Prirodna sredina u kojoj živim
G I M N A Z I J A
MATURSKI RAD – SOCIOLOGIJA
TEMA: Prirodna sredina u kojoj živim
MENTOR: UČENIK:
Ljiljana Gajić prof. Dragana Đurić
u Kruševcu, maja 2013. god.
2
SADRŽAJ
POJAM PRIRODE I PRIRODNE SREDINE.................................
POJAM DRUŠTVA I DRUŠTVENE SREDINE...........................
ODNOS PRIRODNE I DRUŠTVENE SREDINE........................
SHVATANJE O ODNOSU PRIRODNE I DRUŠTVENE
SREDINE DO NOVOG VEKA.......................................................
SHVATANJA O ODNOSU PRIRODNE I DRUŠTVENE
SREDINE U NOVOM VEKU.........................................................
SHVATANJA O ODNOSU PRIRODNE I DRUŠTVENE
SREDINE U SAVREMENOM DRUŠTVU....................................
PRIRODNA SREDINA U KOJOJ ŽIVIM...................................
.......................................................................................
......................................................................................

4
broj jedinki živog sveta. Gradovi su postali carstva zaglušujuće buke,
reke „umiru“ duž celog svog toka, na zemlju padaju kisele kiše, a
spasonosni ozonski omotač je sve tanji.
Ovo sve ipak ne znači da je čovekov uticaj na prirodu isključivo štetan.
Takođe ne znači da čovek nema prava da koristi prirodna bogatstva.
Ali jedno je koristiti, a drugo eksploatisati, vodeći računa samo o
trenutnim, sopstvenim interesima. Čovek se danas našao u apsurdnoj
situaciji. Shvatio je da prirodu može zaštititi samo ako sa njom vodi
ekološki fer – plej. Shvatio je da sa povećanjem znanja iz oblasti
prirodnih zakonitosti i selekcijom prohteva u oblasti potrošnje još uvek
mže da spreči dalju degradaciju sopstvenog okvira života.
5
I. POJAM PRIRODE I PRIRODNE SREDINE
Priroda obuhvata svu materiju, čitav kosmos i predstavlja proces
bez početka i kraja u vremenu i prostoru. Često se izjednačava s
filozofskim pojmom bića.
Čovek kao aktivno biće od najranijih vremena deluje na prirodu i
nastoji da je sazna, prvenstveno da bi ovladao njome. Prve čovekove
predstave o prirodi deo su mitskih, religijskih i magijskih predstava. U
antičko doba se pojavljuje filozofija kao oblik integralnog, sintetičkog
znanja o svetu u celini, pa i o prirodi. Filozofija prirode se i dalje
razvijala, ali njeno znanje o prirodi može trpeti kritiku zbog apriorizma i
nedostatka intersubjektivne proverljivosti. Priroda postepeno postaje
predmet izučavanja prirodnih nauka koje teže metodičkom, egzaktnom i
intersubjektivno proverljivom saznanju. Prirodne nauke uglavnom
počivaju na materijalističkim predpostavkama o prirodi i razvijaju
znanje o pojedinim aspektima prirode, ali ne i o njoj kao celini.
Značajno je pitanje čovekove sposobnosti da ovlada prirodnim
zakonitostima odnosno da menja determinizam prirodnih pojava. Engel
je ukazivao da se „naša vlast nad prirodom sastoji u tome što, za razliku
od svih živih bića, imamo preimućstvo da možemo saznati i pravilno
primenjivati njene zakone“ .
Marksa prvenstveno interesuje priroda u vezi sa čovekovim
odnosom prema njoj, priroda kao materijal čovekovog rada, način
čovekovog prisvajanja prirode. Pri tom on polazi od postavke da priroda
nigde ne postoji po sebi, da svuda ima neko istorijski obeležje. On blisko
vezuje čoveka i prirodu i na jednom mestu govori o njihovom jedinstvu,
ali nikada ne smatra da se izmedju čoveka i prirode može staviti znak
jednakosti.
Što se tiče čovekove sredine (okoline), ona se sastoji od unapred
datih prirodnih uslova i okolnosti koje je čovek stvorio svojom
delatnošću. Sredina se različito definiše. Tako se sredina određuje i kao
ukupnost uticaja koji modifikuju i određuju razvoj života ili kao agregat
postojećih stvari, uslova i uticaja. Međutim bez obzira na različite

7
prirode proizvodnjom, polazi od saznanja da su ograničene mogućnosti
biosfere tj. da u njoj postoje neponovljivi resursi, bez kkojih je nemoguć
život u njoj. Zato čovekova proizvodnja ne treba da ima za posledicu
uništavanje neponovljivih prirodnih resursa, koji su neophodni za
opstanak života, niti stvaranje proizvoda koji štete drugim živim bićima
čije je postojanje važno za očuvanje ekološke ravnoteže, koja je
pretpostavka čovekovog života. Zaštita čoekove prirodne sredine i
unapređenje kvaliteta života nema isti značaj u svim zemljama
savremenog društva. Jer, pored indstrijskih razvijenih zemalja, u kojima
narušavanje ekološke ravnoteže predstavlja značajan problem, postoje
zemlje i krajevi u kojima se ljudi još uvek bore za obezbeđenje osnovnih
uslova svoje egzistencije. U ovim zemljama se u manjoj meri javljaju
problemi zaštite prirodne sredine tj. očuvanja ekološke ravnoteže. U
njima se kao akutni problem javlja pitanje obezbeđenja minimalnih
uslova za zadovoljavanje ljudskih potreba na način kojim bi se očuvalo
ljudsko dostojanstvo.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti