1
Uvod
Ivo Andrić je književni nobelovac, veliki stvaralac, romantičar i pisac, koji istovremeno nosi
obilježje i književno – umjetničkog historičara. Ovaj autor predstavlja vrlo radinog, iskusnog i
kosmopolitskog čovjeka, koji se, čak, i u centru Berlina, za vrijeme trajanja Hitlerove diktature,
zalagao za oslobađanje intelektualne i umjetničke elite iz poljskih nacističkih logora.
Iako omražen u pojedinim krugovima čitalaca, koji još uvijek nisu razumjeli šta, kako i
zašto je Andrić pisao to što je pisao za života, neosporno je poštovan kao pisac koji se ne može
ponoviti.
Ivo Andrić je svoje pisane radove temeljio na brižno i dugo istraživanoj i pripremanoj,
tačno selekcionisanoj, arhivskoj građi, te nije želio ništa propustiti pri pisanju svojih radova.
Iako je tvrdio kako je svoje radove pisao „razbacano“ i „rašiveno“, kako bi se oni,
spontano ili namjerno, sastavili u zaokruženu tekstualno – stvaralačku cjelinu tokom nadolazećih
godina, njegova djela, ipak, djeluju jako čvrsto, logički i planirano napisana, tako da se može
postaviti pitanje kakav li je to trik tako vještog pisanja ili pitanje o iskrenosti njegove rečenice da
je radove pisao neuvezano i neplanski.
Kako god da ih je pisao, on ih je u vremenu dovoljno vješto uvezao da čine originalna i
realistična, psihološko – studiozna, sociološki - vaspitna i edukativna djela književnosti svih
naroda među kojima i o kojima je pisao.
Andrićevo viđenje Bosne je tema ovoga rada, koja je zahtijevala sagledavanje originalnih
tekstova autora, sagledavanje objavljenih kritika na njegova djela, koja tretiraju ovu tematiku, te
analitičko raščlanjivanje motiva koji se odnose na viđenje Bosne i bosanskih ljudi od onih koji se
tiču viđenja drugih zemalja i drugih ljudi, a među njima, zaista postoji velika razlika.
Andrić nije čovjek koji je mrzio ljude različitih vjera, niti ljude različitih kultura; on je
čovjek koji nije volio bol, patnju, stradanja svojih sunarodnjaka, te krv koja je natapala njegovu
zemlju tokom burnih ratnih dešavanja, a najviše od svega nije volio taj crni oblak, koji se
nadvijao nad njegovom zemljom, i hladni, ratovima stvoreni, vazduh, koji je ledio ljudska srca.
2
S obzirom na sve što sam kazala prethodno, Ivo Andrić i predstavlja za mene književnu
veličinu koju sam željela istražiti na ovaj način, te u čitaocima pobuditi strasniju želju za
čitanjem Andrićevih djela, što ujedno predstavlja i moj cilj.
Koristeći se metodama čitanja Andrićevih djela, te kritika njegovih književnih djela,
iscrpila sam potrebne informacije za razradu teme ovog rada, a posebnu vrijednost u izradi ovog
rada za mene su imala djela sljedećih autora: Jordamović Amela, Rizvić Muhsin i Šamić Midhat,
čija su djela prožeta tematikom o postanku Bosne i Hercegovine, o viđenju muslimanskog
stanovništva u Bosni u Andrićevim djelima te o pisanju naučno – istraživačkog rada, što mi je u
velikoj mjeri pomoglo da se opredijelim na koji način da napišem ovaj seminarski rad i šta treba
da mi bude oslonac za obradu teme seminarskog rada.
Budući da sva Andrićeva djela još uvijek nisu objavljena, ni kritika o djelima ovog
književnika nije dostigla svoj vrhunac, te će se i u budućnosti još mnogo pisati o njegovim
djelima. Kao krajnji rezultat ovog istraživanja, nadam se da će se radom doprinijeti djelima koja
se bave pisanjem o Andrićevom viđenju Bosne u njegovim radovima.
4
kako je na području današnje Bosne živjelo ilirsko pleme - Poseni, odnosno Boseni. Taj naziv su
poslije naslijedili srednjovijekovni Bošnjani, odnosno Bosanci, te je riječ o jednom te istom
narodu, istog imena, s kontuitetom od 2000 godina. Bizantijski car i pisac, Konstantin
Porfirogenet iz 10. stoljeća, Bosnu naziva “Bosona”. Jedino što je za sada sigurno jeste da se ime
“Bosna” prvi put spominje u djelu “De administrando imperio”, koje je nastalo između 949. i
955. godine, u kojemu je dat detaljan opis svih krajeva Bizantskog carstva. Povijesna vrela
spominju Hum, još 925. godine, a srednjovijekovni Hum - ili današnja Hercegovina - nastala je
ujedinjenjem kneževina Zahumlja (zapadni dio) i Travunje (istočni dio), pod vladavinom
Sandalja Hranića - Kosače. Hercegovina je dobila ime po svome vladaru, hercegu Stjepanu
Vukčiću – Kosači, a Osmanlije su je osvojile devetnaest godina nakon pada Bosne, te ona tako
postaje dijelom Osmanskog carstva, uglavnom, kao dio bosanskoga pašaluka. Pod upravom paše
Rizvanbegovića, u 19. stoljeću, Hercegovina postaje posebnim pašalukom, a 1878. godine,
okupacija od strane austro - ugarske monarhije ujedinjuje zemlju u političku jedinicu pod
imenom “Bosna i Hercegovina”. To se ime zadržalo do danas (Jordamović, 2012).
Veliki broj književnika iz Bosne i Hercegovine, ali i književnika okolnih prostora, pisali
su o Bosni i njenim političkim, vjerskim i historijskim pitanjima u velikoj mjeri, ali i svim
drugim pitanjima jedne države. Bosna i Hercegovina je, inače, prošla kroz veoma burna politička
previranja i u njoj su se zbili neki od najznačajnijih historijskih događaja. Na prostoru Bosne i
Hercegovine bilo je burno za vrijeme trajanja imperijalističkih režima, dva svjetska rata,
građanskih ratova i buna, ali je poseban uticaj na njena dešavanja, osobito na promjene unutar
društva njenih građana, donijela islamizacija stanovništva sa dolaskom Osmanlija na njen
teritorij. Međutim, važno je istaći kako se islamizacija ne odnosi samo na stanovništvo, već i na
sve ostale segmente jedne zemlje: arhitektura, svi oblici infrastrukture, privređivanje i poreska
politika, obrazovanje i položaj žene u društvu, metode liječenja, naplaćivanje svih vrsta usluga,
ograničenja u propovijedanju vjera, razvijanje umjetnosti, kulture i mijenjanje tradicije. Vrlo
važno pisano djelo o problematici islamizacije u Bosni je i „Razvoj duhovnog života u Bosni pod
uticajem turske vladavine“. Važan književnik, ali i tumač historiografskih podataka o ovoj
problematici je Ivo Andrić. U sklopu rada bit će iznesena razmišljanja i pogledi Ive Andrića
vezani za ovu osjetljivu i komplikovanu temu, imajući u vidu da ni sam Ivo Andrić nije htio sa
tim riječima izlaziti u javnost.
5
2. Biografski i bibliografski podaci o Ivi Andriću
Ivo Andrić rođen je 09. oktobra 1892. godine, u Travniku. Sin je Antuna Andrića, podvornika, i
Katarine Andrić, rođene Pejić. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica decenijama je
bila vezana za ovaj grad, u kojem se tradicionalno bavila
kujundžijskim zanatom, no, Ivo Andrić se rodio u Travniku
sticajem okolnosti, budući da mu je majka boravila u gostima
kod rodbine. Godine 1894., kao dvogodišnji dječak, Andrić je
ostao bez oca. Suočivši se sa besparicom, Katarina Andrić
svoga jedinca daje na čuvanje u Višegrad, muževljevoj sestri
Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšiku, austrijskom
činovniku poljskog porijekla. U Višegradu Andrić završava
osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo. Godine
1903., Andrić se upisuje u Veliku gimnaziju, najstariju
bosanskohercegovačku srednju školu, a živi skupa sa majkom
u Sarajevu, na Bistriku. Za vrijeme gimnazijskih dana počinje
da piše poeziju i 1911. godine, u „Bosanskoj vili“, objavljuje
svoju prvu pjesmu „U sumrak“. Kao gimnazijalac bio je vatreni pobornik integralnog
jugoslavenstva, pripadnik naprednog nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna“ i strastveni borac
za oslobođenje južnoslavenskih naroda iz stega austro - ugarske monarhije. Kada je dobio
stipendiju hrvatskog kulturno – prosvjetnog društva „Napredak“, započeo je u oktobru mjesecu
1912. godine studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na
Savi Andrić pomalo uči, pomalo posjećuje salone, družeći se sa zagrebačkom inteligencijom od
koje će na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji Matoš. Također, upoznaje
studentkinju Evgeniju Gojmerac, s kojom održava duboko emotivno prijateljstvo sve do njene
smrti od leukemije 1915. godine. Andrić prelazi u Beč 1913. godine, gdje sluša predavanja iz
historije, filozofije i književnosti. Budući da mu bečka klima nije prijala, bio je hereditarno
opterećen osjetljivim plućima. Često je bolovao od upala. Godine 1914. obratio se svom
gimnazijskom profesoru i dobrotvoru Tugomiru Alaupoviću, za pomoć, te je prešao na
Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intenzivno je učio poljski jezik,
upoznavao kulturu i slušao predavanja vrhunskih profesora. Sve vrijeme, pisao je refleksivne
Slika 2: Ivo Andrić. Izvor:
durmitor.wordpress.com, 07.08.
2014.
7
njemačkih vlasti za spas mnogih logoraša. Beograd je jedine svoje kontakte sa njemačkim
vlastima imao upravo preko Andrića. Odlaskom iz Njemačke, 1941. godine, odbio je prijedlog
Nijemaca za odlazak u bezbjedniju Švicarsku, te se vratio u okupirani Beograd. Nije htio da
prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Penzionisan je u novembru iste godine, ali je odbio da
prima penziju. Živio je povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar. Odbio je da potpiše Apel
srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Godine 1944. počeo je pisati djelo
„Travnička hronika“, ali i okončao djelo „Na Drini ćuprija“, te je oba romana objavio u
Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata. Koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman
„Gospođica“.
Andrić je bio vijećnik III. zasijedanja ZAVNOBiH-a, zatim, redovan član S.A.N.U. - a,
član Prezidijuma Narodne skupštine N.R. Bosne i Hercegovine, član različitih delegacija,
Komunističke partije Jugoslavije, a 1954. godine štampana mu je „Prokleta avlija“, za koju je
dobio nagradu Saveza književnika Jugoslavije. Njegovi radovi objavljivani su na mnogim
jezicima. Sa šesdeset godina života vjenčao se sa svojom dugogodišnjom ljubavi – Milicom
Babić, koja je umrla deset godina poslije, u porodičnoj kući u Herceg Novom. Nakon toga,
Andrić je umanjio intenzitet pisanja i društvenih aktivnosti, te je često boravio u bolnicama i
banjama na liječenju. Trinaestog marta 1975. godine svijet će napustiti jedan od najvećih
stvaralaca književnosti, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana.
Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu.
Od ostalih dijela dolaze još: „Most na Žepi”, pripovijetke, 1925.; „Anikina vremena”,
pripovijetke, 1931.; „Portugal, zelena zemlja”, putopisi, 1931.; „Španska stvarnost i prvi koraci u
njoj”, putopisi 1934.; „Deca”, zbirka pripovijedaka 1935.; „Razgovor sa Gojom”, esej, 1936.,
„Na kamenu, u Počitelju”, 1945.; „Na Nevskom prospektu”, 1946.; „Priča o vezirovom slonu”,
1948.; „Igra”, 1956.; „O priči i pričanju”, govor povodom dodjele Nobelove nagrade, 1961.;
„Omer - paša Latas”, objavljena posthumno, 1977.; „Jelena žena koje nema”, roman, 1963.; „Na
sunčanoj strani”, nedovršen roman, objavljen posthumno; „Znakovi pored puta”, knjiga
objavljena posthumno; „Sveske”, knjiga objavljena posthumno.
Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine, za djelo „Na Drini ćuprija“.
