23
Pravnik, 46, 1 (92), 2012
Zrinka
Erent-Sunko
, doc. dr. sc., Jelena
Pilipović
, dipl. iur.
Uloga i značenje sikofanata, sinegora
i logografa u atenskom sudskom
postupku
1
UDK: 347.9(48)
Sažetak
Rad se bavi istraživanjem uloge i značenja sikofanata, sinegora i logografa u aten-
skom sudskom postupku nastojeći ih prikazati u atmosferi demokratskog ozračja polisa
kakvo je vladalo za vrijeme već pomalo dekadentne demokracije u kojoj demos drži
čvrstu, ali poput Aristofanovih likova i tragikomičnu ulogu pravednika i tužakala, te prav-
nog znalca i nenametljivog šutljivca. Sve su to osobine onih koji sude, ali i onih koji su u
postupku stranke ili sudionici na bilo koji drugi način. Mogućnost da svatko tuži onoga
koji čini polisu štetu i dobije u određenim slučajevima svojevrsnu naknadu izrodila se u
negativnu pojavu čiji naziv se i danas koristi u svom najgorem značenju. No, pri tome
valja naglasiti da je polis poznavao i primjenjivao mehanizme pravne zaštite kojima se
sikofanstvo nastojalo spriječiti, ne dirajući u prava svih građana da i dalje tuže po svojim
saznanjima i savjesti. Uz sikofante vrlo je interesantna uloga i sinegora te logografa.
Iako su ovi prvi uglavnom prikazani kao začetnici odvjetništva, zauzeli smo suprotno
mišljenje. Naime, sinegori najčešće nisu pravni znalci pa se čini pravednije to značenje
dati logografi ma koji sami, osobno ne sudjeluju u sudskim postupcima.
Ključne riječi: Atena, sudski postupak, graphe tužba, sikofant, sinegor, logograf.
1. Uvod
Atensko je pravosuđe u vrijeme kasnije demokracije bilo u rukama tzv. porotničkog
proletarijata koji se na sudu pojavljivao uglavnom kako bi na lak način zaradio nadni-
cu. Naime, nakon demokratskih promjena od 595.g.pr.n.e. sva je vlast bila u rukama
atenskog demosa koji će zanesen ratnim uspjehom i međunarodnim ugledom izgubiti
početni entuzijazam i čistoću. Uvođenje
misthoforie
, plaće za sudjelovanje u vlasti, nije
pobudilo već oslabjeli politički interes i potaknulo odgovornost, kako je to zamislio Pe-
riklo, već je pobudilo sitne interese pojedinaca i potaknulo spletke i nemoral. U nere-
du, tako svojstvenom društvima u kojima se početni ideali pretvore u svoju suprotnost,
1
Ovaj rad izmijenjeni je i dopunjeni dio diplomskog rada „Organizacija sudstva i sudski postupak u Ateni“ Jelene
Pilipović, pisan na Katedri za opću povijest prava i države, pod mentorstvom doc.dr.sc. Zrinke Erent-Sunko.
24
Uloga i značenje sikofanata, sinegora i logografa u atenskom sudskom postupku
održavajući se umjetnim i krivim mehanizmima, izgubili su se dobrobit polisa i časno
postupanje kao osnova djelovanja. Organizacija sudstva te sudski postupak kao demo-
kratsko sredstvo očuvanja javnog i privatnog interesa postali su poligoni lake zarade.
Sudski su poslovi bili dostupni svima, pa tako i onima niskog morala i duha koje je manje
privlačila skromna naknada, a mnogo više mogućnost primanja mita.
2
U takvom ozračju
važno je istaknuti ulogu onih subjekata u sudskom postupku čija je uloga iniciranje po-
stupka u svrhu zaštite općeg dobra te onih koji pomažu strankama, odnosno pozvani su
djelovati u njihovu interesu.
Cilj ovog rada je istražiti granice djelovanja spomenutih osoba kao subjekata su-
dskog postupka
3
i njihovu ulogu, kako bismo mogli donijeti zaključke o njihovu funkcio-
niranju u demokratskom uređenju starog vijeka. Oni bi trebali činiti bazu istraživanja i
propitivanja o sličnostima i razlikama, tj. usporedbama s osobama koje istu ili sličnu
ulogu u sudskom postupku imaju danas.
Kao jedno od mogućih pitanja vezanih za spomenutu usporedbu javlja se i pitanje
o stavu prema „parničenju“ kao jednom od dijelova sudskog postupka nekad i danas.
Čini se da bismo se u tu svrhu mogli poslužiti mišljenjem prema kojem je Atenjani-
ma „parničenje“ bilo jedna od pozitivnih značajki demokracije
4
dok npr. antropolozi
u SAD-u smatraju da su danas rasprave o parničarenju u SAD visoko politizirane i
završavaju tek pretpostavkama o pravoj ulozi parničarenja u društvu“
5
, što bi trebalo
značiti da je pozitivna uloga zamijenjena nejasnom, ako ne i negativnom. Ovo razliko-
vanje uvelike nam govori o svjetlu u kojem su atenski građani nekada vidjeli i ocjenji-
vali objekte našeg rada - sikofante, sinegore i logografe kao subjekte u postupku, kao
i o svjetlu u kojem građani promatraju i ocjenjuju rad odvjetnika ili tužilaca u državama
koje se danas smatraju demokratskim uzorom. Valja spomenuti da su stari Atenjani
unatoč pozitivnom sagledavanju parničarstva bili svjesni mogućnosti njegovih zloupo-
raba, no javni interes koji je mogao biti sačuvan, i nakon što su naknade i mogućnost
uključenosti velikog broja građana u javnim poslovima uzeli maha, ipak je prevladao
strah od njih.
2
V. Friedell, E., Povijest Grčke kulture. Život i legenda predkršćanske duše, Zagreb, 2001, str. 155.
3
Prema suvremenom poimanju samo sikofant bi bio stranka, sinegor neka vrsta punomoćnika, tj. odvjetnika,
a logograf treća osoba u postupku. No, suvremene defi nicije i kategorizacije u svrhu usporedbi valja koristiti
oprezno. O strankama u postupku i trećim osobama danas v. Dika, M., Stranke, njihovi zastupnici i treći u
parničnom postupku, Zagreb, 2008.
4
Diobe vlasti nije bilo niti razlike u izboru članova vijeća (
bule
) od izbora sudaca-porotnika, helijasta, osim broja.
Demokracija se u svoje zlatno doba ostvarivala aktivnošću građana tj. sudjelovanjem u vlasti bez ikakve na-
knade u skupštini, vijeću i sudskim organima. O sudjelovanju i ostvarivanju vlasti naroda Raafl aub,K.,A., Ober,
J., Wallace, R.W., Origins of Democracy in Ancient Greece, Berkley, Los Angeles, London, 2007.
5
Tako Christ,M.,R., Sychophancy and Attitudes to Litigation, str. 1, dostupno na http://www.stoa.org/projects/
demos/article_sycophancy?page=2&greekEncoding, posjećeno 16.05. 2012.
26
Uloga i značenje sikofanata, sinegora i logografa u atenskom sudskom postupku
sporova presudu izvršava sama stranka,
a kod javnih državni organi
10
. Za tužitelja koji
odustane od javne tužbe ili „izgubi“ parnicu određuje se kazna od 1000 drahmi, pa čak
i smrtna kazna ukoliko se radi o neprocjenjivoj šteti izazvanoj pokretanjem postupka
društvenoj zajednici. Ni kazna djelomične
atimije
(obeščašćenja) koja je često pratila
novčanu, nešto blaža od smrtne, nije bila za podcijeniti.
Značenje pojmova „privatna“ i „javna“ tužba kao i „privatni“ i „javni“ sudski postu-
pak ne može biti strogo defi nirano zbog isprepletenosti privatnih i javnih interesa, kao
i poteškoća da se u nekim slučajevima odredi o kojem se interesu radi. Također valja
napomenuti da se pojmovi privatnog i javnog, općeg interesa, razlikuju od suvreme-
nih, iako bismo mogli reći da kriteriji za razlikovanje privatnog i javnog postupka ipak
imaju nekih sličnosti s kriterijima za razlikovanje građanskopravnog i kaznenopravnog
postupka u suvremenom pravu. Razlikovanje privatnog i javnog u Ateni mogu približiti
konkretni primjeri. Npr. za kaznena djela ubojstva ili silovanja podnosile su se dike tužbe,
dok je za neodgovorno raspolaganje imovinom u slučaju smrti, neuredno ispunjavanje
bračnih dužnosti epiklerinog muža ili loše postupanje skrbnika prema štićeniku uslijedila
graphe
tužba
11
. Polis je u ovim slučajevima trebao funkcionirati kao cjelina koja štiti one
koji iz bilo kojeg razloga ne mogu sami poduzimati radnje kojima bi ostvarili svoja prava.
Za veleizdaju, dezerterstvo i pronevjeru javnih sredstava slijedila je, dakako, javna tužba.
Kako su se privatno i javno često ispreplitali, bilo je i slučajeva, kao što je to npr. bilo u
slučaju podmitljivih magistrata, kod kojih je postojala mogućnost izbora postupka
12
. Pri
toj mogućnosti razlikovali su se početak postupka kao i kraj, no središnji dio postupka
od prethodnog postupka do sudskog glasovanja uvijek je bio isti
13
.
Mogućnost da svatko prijavi i tuži za počinjenje djela učinjenog protiv općeg dobra
uvodi Solon koji je smatrao da poštivanje zakona i ponašanje građana u skladu s njim
treba biti briga svih građana
14
. Do tada, građani su mogli svoje prijave o počinjenim prije-
stupima samo neformalno iznijeti magistratima ukoliko oni sami nisu oštećena strana.
Iako bi tužitelji u javnim postupcima trebali imati druge pobude, ukoliko se radi o
zaštiti državnog fi ska, pripast će im dio kompenzacije kao naknada za njihov trud. Izgle-
da da se baš zbog te naknade, odnosno koristi dobivene ulaganjem tužbe i pokretanjem
postupka razvilo sikofanstvo koje je uz osnovno značenje poprimilo i negativno.
3. Sikofanti
Sikofanti,
(sykophantes)
su na neki način obavljali posao državnog odvjetništva
15
ili
bolje rečeno državnih tužitelja. Ulagali su tužbe protiv počinitelja koji su svojim djelima i
ponašanjem štetili javnom interesu. No, pri tome su i sami imali određeni interes.
16
Iako
su pravo i obvezu da utuže počinitelje djela koja štete polisu imali svi građani (koji bi u
određenim slučajevima u kojima se radilo o zaštiti državnog fi ska imali pravo i na dio
10
V. Kurtović, Š., Opća povijest prava i države, I knjiga, Zagreb, 1994., str. 114.
11
V. Avramović, Uporedna pravna tradicija, str. 125.
12
Čak sedam načina pokretanja postupka. V. Hansen, The Athenian Democracy in the Age of Demosthenes, str.
str. 193., 194.
13
Ibid.
14
V. Plutarch, Solon, 18., V. Plutarch, Lives, tr. Perrin, B., Cambridge, Massachusetts, London, 1998., str. 453.
15
Možda bi se pojam tužitelj ipak više odnosio na imenovane osobe. Među takvim imenovanim „javnim tužiteljima“
treba spomenuti magistrate kada iznose slučaj pred porotu, deset sinegora imenovanih za tužbe protiv bivših
magistrata te one koje imenuje Skupština ili Vijeće za pojedine slučajeve. Nadležnost državnog odvjetništva v.
Zakon o državnom odvjetništvu (N.N. br.76/09, 153/09, 116/10, 145/10, 57/11, 130/11)
16
U početcima vjerojatno taj privatni interes nije bio primaran. Tužbe bez osnova, zbog ucjene ili u interesu nečijeg
neprijatelja, postaju praksa tek kada se naknada ustaljuje, odnosno neki počinju od toga živjeti. Vidi o naknadama
u postupcima povodom
phasis
,
anagraphe
i
graphe
kod MacDowella, The Law in Classical Athens, str. 62.
