1. Pojam finansijskog menadžmenta 

Finansijski menadžment se može posmatrati:

1)

kao naučna disciplina 

– proučava upravljanje finansijama u preduzeću, tesno je povezan 

sa računovodstvom i ekonomijom. Razvio se iz nauke o finansijama tokom prošlog veka, naročito 
20-ih   godina.   Tada   se,   sa   razvojem   akcionarskih   društava   i   ekspanzijom   finansijskih   tržišta, 
pojavio veliki broj naučnih radova iz ove oblasti.
2)

kao funkcija preduzeća

  – obuhvata aktivnosti preduzeća koje se odnose na  sticanje, 

finansiranje   i   upravljanje   imovinom,   pri   čemu   je   glavni   zadatak   obezbeđenje   stalnih   izvora 
finansiranja. Upravljanje finansijama se vrši preko upravljanja novčanim tokovima; finansijskom 
delatnošću   se   upravlja   na   osnovu   poznavanja   ekonomije,   finansijskog   prava   i   sl;   finansijski 
menadžment obuhvata planiranje, organizaciju, motivaciju, kontrolu i sl.

Finansijski menadžment ima posebno mesto u sistemu menadžmenta, zato što su finansije 

tesno povezane sa upravljanjem, tehnologijom, resursima, kadrovima itd. Greške u finansijskom 
menadžmentu mogu da dovedu do negativnih posledica u ovim oblastima; s druge strane, često se 
izvori finansijskih problema nalaze upravo u ovim oblastima.

U našoj zemlji, kao i u drugim zemljama u tranziciji, finansijski menadžment tek dobija 

pravi značaj, dok je u zemljama tržišne privrede odavno postao značajna naučna disciplina i 
praktična delatnost.

2. Predmet finansijskog menadžmenta

Predmet finansijskog menadžmenta po tradicionalnom principu bio je problem pribavljanja 

kapitala, odnosno pasiva bilansa stanja,  što nije davalo odgovor na pitanje da li prduzeće ulaže 
capital u sigurnu alternative.Finansijska funkcija je samo sprovodila odluke, koje su

 

donosili drugi. Ovaj pristup nije dovoljno obuhvatan.

Krajem 50-ih godina, usled naglog ekonomskog rasta i brzih tehnoloških promena, veliki 

uspon   doživljavaju   finansijske   institucije   kao   što   su   penzioni   fondovi   i   osiguravajuće 
organizacije. Zato je porasla i odgovornost menadžera: prema akcionarima i kreditorima (ulozi), 
zaposlenima   (plate),   državi   (porezi),   dobavljačima   (naplata).   Menadžeri   su   zainteresovani   za 
uspeh preduzeća jer im to obezbeđuje veće plate, a i zato što su često akcionari. Nastala je potreba 
za korišćenjem naučnih metoda u donošenju finansijskih odluka i razvijen je savremeni pristup 
finansijskom menadžmentu.

Za   razliku   od   tradicionalnog   pristupa,   savremeni   pristup   finansijskom   menadžmentu 

polazi od naglog ekonomskog rasta i tehnoloških promena, što je uslovilo da izuzetno poraste 
značaj ogovornosti menadžera za uspeh preduzeća. On se pored problema nabavke kapitala bavi i 
aktivom i pasivom bilansa stanja. 

Finansijski menadžment treba da obezbedi odgovore na tri važna pitanja:

Koju vrstu 

sredstava preduzeće treba da pribavi?

Koliki ukupan obim 

sredstava preduzeće treba da ima?

Kako

 potrebna 

sredstva

 treba da budu 

finansirana

?

1 / 13

3. Uloga finansija u procesu reprodukcije

Finansije   predstavljaju   sveukupnost   odnosa   nastalih   u   procesu   stvaranja   novčanih 

fondova privrednih subjekata i države, i njihovog korišćenja u cilju reprodukcije, podsticanja i 
zadovoljenja socijalnih potreba.

Proces reprodukcije se sastoji iz četiri faze: proizvodnje, razmene, raspodele i potrošnje. 

Finansijski resursi se stvaraju u stadijumu proizvodnje, kada nastaje nova vrednost, međutim 
realno   gledano   finansijski   resurs   nastaje   samo   u   stadijumu   razmene,   kada   se   novostvorena 
vrednost realizuje. 

Finansije   se   dele   na   tri   oblasti:

  finansije   privrednih   subjekata,   osiguranje   i   državne 

finansije. Unutar svake je moguće izdvajati posebne grupe. Svaka oblast je specifična, ali one 
zajedno obrazuju finansijski sistem jedne države. Njihova povezanost se ostvaruje posredstvom 
institucija bankarskog sistema. 

Prema izvorima stvaranja finansijski resursi dele se na:

a) one koje se obrazuju na osnovu sopstvenih sredstava, 

deoničarski kapital, akcionarski 

kapital i sl. 

b) one koji su na finansijskom tržištu rezultat operacija hartijama od vrednosti
c) one koje se ponovo raspodeljuju, 

budžetske subvencije, naknade osiguranja..

Mogu se izdvojiti (mada ne potpuno precizno) 

tri osnovna ciklusa delatnosti preduzeća:

Investicioni   ciklus

  –   sadrži   povratnu   povezanost   investicionih   (ulaganje   finansijskih 

resursa) i deinvesticionih (izvlačenje dobiti) operacija preduzeća;

Ciklus   tekućih   operacija

  –   sadrži   povratnu   povezanost   operacija   za   snabdevanje, 

proizvodnju i plasman (u nekim preduzećima teško je odvojiti investicione od tekućih 
operacija);

Novčani   ciklus

  –   operacije   koje   su   povezane   sa   upravljanjem   slobodnim 

novčanim   sredstvima   preduzeća:   pokrivanje   kratkoročnih   finansijskih   potreba 
preduzeća korišćenjem kredita.

4. Finansijski sistem preduzeća i uticaj cena na finansijski menadžment

Finansijska sredstva su preduzeću neophodna za njegovo:

1.

osnivanje

  –   potreban   je   početni   novac,   kojim   će   se   obezbediti   neophodni   činioci 

proizvodnje;

2.

poslovanje

  –   treba   finansirati   tekuće   poslovanje,   obrtna   sredstva,   solventnost   i 

rentabilnost;

3.

razvoj

 – da bi se omogućio razvoj, potrebno je obezbediti nova ulaganja.

Sve poslovne odluke preduzeća imaju finansijske implikacije (pozitivne ili negativne). 

Sve faze poslovnog procesa (nabavka, proizvodnja, prodaja, finansiranje) treba posmatrati sa 
finansijskog aspekta. Sva imovina i izvori finansiranja, prihodi i rashodi i novčani tokovi prate se 
i iskazuju novčano. Zarade, porezi, dividende i druge obaveze isplaćuju se u novcu. Zato je 
preduzeće FINANSIJSKI SISTEM.

CENA

 

je ekonomski instrument zahvaljujući kome vrednost proizvoda dobija novčani 

izraz i postaje objekat raspodele.

  To je jedan od osnovnih faktora koji utiču na dalji proces 

2 / 13

background image

Finansijsku snagu

 čine kvantitativna i kvalitativna komponenta:

Kvantitativna finansijska snaga  – obim i vrednost imovine. Ona zahteva: usklađenost 

osnovnih sredstava sa poslovnim zadatkom (da ne bi bilo neiskorišćenih kapaciteta), usklađenost 
osnovnih i obrtnih sredstava (da ne bi došlo do zastoja); usklađenost kratkoročnog i dugoročnog 
finansiranja, usklađenost sopstvenog i tuđeg kapitala, očuvanje finansijske ravnoteže.

Kvalitet finansijske snage čini trajna sposobnost: plaćanja obaveza u roku (solventnost), 

kratkoročnog i dugoročnog finansiranja (tekućeg poslovanja i razvoja), ulaganja u materijalnu i 
finansijsku imovinu, zadovoljenja finansijskih potreba radnika, menadžera i države; očuvanje i 
povećanje imovine vlasnika. 

Kvalitet   finansijske   snage   je   primaran,   jer   uslovljava   mogućnost   poslovanja,   dok 

kvantitet uslovljava obim poslovanja.

7. Organizacija finansijskog menadžmenta

U malim i srednjim preduzećima finansijska delatnost se obavlja u drugim sektorima: u 

knjigovodstvu, informatičkoj službi i sl. U velikim preduzećima, finansijska delatnost je jasno 
raspodeljena između finansijske, informatičke i kontrolne službe.

Organizovati znači stvoriti neku organizacionu strukturu. Izbor organizacione strukture 

finansijskog   menadžmenta   zavisi   od   velikog   broja  

faktora

,   kao   što   su:   veličina   organizacije, 

delatnost, tržište, tehnologija koja se koristi, vreme za dobijanje proizvoda, vreme za donošenje 
odluka,   informacioni   sistem,   tip   menadžmenta   u   preduzeću,   organizaciona   kultura   i 
organizaciono-pravna forma preduzeća.

Ovi faktori različito utiču i na sadržaj delatnosti finansijskog menadžmenta. Delatnost 

finansijskog menadžmenta može da bude 

strukturisana

 na sledeći način:

1) opšta finansijska analiza i planiranje; 
2) obezbeđivanje preduzeća finansijskim resursima (upravljanje izvorima sredstava); i 
3) raspodela finansijskih resursa (investiciona politika i upravljanje aktivom).

8. Klasifikacija odluka fin. men; Suprotnost interesa i ciljeva u akcionarskom 
društvu

Polazeći od efikasnosti, 

varijante 

odluka

 i sistema 

mogu biti:

Obične

  –   efikasnost   odgovara   normama   za   tu   privrednu   granu.   Postoje   tri   tipa   ovih 

varijanti:   neefikasna   varijanta   (ne   omogućava   da   se   problem   reši),   racionalna 
(omogućava) i optimalna.

Sinergijske

 – kad se prihvate, efikasnost naglo raste. Sinergijska rešavanja se javljaju npr. 

kod   razrade   novih   tehnologija.   U   finansijskom   menadžmentu   se   sinergijski   efekat 
odlučivanja zove efekat poluge.

Asinergijske

  –   dovode   do   smanjenja   efikasnosti   (npr.   zbog   kašnjenja   u   izvršavanju 

odluka).

Ako preduzeće želi da poveća obim proizvodnje, da obnovi materijalnu bazu i sl. mora da 

investira. Na donošenje  odluke o investiranju  utiče: vrednost projekta, vrsta investicije, rizik, 
uticaj na rentabilnost i sl.

 Postoje sledeće 

raspodele investicija

:

1. Prostorna

 – ako postoji nekoliko nez. projekata za koje nema resursa, treba stvoriti inv. 

portfelj;

4 / 13

Želiš da pročitaš svih 13 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti