OSNOVNA NAČELA GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA
Sva načela GPP mogu se podijeliti u nekoliko grupa:
1. specifična ili određujuća načela GPP -
načelo dispozitivnosti i raspravno načelo
;
2. načela koja su podignuta na nivo ustavnih načela -
kontradiktornost, javnost, pružanje pomoći
neukim strankama;
3. načela koja su manje-više karakteristična i za druge postupke -
načelo usmenosti,
slobodne ocjene dokaza, materijalne istine, ekonomičnosti, sudskog upravljanja postupkom
itd.
Dispozitivnost i oficijelnost
Značaj načela
Načelo dispozitivnosti se manifestuje u više aspekata: u pokretanju postupka, određivanju
predmeta parnice, u pogledu raspolaganja tužbenim zahtjevom, te u pogledu kretanja i
okončanja postupka.
Pokretanje postupka
Parnični postupak se uvijek pokreće na inicijativu titulara ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih
građanskih prava, a nikada na inicijativu suda.
Postupak se pokreće procesnom radnjom čiji je
pravno tehnički naziv tužba
.
Određivanje predmeta parnice
Sud u parničnom postupku pruža zaštitu samo u granicama zahtjeva koje su stranke postavile
tokom postupka. On ne može tužitelju dosuditi više od traženog, niti nešto drugo osim onoga što
je tražio. Načelo dispozitivnosti važi i u žalbenom postupku - sud pobijanu presudu preispituje
samo u dijelu u kome je podnosilac žalbe pobija.
Materijalne procesne dispozicije. Stranke tokom cijelog postupka disponiraju (raspolažu)
tužbenim zahtjevom. U dispozitivne radnje stranaka spadaju odricanje od tužbenog
zahtjeva, priznanje tužbenog
zahtjeva, te sudsko poravnanje.
Formalne (čiste) procesne dispozicije
U našem pravu se primjenjuje načelo sudskog upravljanja postupkom. Međutim, stranke
imaju određene mogućnosti da svojom voljom utiču na razvoj i okončanje postupka. Stranke
npr. mogu svojim saglasnim voljama ili određenim držanjem u parnici dovesti do
mirovanja postupka ili mogu povlačenjem tužbe dovesti do okončanja postupka isl. Čiste
procesne dispozicije su neke od dispozitivnih parničnih radnji stranaka koja se
ograničavaju na samu parnicu i pravno su relevantne samo dok parnica traje.
Domet načela oficijelnosti u parničnom postupku.
Određeni građanskopravni odnosi su u interesu kako samih stranaka, tako i društvene
zajednice. Zbog toga su u određenoj mjeri ograničena disponiranja stranaka u sporovima iz
takvih odnosa (npr.bračni i porodični odnosi). S tim u vezi sud je obavezan da prati da li se
disponiranja stranaka kreću u granicama koje su pravno dozvoljene i da onemogući sve
dispozicije koje su u suprotnosti sa postojećim pravnim poretkom.
Povrede dispozitivnosti.
Sud je prvenstveno dužan da spriječi one dispozicije koje su same po sebi u suprotnosti
sa postojećim pravnim poretkom. Međutim, takođe je dužan spriječiti dispozicije koje su same po
sebi dopuštene, ali imaju za cilj da proizvedu nedopuštene pravne posljedice.
Najteže posljedice prekoračenja načela dispozitivnosti proizvodi materijalno raspolaganje
zahtjevom za pružanje pravne zaštite (priznanje tužbenog zahtjeva, odricanje od tužbenog
zahtjeva, sudsko poravnanje).
Ovo raspolaganje se po svom dejstvu izjednačava sa pravosnažnom presudom.
Odlučivanje zasnovano na osnovu nedopuštenih dispozicija stranaka za posljedicu ima
apsolutno bitnu povredu postupka.
Raspravnost i istražnost
Određenje pojmova
Da bi sud mogao donijeti pravilnu odluku, on mora utvrditi pravno relevantne činjenice i
zatim ih podvesti pod odgovarajuću pravnu normu. U tom cilju je potrebno dati odgovor na
pitanja: činjenično i pravno.
Pružanje odgovora na pravno pitanje se sastoji u pronalaženju odgovarajuće pravne norme i
utvrñivanju njenog sadržaja. Ono u cjelosti spada u okvire dužnosti suda po principu iura novit
curia (sud poznaje
pravo).
Da bi mogao dati odgovor na činjenično pitanje, sud mora imati činjenice i dokaze
kojima utvrđuje njihovu istinitost. Ako je dužnost prikupljanja činjenica i dokaza (procesne
građe) na strankama, radi se o raspravnom načelu, a ako je to dužnost suda onda govorimo o
istražnom ili inkvizitornom načelu.
Prema raspravnom načelu
, sud je vezan za činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke, tj.
ovlašten je da pri donošenju odluke u obzir uzme samo te činjenice. Radikalna primjena ovog
načela vodila bi podjeli dužnosti između suda i stranaka po principu da mihi facta, dabo tibi ius
(daj mi činjenice, daću ti pravo).
Po istražnom načelu
, sud je dužan da po službenoj dužnosti prikuplja činjenice i dokaze, tj. nije
vezan za činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke.
Značaj i funkcija.
Raspravno načelo u našem grañanskom postupku ima mjesto osnovnog načela. Stepen aktivnosti
suda u prikupljanju činjenica zavisi od prirode predmeta spora. Ako je predmet spora zahtjev
kojim stranke mogu disponirati, sud je vezan za činjenice koje mu stranke prezentiraju. Sud je
dužan da na pogodan način navede stranke da dopune svoje činjenične navode, ali ne može sam
prikupljati činjenice, niti zasnovati odluku na činjenicama koje mu stranke nisu prezentirale.
U sporovima u kojima je ograničeno načelo dispozitivnosti dolazi do izražaja aktivna
uloga suda sa inkvizitornim ovlaštenjima. Npr. u bračnim i paternitetskim sporovima sud nije
vezan za činjenice koje mu stranke prezentiraju.
Na području prikupljanja dokaza, inkvizitorna ovlaštenja suda su znatno više izražena nego na
području prikupljanja činjenica, i to bez obzira na prirodu spora. Stranke su dužne da ponude
dokaze, ali sud nije vezan isključivo za te njih, već je ovlašten da izvodi i druge dokaze koje
smatra značajnim za odlučivanje.
2
