Fiskalna politika

Fiskalna   politka

  je   jedna   od   temeljnih   segmenata   ekonomske   politike. 

Ekonomska politike određuje fiskalnoj politici ciljeve, a to znači i kriterije za ocjenu 

njezine   učinkovitosti.   Također,   utvršujući   mešuovisnost   ciljeva   i   instrumenata   teorija 

ekonomske politike objašnjava proces ostvarivanja ciljeva ekonomske politike, a dio tog 

procesa je i fiskalna politika. 

Mjesto i uloga fiskalne politike u ekonomskoj politici

Ekonomska politika

  je   disciplina   koja   izučava   javno   ekonomsko   djelovanje. 

Ona   istražuje   proces   u   kojem   se   formiraju   društvene   preferencije,   ostvaruje   izbor 

instrumenata, donose vladine odluke i poduzimaju tekuće mjere.

Nositelji ekonomske politike

 su svi oni subjekti koji neposredno utječu na izbor i 

ostvarivanje ciljeva ekonomske politike. To su najčešće razna državna i kvazidržavna 

tijela ( središnje i lokalne vlade, središnja banka...). Među nositelje ekonomske politike 

spadaju i političke stranke, interesne skupine i razne međunarodne organizacije.

Osnovna obilježja nositelja ekonomske politike su

:

1) definirani interes

2) sposobnost odlučivanja od općeg značenja za normalno odvijanje reprodukcije što 

izvire iz raspolaganja sredstvima, informacijama ili političkim ovlastima

3) akcijska sposobnost

4) određena samostalnost djelovanja

Temeljna   karika   u   procesu   formuliranja   ekonomske   politike   je   određivanje 

njezinih ciljeva. 

Ciljevi 

se mogu definirati kao željena buduća stanja, najčešće različita 

od sadašnjeg, ali koja se neće ostvariti sama od sebe kao rezultat autonomnog procesa ili 

promjene, već se mogu postići samo svrhovitom ljudskom akcijom. Ekonomska politika 

spram ciljeva se odnosi kao spram objekta svog djelovanja.

1

Cilj kao odluka

 izražava određeni interes njezinih odnositelja ili onih u čije ime 

oni odlučuju, da se ciljem uspostavlja odnos između nositelja odluke i nekog budućeg 

stanja i da cilj mora biti ostvariv.

Ciljevi moraju biti specificirani i mjerljivi ( kardinalno ili ordinalno ), te da je cilj 

moguće ostvariti u danim okolnostima i raspoloživim sredstvima, te ciljevi moraju biti 

multivarijantni i promjenjivi.----- 

Obilježja cilja

Cilj kao veza između sadašnjosti i budućnosti sadrži više dimenzija

:

1) kognitivno – prognostičku

2) normativno – vrijednosnu

3) akcijsko – političku

Izbor   ciljeva   i   određivanje   njihovih   prioriteta   je   prije   svega   rezultat   poličkog 

procesa. 

Dvije sastavnice cilja

:

1) spoznajno – predikativna

2) akcijsko – politička

Ostvarenje   bilo   kojeg   cilja   ekonomske   politke   uvijek   zahtijeva   angažiranje 

određenih   resursa,   te   kod   procjene   mogućnosti   realizacije   određenog   koncepta 

ekonomske politike broj ciljeva ima znatnu ulogu. Što je broj ciljeva veći, mogućnost 

njihova potpunog ostvarenja je teža. Još važnije s obzirom na to može biti u kakvom 

međusobnom   odnosu   stoje   ti   ciljevi.   S   tog   stajališta  

ciljevi   se   dijele

  na   nezavisne, 

komplementarne i konfliktne. Relativno je mali broj ciljeva ekonomske politike koji su 

međusobno nezavisni. Mnogo češće oni stoje u određenom obliku međusobne sprege, 

bilo da su komplementarni ili konfliktni. 

Instrument

  je sredstvo pomoću kojeg se određeni cilj ostvaruje. To moće biti 

neka ekonomska veličina ali i neka od institucija gospodarskog sustava ( kamatna stopa, 

neki   konkretni   porez...).   Da   bi   se   neka   varijabla   mogla   definirati   kao   instrument 

ekonomske politike ona mora biti upravljiva glede svog kvalitativnog i kvantitativnog 

određenja, djelotvorna glede ostvarenja određenog cilja i mora se razlikovati u odosu na 

druge instrumente sa stajališta upravljivosti i posebno učinkovitosti.

2

background image

želi   ostvariti   jedan   broj   kvantificiranih   nekomplementarnih   ciljeva,   mora   raspolagati 

najmanje s istim brojem instrumenata.

3)   koordiniranosti   samih   instrumenata   tj.   mjera

  –   proces   koordinacije   vezan   je   s 

troškovima   pribiranja,   obrade   i   pohranjivanja   informacija   te   sa   samim   troškovima 

odlučivanja. Sa stajališta odlučivanja optimalan je onaj sustav koji zahtijeva najmanji 

stupanj koordinacije. Instrumenti koji utječu na više ciljeva u načelu moraju biti više 

centralizirani od instrumenata koji utječu na samo jedan ili manji broj ciljeva.

4) izbor najdjelotvornijih instrumenata 

4

Želiš da pročitaš svih 12 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti