Kad bih morao da odlučim da li je bolje imati vladu bez novina, ili novine bez vlade, ni
trenutak ne bih oklijevao da odaberem ovo drugo.
Tomas Džeferson, 1787.
Veliki zagovornik slobode, treći predsjednik Sjedinjenih Država, svojim djelovanjem
uveliko je dao doprinos razvoju slobode govora i nezavisnih medija, neophodnih činilaca
za demokratsku egzistenciju. Istina, tamo gdje nema slobodnih medija, nema ni ličnih ni
političkih sloboda. Tamo gdje su mediji spriječeni da koriste slobodu riječi u suočavanju
sa ljudima na vlasti, ne može se ni govoriti o istinskoj demokratiji.
Demokratija, izvorno shvaćena kao vladavina naroda, sa sobom nosi i sva prava i slobode
tog naroda, među kojima se nalazi i sloboda mišljenja i izražavanja, čiji je ekvivalent
pravo na informisanost. Ovo pravo je medije, štampu prije svih, pretvorilo u figure
neophodne demokratiji. Razvoj nezavisnih medija odvijao se uporedo sa razvojem
slobodne misli, crpio je svoju energiju iz slobodarskih ideja ali i omogućavao istim da
isplivaju na površinu, da se predstave javnosti. Vremenom, slobodni mediji postali su pas
čuvar demokratije, neizbježni i sastavni dio svakog građanskog društva. Međutim, ako
uporedimo današnji diskurs o slobodi informisanja sa idejama iz XIX vijeka, kada se
sloboda izražavanja razvijala u jedan od nukleusa čovjekove slobode, može se zaključiti
da, uprkos većem stepenu slobode misli, današnji teoretičari medija ne gledaju previše
optimistički na postojeće stanje u vezi slobode medija.
Džon Stjuart Mil u svom djelu O slobodi, koje je napisao u drugoj polovini XIX vijeka
(1859), ističe da je prošlo vrijeme, gdje bi još trebalo braniti “slobodu štampe”, kao jedno
od odbrana protiv pokvarene i nasilničke vlade, dok Noam Čomski, naš savremenik i
najveći živi intelektualac lijeve prominijencije, tvrdi kako postoje dva različita koncepta
demokratije, od kojih prvi posjeduje sredstva pomoću kojih bi se moglo učestvovati u
upravljanju svojim poslovima a informacije bi bile svima dostupne i besplatne, dok je u
drugom konceptu demokratije javnost spriječena u upravljanju svojim poslovima, a
informacije su strogo kontrolisane, naglašavajući da je druga koncepcija demokratije ona
koja preovladava. Na osnovu ovih suprostavljenih stavova, možemo postaviti par pitanja:
Ne čini li se da su teoretičari iz XIX vijeka bili zadovoljniji situacijom u vezi slobode
govora od svojih kolega vijek docnije? Zašto su, uprkos manjem stepenu ljudskih
sloboda, prije svih slobode izražavanja, imali više povjerenja u nezavisne medije od
današnjih intelektualaca? I naposlijetku: Da li su možda, razmaženi slobodama
današnjice, moderni teoretičari željni višeg stepena slobode izražavanja i nezavisnosti
medija?
1. Određenje pojma
Mediji, kao jedan od kamena temeljaca modernog demokratskog društva, predstavljaju
ključni element u konstituisanju javne sfere. Od njih se očekuje da služe javnom interesu,
oni se ne izjednačavaju sa ostalim preduzećima već treba da ispunjavaju ciljeve od šireg i
dugoročnijeg značaja za društvo u cjelini. Mediji se zbog toga smatraju odgovornim za
ono što čine ili ne čine. Bez obzira kojim intezitetom i u kojoj mjeri, mediji obavljaju
značajnu javnu ulogu i zbog toga trebaju dobiti određena prava i privilegije. Međutim,
privilegije i prava bez obaveza i odgovornosti pretvorilo bi medije u tempiranu bombu, u
latentne kršitelje ljudskih sloboda, za koje su se kroz istoriju zdušno borili. Balansiranjem
2
