Političke stranke Daniel Louis Seiler
Daniel–Louis Seiler
POLITIČKE STRANKE
Prevela Vesna Lisičić
Uvod
Političke stranke su poput nevoljene djece demokracije. Komentirajući raspravu koju o njima vodi
klasična politička filozofija, Pierre Avril ih smatra "neosmišljenim pojmom". "U pojmu stranke", piše on,
"ima nešto što je politički protuprirodno; stranka je sinonim podjele, a mudrost nas još od Platona uči
da za državu nema gorega zla od onoga što je dijeli.
1." U stvari, svi državnici, koji zaslužuju taj naziv, borili su se protiv duha frakcijašenja: od Richelieua i
Mazarina do generala de Gaullea, koji nikada nije nalazio dovoljno snažne riječi da ocrni "režim
stranaka". U središtu diskusije o strankama, "angažirani" intelektualci poput Bolingbrokea ili Madisona
u svojim spisima daju naslutiti kako im silnu nevolju stvara pokušaj općenite pokude stranaka
istodobno sa svojim stranačkim angažmanom. U odnosu na Hobbesa ili Rousseaua, njihov odgovor na
tu dvojbu otkriva jednu suvremeniju političku spoznaju: stranka je uvijek ona protivnička. Užasavanje
od postojanja stranaka ponekad je u praksi poprimalo začuđujuće oblike. Tako Monroe, učenik
Madisona, kojega je naslijedio na mjestu predsjednika Sjedinjenih Država, nije oklijevao ostvariti
nemogući spoj dvaju stranaka, republikansko–demokratske i federalističke, uvodeći "doba dobrih
namjera", koje je uostalom bilo kratka vijeka. U svojoj studiji o procesu ideološkog prihvaćanja
stranačkog fenomena, Richard Hofstader tvrdi da do njega dolazi onda kad je stranački sustav
većdobro ukorijenjen u političkoj stvarnosti zemlje. To objašnjava razilaženje koje se pojavilo između
Engleske i njezine bivše kolonije te bliskost stavova Bolingbrokea i Madisona iako ih dijeli jedno
stoljeće. Usporedbu bi se moglo odvesti i dalje i usuditi se ustvrditi da je Charles de Gaulle bio
Francuskoj na tome području ono što je Bolingbroke bio Engleskoj, a James Madison Sjedinjenim
Državama: sva trojica su zazirala od podjela u vremenu u kojemu su stranke postajale stvarnost. Kao
pragmatičari, nisu oklijevali, u slučaju potrebe, bilo stvoriti stranku – de Gaule i RPF (Rassamblement
du Peuple Français – Okupljanje francuskog naroda) ili Bolingbroke i Country Party – bilo sudjelovati u
njezinom stvaranju kao Madison. Ironijom sudbine, nakon smrti Bolingbrokea, Torijevci i Vigovci
postali su snažniji nego ikada; Madisonova stranka je sa Jacksonom doživjela pobjedu današnjeg
stranačkog sustava; a Peta Republika je potvrdila uspostavljanje prvoga pravog, stabilnog i
uravnoteženog stranačkog sustava koji je Francuska ikad upoznala. Hoće li netko pomisliti da su sve to
samo završne borbe? No one svjedoče o stanju duha koje je, ako ne konstantno, a ono barem sklono
ponavljanju. O tome svjedoče brojni novinski članci koji periodički evociraju krizu stranaka ili
militantizma. No nažalost, pojava stranaka je apsolutno neizbježna. Političke stranke su uvjet sine qua
non funkcioniranja predstavničkog sustava. Svaki put kad je, u povijesti, nestala neka liberalna
demokracija, bilo pod udarima onih koji zveckaju oružjem ili nekolicine guerillerosa obuzetih
rousseauovskom težnjom za apsolutnim, prva odluka novih gospodara je, za jedne, ukinuti političke
stranke, a za druge, ukinuti stranački pluralizam. Kad im ponestane poštovanja građanstva, često
požure stvoriti privide stranaka: pseudo–modernizirajuće pokrete ili prijenosno remenje unutar jedne
1
Fronte. Zauzvrat, čim neki primamljivi najavljivači demokratskog proljeća probiju ledenu kapu
totalitarizma ili diktature, dolazi do procvata političkih
stranaka. Vidjeli smo kako cvjetaju u Budimpešti 1956. godine, u Pragu 1968., i nakon toga u Lisabonu,
Ateni, Madridu, Varšavi i u cijeloj pokojnoj sovjetskoj zoni. Stranački se fenomen pokazuje ne samo
kao nerazdruživi dio zapadne demokracije, nego štoviše, on predstavlja posebnost Zapada. Možda ga
je zbog toga tako teško aklimatizirati na drugim zemljopisnim širinama. Na Zapadu, nove zemlje,
Sjedinjene Države i bijeli Commonwealth, nalikuju na nešto poput pojednostavljene egzotičnosti sa
svojim Two–parties System,
svojim gotovo–dvostranačjem ili sustavom s dvije i pol stranke. Čak ni Ujedinjeno Kraljevstvo ne
poznaje dvostranačje: mnogobrojne stranke raspolažu oskudnim parlamentarnim zastupništvom
zahvaljujući ishitrenom načinu provođenja izbora, pa ako Greens nisu mogli dobiti mjesto u
Strasbourgu unatoč tome što su dobili više od 10 posto na europskim izborima 1989., škotski
nacionalisti to ostvaruju još od 1979. U brojnim
parlamentarnim skupštinama ima više od deset političkih stranaka: u Italiji, Nizozemskoj, Švicarskoj,
Danskoj, često u Belgiji. Europa se, dakle, čini kao izabrana zemlja stranačkog fenomena koji, osim
toga, ograničava svoje područje funkcioniranja na zapadne zemlje. Zbog takvih karakteristika on
postaje povlaštenim predmetom političkih znanosti. Kakvi bi mogli biti obrisi političke sociologije
stranaka? Odgovor na to
pitanje omogućava definiranje stranaka i oblikovanje ovog djela.
1. Političke stranke: postavljanje problema
Razmatranje stranačkog fenomena pojavljuje se u području društvenih znanosti kao vrlo stara
djelatnost koju bi vrijedilo istraživati. Prikazati njezinu povijest značilo bi upustiti se u povijesno
izlaganje o političkoj
znanosti. Pa ipak, patina koju su godine nataložile na proučavanje stranaka nije mu uopće priskrbila
status neprijepornosti neke paradigme: politisti
2.sociolozi i povijesničari još ni danas se uopće ne slažu oko toga kako ih definirati. Baviti se političkim
strankama za istraživača znači stupiti na područje gdje će biti primoran zauzeti stav i odabrati stranu.
Nije tek tako Jean Blondel za djelo koje će im posvetiti odabrao rječiti podnaslov "genuine case for
discontent...".
OD STAROG FENOMENA...
Bilo da se radi o rječniku društvenih znanosti ili o svakodnevnom govoru, upotreba riječi "stranka"
mnogo je starija nego, na primjer, termin "društvene klase". Partija etimološki, u francuskom jeziku,
potječe od
negdašnjeg značenja glagola "partir" koji je, na starom francuskom, značio "komadati, dijeliti". "Parti"
(stranka) označavat će najprije oružanu skupinu, točnije pripadnike neredovne vojske koji djeluju na
margini glavnine
oružanih snaga ili izvan njezine kontrole, neku vrstu "slobodnog odreda", na primjer četu konjanika
plaćenika. Vremenom ta riječ počinje označavati čvrsto ustrojenu naoružanu buntovničku grupaciju –
stranku Armagnaca – da bi potom, prije no što će zadobiti današnje značenje, postala sinonim za
političku buntovničku stranku. Ta nemila etimologija objašnjava pejorativnu konotaciju koja će dugo
2

monopoliziralo izučavanje političkog života. Usmjereno na analiziranje institucija koje imaju ustavni ili
zakoniti status, javno pravo se uopće nije zanimalo za tvorevine čije je pravno postojanje ponekad bilo
ilegalno, često se izvodilo iz
privatnog prava i uvijek bilo neslužbeno. Prvi neimari političke znanosti našli su u političkim strankama
dovoljno uočljiv – odnosno institucionaliziran – predmet istraživanja, podoban da mu se priđe bez
suviše teoretskih i metodoloških priprema, a koji su publicisti, u skladu sa svojim spoznajnim
ambicijama, prezrivo ostavili po strani. Tako su prvi znanstveni promatrači stranačkog fenomena bili
ujedno očevi–utemeljitelji političke znanosti. Nećemo se ovdje upuštati u povijesni pregled izučavanja
stranaka, mukotrpni zadatak kojemu smo se, uostalom, već predali radi pedagoških potreba. Ipak,
vjerni duhu historijske sociologije, ocrtat ćemo mu glavne pravce, u funkciji dvostrukog pristupa,
povijesnog i sistematsko–tematskog.
KRATAK POVIJESNI PREGLED IZUČAVANJA POLITIČKIH STRANAKA
Moguće je, prilično proizvoljno, izlučiti četiri etape u razvoju razmišljanja i istraživanja stranačkog
fenomena. Prva odgovara pretpovijesti političke znanosti, vremenu u kojemu su filozofi, esejisti i
raznovrsni ideolozi vodili o strankama rasprave normativnog tipa. Druga je etapa founding–fathers
discipline, karakterizirana željom da se rasprave učvrste na postolje znanstvenosti, popuštajući ipak
ponekad pred normativnim preokupacijama. Treća etapa u našim očima predstavlja bazično razdoblje
političke sociologije stranaka, u potpunosti obilježeno pionirskim djelom Mauricea Duvergera, Les
partis politiques (Političke stranke). Naposljetku, četvrto se razdoblje odnosi na ishod rasprave koju je
otvorio Duverger. Normativno razdoblje započinje engleskim revolucijama i završava posljednjim
previranjima koje je izazvao revolucionalni val 1848. godine. Ono se proteže, grosso modo, od 1688. do
Marxove smrti 1883., i od Bolingbrokea do mislilaca njemačke socijaldemokracije. Dvije važne značajke
obilježavaju prosudbu filozofa i esejista o stranačkom fenomenu.
U prvom redu, pokazuje se da je procjena koju daju o strankama izravno proporcionalna njihovom
stupnju institucionalizacije i integracije u političko društvo. Što se stranke više udomaće i ustale u
političkom pejzažu,
povoljnije će biti mišljenje teoretičara. U drugom redu, brojni mislioci i filozofi, angažirani ili ne, koji
pokušaju definirati riječ "stranka", učinit će to u skladu s idejama koje ljude razdvajaju ili okupljaju.
Takvo razmišljanje će se nastaviti na sveučilišnoj razini, u radovima povjesničara političkih ideja.
Najznačajnija imena koja, po našem mišljenju, ilustriraju to razdoblje su, osim Bolingbrokea i
Madisona, već navedeni Hume, Burke, Benjamin
Constant i Bluntschli. U drugom razdoblju, na razmeđi stoljeća, pojavljuje se potreba za razmišljanjem
znanstvenog tipa koje, primijenjeno na stranački fenomen, uvodi istraživanje u političku znanost.
Paralelno s Maxom Weberom, koji svoja razmatranja o strankama uključuje u mnogo širu sociološku
perspektivu, zapamtit ćemo imena Brycea, Lowella, Ostrogorskog i Michelsa. Prvi i najmanje priznat
potvrđuje se kao najstroži i najpotpuniji u postupku. Treći se, naprotiv, pokazuje najarhaičnijim: u
njegovom djelu najbolje stoji uz bok najgorega i obilje je vrijednosnih sudova u moralizatorskom
propovijedanju, u kojem prevladavaju razmatranja normativnog tipa.
4
Usprkos jasnoj Bryceovoj superiornosti, i nešto manje Lowellu što se tiče "reda izlaganja", ipak knjižica
Roberta Michelsa ostaje odlučujuće djelo iz razdoblja koje razmatramo. Njegov "čelični zakon
oligarhije" primjenjuje se i danas na naše suvremene stranke. Ostrogorski i Michels ih promatraju kao
organizacije. Ovoj se listi očeva–osnivača može dodati i djelo Andréa Siegfrieda, izumitelja izborne
sociologije. Siegfriedov zemljopisni pristup omogućava razmatranje stranačkog fenomena s izborne
točke gledišta.
No tek godine 1951., s izdavanjem kapitalne Duvergerove knjige, znanje o političkim stranakama
postaje zaokruženo i sistematsko. Zahvaljujući tom djelu politička znanost ostvarila je sintezu svega što
se može znati o
stranačkom fenomenu pedesetih godina. Ako su njegovi podaci o činjeničnom stanju zastarjeli, dva
elementa ostaju neosporna. Jedan se odnosi na izlaganje teorije podrijetla i umnožavanja stranaka, što
Lapalombara i Weiner nazivaju "institucionalističkim pristupom". On povezuje stranački fenomen s
dinamikom institucija i još uvijek inspirira mnoge radove. Drugi je u građenju tipologije stranaka, koja
se zasniva na prirodi njihove organizacije. Duvergerove teze pale su na međunarodnu zajednicu
politista – koja je upravo uspostavljena stvaranjem Međunarodnog udruženja političkih znanosti –
poput kamena u baru. U prvi čas razvila se živa rasprava čiji su najtalentiraniji protagonisti bili Georges
Lavau, Wildawski i Colin Leys. Nakon toga tipologija stranačkih organizacija zadobila je paradigmatski
status, a raznovrsna istraživanja pridonijela su da bude bogatija i preciznija. U tom smislu treba
tumačiti doprinose Neumanna, Eldersvelda, Kichheimera i, u Francuskoj, Jeana Charlota.
O TIPOLOGIJI MAURICEA DUVERGERA
• Hans Daalder o Duvergeru: "Duvergeru očevidno nedostaje istinsko poznavanje zemalja na kojima
temelji svoju potragu za dokazima. Kao posljedica toga stručnjaci iz tih zemalja iritirani su tako
očevidnim nerazumijevanjem. (...). U stvari, knjiga (Političke stranke) je značajno obilježena francuskim
pogledima, čak i u analizi materijala koji bi trebao predstavljati iskustva zemalja s onu stranu
francuskih granica."
• Jean Charlot o Duvergeru: "Kao i u svakoj tipologiji, problem (...) je saznati omogućavaju li tipovi, koji
su nužno apstraktno definirani, da se shvati ono bitno (...). Maurice Duverger svodi fenomen stranaka
na izbor između različitih organizacijskih struktura. (...) Sažimanje je nužno ako se želi ovladati
kompleksnošću toga fenomena. No je li odabrana varijabla – organizacija – strategijski najbolja,
odnosno najznačajnija, najvažnija? U to se može sumnjati. Prije svega, ta varijabla nije svojstvena samo
političkim strankama, nego svim velikim organizacijama. Nadalje i naročito, daleko od toga da izražava
i na neki način sažima druge aspekte stranačkih realiteta, organizacijska varijabla izrazito je
autonomna. Svaka organizacija teži očuvanju vlastite biti usprkos vanjskim promjenama. Priroda neke
stranke može se
promijeniti a da joj organizacija ne bude izmijenjena. Što se više udaljavamo od izvornih svojstava
stranke, to njezina organizacija sve manje odražava njezinu prirodu." 1971.
• Peter H. Merkl o Duvergeru i drugima... "Malo toga se mora reći o organizacijskim aspektima
stranačkog sustava Zapadne Europe. Dugi slijed eminentnih politista od Moisea Ostrogorskog i
5

SISTEMATIKA ANALIZA STRANAČKOG FENOMENA
Vidjeli smo da se većina politista, s izuzetkom Jeana Blondela, protivila povjesničarima, vezujući
stranački fenomen uz izgradnju demokratskog sustava. No što je s demokracijama u Starom vijeku?
Druge raspre uznemiruju zajednicu politista, koje određenije pripadaju njihovom području. Više se ne
odnose na podrijetlo nego na narav političkih
stranaka, a definicija Lapalombare i Weinera o tome ne govori. Dvije temeljne rasprave zaslužuju da ih
se ovdje izloži. Prva se tiče problema jednostranačja, a druga odnosa između stranaka i globalnog
društva.
Opredijelivši se za vezivanje političkih stranaka uz "opće pravo glasa i demokraciju", većina se politista
spotakne o pozamašan kamen: problem jednostranačja. Veći ih se dio zadovolji time da ignorira
prepreku. Za njih je politička stranka svaka organizacija koja se naziva strankom. Tu dolazi do klasične
jezične "zamke". Začudo, jedinu koherentnu tezu zastupa politist koji ne podržava većinsko mišljenje,
Jean Blondel. Za njega stranke u jednostranačkom sustavu pripadaju kategoriji koju on definira
"mobilizacijskim strankama", koje se mogu lišiti svake konkurencije, mobilizirajući mase za razvoj,
socijalizam ili neki drugi veliki cilj, a protiv tradicije, buržoazije, imperijalizma, ukratko, protiv
unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja. Suprotnu tezu branio je Raymond Aron, koji je u Demokraciji i
totalitarizmu objasnio kako monopolistička stranka mijenja narav kad uspije eliminirati protivnike.
Epstein je u svome razlaganju otišao još dalje, dokazujući da se svaka ozbiljna analiza političkih
stranaka mora ograničiti na istraživanje zapadnih demokracija, a to isto tvrdi i Klaus von Beyme. Druga
rasprava suprotstavlja, kako kaže Sartori, "sociološki redukcionizam" pobornicima autonomije
"političkoga", koje bismo mi rado označili kao ekonomske redukcioniste. Ona se predstavlja pod
kompleksinijim ruhom, u tom smislu što presijeca raspravu između "konfliktualista" i "gnjevnih". Tako
se mogu razlikovati četiri tipa. "Konfliktualisti" koji traže autonomiju
"političkoga", "gnjevni" utilitaristi, "gnjevni" sociolozi i sociolozi konflikta. S epistemološkog stajališta,
kontroverza koja se tiče odnosa stranka/društvo ukazuje na jedno drugo, još bitnije pitanje, pitanje o
položaju "političkoga" u
odnosu na društveno. Ono zapravo suprotstavlja sociologe "političkoga" s pristašama političke
znanosti koja bi naspram sociologije stekla istu nezavisnost kakvu uživa ekonomija. Zauzvrat, rasprava
o konfliktu uvodi
jednu drugu distinkciju koja najčešće iskazuje ideološke pretpostavke jednih i drugih. Prva skupina
politista je ona za koju, prema riječima Pierrea Birnbauma, "političko" predstavlja povlašteno mjesto u
društvu. Političke stranke tada mogu crpiti opravdanja za svoje postojanje samo u "društvenoj
stvarnosti". Ovdje ponovno nalazimo iste termine iz kontroverze o višestranačju između Duvergera,
koji je preferirao objašnjavanja upućujući na institucije – na primjer o načinu glasovanja –, i Laveaua,
koji je isticao sociološke okolnosti svojstvene svakoj zemlji. Unutar sociologije političkih stranaka
razabiru se dvije različite struje. S jedne strane su funkcionalisti, koji prelaze preko pojma konflikta kao
da ga nema i zanimaju se za doprinos stranaka preživljavanju, ravnoteži i razvoju društvenog sustava i
političkog podsustava: koje funkcije one preuzimaju? Brojni politisti prihvatili su se odgovaranja na to
pitanje. Ipak se pokazuje da su odgovori prilično raznoliki. Među pristupima koji nisu zastarjeli
spomenut ćemo Franka Soraufa, Petera Merkla i Klausa von Beymea, svakako najotvorenijega. S druge
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti