišta. Jedan njihov deo je rastvorljiv u vodi i iz 
njega   potiču   prirodne   organske   materije   prisutne   u   vodama.   Iako   se   ne   radi   o 
zagađivačima, a ponajmanje o zagađivačima za čiji nastanak je kriv čovek, huminske 
materije su u vodi, naročito u vodi za piće, nepoželjne (Petrović i dr., 2007).
         Kompleksnost i raznovrsnost strukture i sastava prirodnih organskih materija je 
posledica porekla, uslova i vremena u toku koga se formiraju.
     

Osobine i rasprostranjenost POM

    

Od drugih organskih materija koje se mogu naći u vodi i zemljištu, POM se razlikuju 

po tome što ne poseduju specifične fizičke i hemijske karakteristike koje imaju organske 
materije tačno definisane strukture. Tamno su obojene (od žute do braon boje), slabo 
kisele, uglavnom aromatične, hidrofilne, tipa polielekrotolita (molekulska težina im se 
kreće   od   nekoliko   stotina   do   nekoliko   hiljada,   pa   i   destina   hiljada).   Teško   su 
biodegradabilne i predstavljaju   važan izvor ugljenika (

Bayer i dr., 1984).

  Iz zemljišta 

dospevaju   u površinske i podzemne vode dajući visok procenat ukupnog rastvorenog 
ugljenika: 60-80% u površinskim vodama (

Reuter i Perdue, 1977

)

 

i 5-66% u podzemnim 

vodama (

Thurman, 1979

)

.

Podela, sastav i struktura POM
 
   

Organske materije u vodi možemo podeliti na hidrofilne (tabela 1) i hidrofobne

 

(tabela 

2

),

 a svaka od njih na kisele, bazne i neutralne komponente (

Edzvald, 1993

)

.

   

Tabela 1

. Hidrofilne komponente prirodnih organskiih materija

Baze

Kiseline

Neutralna  jedinjenja

amino-kiseline

hidroksi kiseline

polisaharidi

purini

šećeri

alkil alkoholi

pirimidini

sulfonske kiseline

aldehidi

alkil amini malih mol. masa

alkil monokarboksilne kiseline 

niskih mol.masa

ketoni

alkil dikarboskilne kiseline niskih 

mol. masa

                              

Tabela 2

. Hidrofobne komponente prirodnih organskih materija

Baze

Kiseline (jake)

Kiseline (slabe)

Neutralna 
jedinjenja

proteini

huminske

fenoli

Ugljovodonici

aromatični amini

fulvinske

tanini

Aldehidi

alkil amini visokih 

mol. masa

monokarboksilne 

kiseline visokih mol. 

masa

monokarboksilne 

kiseline srednjih mol. 

masa

metilketoni visokih 

mol. Masa

dikarboksilne kiseline 

visokih mol. masa

dikarboskilne kiseline 

srednjih mol. masa

alkil alkoholi

aromatične kiseline

Etri

furani 

Pirol

    Elementarni sastav POM je raznovrstan. Uglavnom se sastoje od ugljenika, vodonika, 
azota i malih količina sumpora. Huminske materije su složeni trodimenzionalno umreženi 
polimeri   promenljivog   sastava   i   neodređene   strukture.   Dele   se   u   tri   frakcije:   humin, 
huminske kiseline i fulvinske kiseline.

    

Huminske kiseline

 (HA) se mogu definisati kao supstance velikih molekulskih masa 

koje   su   rastvorljive   u   baznoj   sredini,   ali   koje   se   zakišeljavanjem   na   pH   <   2   talože. 
Izolovane   su,   prvi   put,   iz   zemljišta   krajem   18.   veka.   Döbereiner   je   1822.   godine 
ekstrakcijom zemljišta sa bazom dobio mrku supstancu koja je imala kiseli karakter i 
nazvao je „Humusnom“ tj. zemljišnom kiselinom (

Dobereiner

1822

)

.

 Huminske kiseline 

su   2-10   puta   veći   molekuli   od   fulvinskih,   sadrže   manji   broj   kiselih   karboksilnih 
funkcionalnih grupa, što sve zajedno doprinosi njihovoj slabijoj rastvorljivosti u odnosu 
na fulvinske kiseline. Više su obojene i sadrže veći broj fenolnih grupa nego fulvinske 
kiseline, kao i duge lance masnih kiselina (C

12

  – C

18

) i njihovih derivata, što je uzrok 

hidrofobnosti. U vodi su obično u koloidnom stanju, asocirane sa glinenim mineralima ili 
oksidima gvožđa i aluminijuma. Molekulske mase huminskih kiselina su 1000-3000 Da. 
U   molekulu   huminskih   kiselina   nalaze   se   karboksilne,   estarske,   etarske,   fenolne, 

background image

Slika 2.

 Predložena struktura fulvinske kiseline 

(

Buffle, 1977

)

  
  
     Humini

  su prostorno umrežena heteropolimerna jedinjenja nerastvorna u vodi bez 

obzira na pH vrednost. 

Rice i MacCarthy

 su 1989. godine izolovali iz rečnog sedimenta 

humin i ustanovili da u njegov sastav ulazi bitumen (26%), vezane huminske kiseline 
(11%), vezani lipidi (oko 2%), a da ostatak čini nerastvoran deo (

Rice, 1989

). U bitumenu 

su, kao glavna komponenta, identifikovani n-alkani sa dugim alkil-ostatkom (C

14

-C

33

), od 

kojih je bio dominantan onaj sa 27 C-atoma, a kao sporedne komponente zasićene i 
nezasićene monokarbonske kiseline sa razgranatim nizom od 16-18 C-atoma.

      Od navedene tri komponente huminskih materija, fulvinske kiseline imaju najmanje 
molekulske   težine   (do   hiljadu   Da),   dok   se   za   humin   smatra   da   sadrži   polimere   od 
nekoliko   stotina   hiljada   Da.  Sadržaj   kiseonika   raste   od   humina   (oko   30%)   preko 
huminskih kiselina do fulvinskih kiselina (oko 48%). 

    Prvi ozbiljniji uvid u strukturu huminskih materija dale su destruktivne metode analize 
i   karakterizacije   zasnovane   na   oksidaciji   i   redukciji.   Među   njima   posebno   mesto 
zauzimaju oksidacije permanganatom i hlorom, alkalna hidroliza i reakcije sa bakar(II)-
oksidom (

Sonneberg i dr., 1998

). Veliki napredak u pronalaženju ključa za rešavanje ove 

prirodne   enigme   postignut   je   primenom   direktne   temperaturno   programirane   pirolize 
kombinovane sa mekom jonizacijom i visokim električnim poljima (Py-FIMS metoda) i 
pirolize sa gasnom hromatografijom i masenom spektrometrijom (Py-GC/MS metoda) 
(

Göbbels i dr., 1997

)

. Zahvaljujući ovim i drugim metodama konstatovano je da se u 

okviru različitih makromolekula huminskih materija, kao glavne klase jedinjenja nalaze 
aromatična jedinjenja, i to najčešće:

        

derivati benzena: alkilbenzeni, metoksibenzeni; 

derivati fenola: alkilfenoli, metoksifenoli; 

derivati benzoeve kiseline; 

derivati hinona, furana, kao i derivati policikličnih aromatičnih jedinjenja. 

Želiš da pročitaš svih 25 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti