Uvod

 

Svi problemi koji nas opterećuju potiču od naše neznanja da komuniciramo sa ljudima iz 

okruženja. Nedostatak   sposobnosti   za   komunikaciju sa   razumevanjem  nastaje  kroz  životno 

iskustvo.Dugoročno zatvaranje još više vodi u nerazumevanje i nesporazume sa svojom okolinom, u 

konflikte i nezadovoljstva.

Svi   problemi   koji   nas   opterećuju   potiču   od   naše   neznanja   da   komuniciramo   sa   ljudima   iz 

okruženja. Nedostatak   sposobnosti   za   komunikaciju sa   razumevanjem  nastaje  kroz  životno 

iskustvo.Isto tako je važno da prevaziđemo unutrašnje,blokade koje stoje na putu komunikacije i 

razumevanja sa ljudima koji imaju značajnu ulogu u našem životu. Osećaj manje vrednosti potiče iz 

sećanja o neuspehu, iz odnosa nerazumevanja i zaključaka o ličnoj manjoj vrednosti u odnosu na neke 

druge ljude. Tada se usamljenost ili izolacija nameće kao rešenje, ali to nije dobar put društvenog 

života. Isto tako je pogrešan put održavanje konfliktnih društvenih odnosa. Moramo početi graditi 

skladne i unapređujuće odnose. Ako to uspemo sa jednom osobom,onda posedujemo  dobru osnovu da 

izgradimo zadovoljavajuće i konstruktivne odnose i sa drugim  ljudima iz našeg okruženja

1

1.Komunikacija

Komunikacija  je  proces ili tok prenošenja i razumevanja  poruke. Proces komunikacije  se 

sastoji   od   sledećih   faza   (postupaka   ili   koraka):

1

  selekcija   informacija,   kodiranje,   prenos   poruke, 

primanje poruke, dekodiranje i uspostavljanje povratne sprege.

Slika broj 1.

 Proces komunikacije

Izvor

2

1.1.1.Selekcija informacija

        Selekciju informacija vrši pošiljalac poruke ili izvor komunikacije. To je pojedinac koji poseduje 

informacije i želi da ih prenese jednom ili većem broju drugih pojedinaca. Sa njim započinje proces 

komunikacije.   Selekcija   informacija   koje   treba   dostaviti   primaocu,   koja   se   u   literaturi   naziva   i 

formiranje ideje, predstavlja prvu fazu procesa komuniciranja. 

Prilikom selekcije mora se voditi računa o izaboru informacije za koje postoji sigurnost da će 

biti razumljive za primaoce. U protivnom, neće se postići očekivani efekti procesa komuniciranja.

1.1.2.Kodiranje

                 Kodiranje predstavlja korišćenje simbola da bi se prenela poruka. Pošiljalac može koristiti  

različite simbole da bi preneo sadržaj i značenje poruke, kao što su: govor, pisani tekst, umetnička 

slika, karikatura, gestikulacija, pokreti ruku, izrazi lica i sl. Svi ti simboli se mogu svrstatu u dve 

grupe: verbalni i neverbalni. Komunikacija će biti efikasna ako pošiljalac koristi simbole koji imaju 

isto značenje i za primaoca. To se postiže korišćenjem standardnih simbola- simbola čije je značenje 

1

 Mašić, B., Lončarević, R., Đorđević B, J., (2007), 

Menadžment: principi, koncepti i procesi,

 Univerzitet 

Singidunum, Beograd, str. 303.

2

 Mašić,B., Lončarević, R., Đorđević, B, J., (2007), 

Menadžment: principi, koncepti i procesi,

 Univerzitet 

Singidunum, Beograd, str. 304.

2

background image

Komuniciranje   se   uglavnom   obavlja   putem   raznih   oblika   komuniciranja,   kao   što   su: 

intrapersonalno, interpersonalno i organizaciono.

Intrapersonalno komuniciranje

  se ostvaruje u samom pojedincu. Od njega počinje 

svako komuniciranje. Svaki oblik komuniciranja, u sebi sadrži određene elemente tog 

komuniciranja. To se ostvaruje u slučajevima kad čovek reaguje na određeni način, 

razmišlja o utiscima koje prima iz spoljnog sveta. Ili pak razmišlja o nekim svojim 

idejama, planovima, namerama.

Interpersonalno  komuniciranje

  se   ostvaruje  između  najmanje  dve   osobe.  Taj  oblik  komuniciranja 

podrazumeva određenu fizičku blizinu kako bi se mogle razmeniti (verbalno ili neverbalno) određene 

komunikacije. Ta razmena podrazumeva uticaj određene osobe na druge, ali i njihov povratni uticaj na 

nju.Interpersonalni komunikacioni sistem obuhvata dve osobe, dva komunikatora. Odnosi između lica 

podrazumevaju njihov kontakt pri kome se, uz pomoć verbalne i neverbalne komunikacije ostvaruje 

razmena informacija, stavova i emocija. 

Interpersonalna komunikacija se može podeliti u tri kategorije:

usmena,

pisana i

neverbalna.

 1.2.1.Usmena komunikacija 

Usmena komunikacija predstavlja komunikacijski oblik u kojem je izgovorena reč glavni kod 

komunikacije. Uobičajeni kanali kojima se prenosi usmena komunikacija su razgovori „licem u lice“, 

telefon,   televizija,   radio,   video   i   zvuk   na   internetu.   U   poslovnim   komunikacijama   usmeni   oblik 

komunikacije čini 50 do 90% radnog vremena jednog menadžera (Mintzberg, 1973).

3

Glavna prednost ovog tipa komunikacije u odnosu na ostale je da se putem razgovora, pitanja i 

odgovora mogu odmah primiti povratne informacije i proceniti da li su se sagovornici razumeli. Pored 

toga, razgovorom „licem u lice“, gde nema potrebe za nekom spoljnjom tehnologijom, sagovornici 

mogu da koriste različite druge simbole, kao i elemente neverbalne komunikacije. Na primer, izraz lica 

ili govor tela mogu da pomognu u proceni da li se može, ili ne, verovati u ono što smo čuli.

Pored   prednosti,   usmena   komunikacija   ima   i   loših   strana.   Upravo   zbog   lakog   odašiljanja 

poruka ljudi manje razmišljaju o sadržaju poruke nego u pisanoj komunikaciji. Zbog toga često se 

izgovori nešto što nismo smeli ili kažemo nešto zbog čega dovedemo celokupni razgovor u pitanje. 

Kako reči nekada „idu ispred misli“ dolazi do „nerazumevanja poruke“ ili mogućeg sagledavanja 

poruke sa različitih aspekata od kojih je jedan pozitivan, a drugi negativan. Takođe, usmena poruka je 

jako podložna različitim oblicima šumova ili smetnji. Pošiljalac može da govori suviše tiho ili, ako je 

3

 Mintzberg, H.,  

The Nature of Managerial Work,

  Harper & Row. New York, 1973.

4

u   pitanju   telefonska   komunikacija,   veze   mogu   biti   dovoljno   slabe   da   se   ne   čuje   sve   razgovetno. 

Govornik često izostavlja neki važan detalj ili adekvatan odgovor na pitanje samo zbog smetnji koje se 

mogu desiti u toku govora. Takođe, primalac može da zaboravi ili namerno zanemari deo primljene 

poruke od strane pošiljaoca. Kod usmene komunikacije većinom ne postoji nikakav zapis tako da se 

menadžeri tada moraju oslanjati na sopstveno pamćenje. Poseban aspekt je stress   prilikom govora 

pred većom masom ljudi koji može da blokira komunikacione kanale, tako da je tada kvalitet poslane 

poruke daleko slabiji od realnih mogućnosti govornika

1.2.2Pisana komunikacija

Pisana komunikacija obuhvata pisma, dopise, priručnike, izveštaje, formulare i dr. dokumenta 

koja se koriste za informisanje u organizaciji. 

Za pismeno komuniciranje, koje podrazumeva prenos informacija između poslovnih partnera 

radi ostvarivanja određenih poslovnih aktivnosti, nužno je poznavati i primenjivati pravila pisanog 

poslovnog komuniciranja koja su vezana za poslovno pismo, razne poslovne obrasce, kao i posebno 

pisane poslovne iskaze u komercijalnom poslovanju.

U pisanoj komunikaciji napisana reč predstavlja glavni vid prenošenja informacija. Pisane 

poruke do primalaca mogu stići poštom, elektronskom poštom i faksom. Pisane poruke ostaju kao 

trajni dokumenti koji se mogu sačuvati i u kasnijim obavljanjima poslovnih aktivnosti uvek iznova 

upotrebiti. 

Najslabija strana pisane komunikacije je faktor potrebnog vremena za njenu pripremu, slanje, 

primanje i odgovor. Na primer, pisana informacija se treba izdiktirati, otipkati, poslati elektronskom ili 

običnom poštom, ili dostaviti određenoj osobi u organizaciji koja će je lično primiti. Pisana povratna 

informacija može stići za nekoliko minuta ukoliko je u pitaju E-mail ili za nekoliko dana kod pisama 

koji se šalju klasičnim putem. Ovaj oblik komunikacije je teže izvodljiv od govorne komunikacije, jer 

zahteva neku vrstu tehnologije, makar se radilo samo o papiru i olovci.

1.2.3Neverbalna komunikacija

             Neverbalna komunikacija najviše odražava psihološku dimenziju komuniciranja. Neverbalna 

komunikacija predstavlja prenošenje poruka bez korišćenja reči, različitim neverbalnim simbolima, 

kao što su: osmeh, pogled, pokret tela, intonacija govora, stil odevanja i dr. 

Izraz lica zajedno sa intonacijom mogu da pokažu aroganciju, agresivnost, strah, stidljivost i 

ostale karakteristike pojedinca, koje ne možemo da vidimo kada pročitamo zapisnik ili zabelešku sa 

sastanka. Ljudi najčešće nesvesno ispoljavaju psihološko stanje  neverbalnim  govorom svoga tela. 

Stručnjaci za proučavanje pokreta tela kažu da ljudi podižu jednu obrvu kada izražavaju nevericu, 

trljaju nos kada su začuđeni, čvrsto stiskaju ruku da bi se izolovali ili zaštitili, sležu ramenima kada su 

5

background image

parajezik,

izrazi lica,

govor tela,

pogled.

Parajezik su glasovi bez reči i pauze u toku govora. Ton glasa ima svoju visinu, volume,  

intenzitet i tvrdoću. Parajezik predstavljaju i razne upadice, tihe pauze, zapinjanje u govoru i mucanje.  

Parajezik može da otkrije osećanja, sumnje, neodlučnost, nesigurnost ili može dati tzv. „kulturni idiom 

govora“. Kulturni idiomi nemaju značenje, već predstavljaju određene karakteristike koje se susreću 

kod jezika određene grupe ili društvene kategorije.

Izraz   lica   se   definiše   kao   različiti   pokreti   lica   u   različitim   komunikacijama.   Tu   spadaju 

podizanje   obrva,   zatvorene   ili   poluzatvorene   oči,   širenje   nosnica,   položaj   usta   i   različiti   nevoljni 

pokreti mišića lica. Izrazom lica se prenosi značenje, pa tako licem izražavamo sedam baznih osećanja 

kod čoveka: sreću, iznenađenje, strah, tugu, srdžbu, prezir i zanimanje za nešto ili nekog. 

Govor tela obuhvata različite signale i više ukazuje na tačnost informacije od izraza lica. 

Pokreti rukama su posebno bogati čitavom skalom značenja zavisno od situacije, kulture i običaja. 

Podignuti srednji prst ima generalno značenje prezira, a podignuti palac odobravanja. Govor tela ima i 

svoje suptilinije varijante kao što su prekrštene ruke koje ukazuju na rezervisanost ili defanzivnost. 

Lagano naginjanje prema napred ukazuje na zainteresovanost ili čak simpatiju. Važno je naglasiti da 

se oko svake osobe prostire jedan nevidljivi prostor ili krug koji se širi ili sužava u zavisnosti od  

sledećih elemenata: nivo veza sa sagovornikom, emotivno stanje, kulturno poreklo i aktivnost koja je u 

toku. 

Pogled sagovornika je četvrta kategorija neverbalnih kodova. U nekim društvima pogled može 

da   izazove   i   problem   u   komunikaciji   gde   se   preterano   dugo   gledanje   sagovornika   u   oči   smatra 

uvredljivim i nepristojnim. 

Zaključak jeste da ne postoji nijedan univerzalni rečnik neverbalne komunikacije pomoću 

kojeg bismo mogli interpretirati svaki znak na koji naiđemo. 

Čovek je postao toliko koncentrisan na reči da zaboravlja kako položaji, izrazi i pokreti govore 

za sebe. Pored poruka koje razmenjujemo rečima, što je osnov verbalne komunikacije, svakodnevno 

šaljemo i odgovaramo na hiljade neverbalnih poruka, tj. poruka koje se prenose odvojeno od reči. One 

se   upućuju   položajem   i   pokretima   tela,   jačinom   i   intonacijom   glasa,   izrazima   lica,   i   šire,   našim 

navikama,   odećom,   bojama   i   ukusima.   Takve   poruke   u   ponašanju   opažamo   brzo   jer   usmeravaju 

odgovore   na   pitanja   kako   se   neko   odnosi   prema   drugima   i   načinu   na   koji   vidi   sebe.   Ova 

tzv. neverbalna komunikacija predstavlja   bitan   deo   komunikacije   uopšte,   procesa   slanja   i   primanja 

informacija.

7

7

 

http://psihoskola.wordpress.com/

7

Želiš da pročitaš svih 34 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti