ARISTOTEL - „NIKOMAHOVA 

ETIKA“

Aristotel je stvorio originalno etičko učenje koje je povezano sa 

njegovom metafizikom. Za njega svrha čovekovog života je da 

usavrši delatnost karakteristi čnu samo za njega (i Boga) - 

delatnost mišljenja. Čovek može da teži i bogatstvu i slavi i moći, 

ali u njima nema neke vrednosti po sebi; vredna po sebi je sreća 

koju čovek može na ći samo u nekoj delatnosti koju je usavršio.

Ako usavršava mišljenje, na taj način čovek postaje sličan Bogu.

Uže etičke vrline su najčešće sredina izmedju dve krajnosti. 

Tako je npr. hrabrost vrlina, a kukavičluk i luda smelost mane, 

velikodušnost (darežljivost) vrlina, a rasipništvo i tvrdičluk 

mane, ponos vrlina, a malodušnost i oholost mane, itd.

Od onoga što čovek može da zna neke stvari ne mogu biti druga 

čije (večne su i nepromenljive) i njima se bavi mudrost, ali 

čovek se bavi i stvarima koje su stalno drugačije, kao što su npr. 

životne okolnosti i problemi koji se javljaju u njima. Za 

rešavanje tih problema potrebna je prakt ična mudrost koju 

Aristotel naziva razboritost (grč. fronesis). Razboritost je spoj 

dobrih krajnjih ciljeva, koji se stiču vaspitanjem, i sposobnosti 

da se iznadju sredstva za njihovo ostvarenje, što se najviše sti če 

iskustvom. Uže etičke vrline su najčešće sredina izmedju dve 

krajnosti. Tako je npr. hrabrost vrlina, a kukavičluk i luda 

smelost mane, velikodušnost (darežljivost) vrlina, a rasipništvo i 

tvrdičluk mane, ponos vrlina, a malodušnost i oholost mane, itd.

ANALIZA ARISTOTELOVOG DELA 

„NIKOMAHOVA ETIKA“

Aristotelova „Nikomahova etika“

U Nikomahovoj etici Aristotel na dvama mjestima raspravlja o 

tome što je ljudska sreća: na početku, u I knjizi, u kontekstu 

rasprave o tome što je najviše ljudsko dobro, te ponovno na 

samome kraju, u X knjizi.

To može navesti na pomisao da Aristotel ima jednu 

konsistentnu teoriju o ljudskoj sreći koju iznosi u Nikomahovoj 

etici: tvrdnje koje se na početku mogu samo skicirati i iznijeti u 

uglavnom formalnom i nepotpunom obliku – nakon što se 

raspravilo o karakternim i intelektualnim vrlinama, o 

deliberaciji, slabosti volje, užitku i drugim temama kojima je 

Aristotel zaokupljen u većem dijelu Nikomahove etike – mogu 

na kraju rasprave dobiti svoj puni sadržaj. Doista, ništa 

presudno ne stoji na putu takvu razumijevanju rasprave iz X 

knjige, kao nastavka prethodne rasprave na naprednijoj i 

informiranijoj razini: ono bitno novo što tu raspravu razlikuje 

od one u I knjizi, naime dovodjenje pojma u definiciju sreće, ne 

dovodi nužno u pitanje prethodnu definiciju, nego se, prema 

odredjenoj interpretaciji, može tumačiti kao pojam implicitno 

sadržan već u njezinoj prvoj formulaciji. Ipak, problemi s 

interpretacijom Aristotelove teorije sreće samo u posljednjih 

nekoliko desetljeća izazvali su čitav niz rasprava koje 

pokušavaju odgovoriti na pitanje što na temelju tek sta 

Nikomahove etike možemo prihvatiti kao Aristotelovu 

koncepciju sreće. Ti odgovori dijelom nude dvije različite 

koncepcije koje se medjusobno isključuju, a dijelom pokušavaju 

ponuditi takvu interpretaciju koja ne isključuje, nego na 

zadovoljavajući način može pomiriti, obje koncepcije koje 

Aristotelov tekst na neki način pretpostavlja. Čini se, ipak, da 

koju god interpretaciju Aristotelove koncepcije sreće 

prihvatimo, za nju se može pokazati da je u protuslovlju barem 

s nekim dijelovima teksta ili stavovima koje Aristotel prihvaća u 

Nikomahovoj etici. Onaj tko želi argumentirano tvrditi kako 

Aristotel doista ima konsistentnu teoriju o ljudskoj sreći mora 

objasniti (prividna) protuslovlja i povezati naizgled 

nepomirljive tvrdnje.

background image

kontemplaciji i drugu (sreću drugoga reda ili nesavršenu sre ću) 

za ostale, one koji mogu postići život u skladu s vrlinama 

karaktera.

Na temelju onoga što je rečeno moglo bi se pomisliti da se 

problem s razumijevanjem Aristotelove koncepcije sreće 

pojavljuje tek u X knjizi, i sastoji se u tome što tamo Aristotel 

nudi drukčiji odgovor na pitanje o tome što je ljudska sreća od 

onoga što ga je ponudio u I knjizi. To bi, medjutim, 

pretpostavljalo da je Aristotel u I knjizi ponudio jednako 

odredjen i jasan odgovor na pitanje što je sreća, iako sadržajno 

druk čiji od onoga iz X knjige. No to nije slučaj.

Odredjenje sreće u I knjizi općenitije je od onoga u X knjizi i ne 

isključuje tu drugu odredbu. Štoviše, čini se da je u pojedinim 

tvrdnjama iz I. Knjige već prisutna ključna neodlučnost oko toga 

sastoji li se ljudska sreća u jednom dobru ili u više njih. Stoga se 

u interpretaciji Aristote love teorije problem s dvjema 

koncepcijama sreće pojavljuje već u I knjizi, u tom smislu što ta 

rasprava dopušta obje koncepcije i posve je neodredjenadju 

pogledu toga koju od njih Aristotel prihvaća.

Osnovne ideje u delu „Nikomahova etika“

Središnje mjesto u Aristotelovoj raspravi o najviše m ljudskom 

dobru, pa tako i u interpretacijama koje nastoje utvrditi što je, 

prema Aristotelu, najbolji život za čovjeka pripada sljedećoj 

tvrdnji koja je zaključak argumenta iz čovjekova ergona, tj. 

funkcije ili karakteristične djelatnosti:

»

Ako je, dakle, tako, proizlazi da je ljudsko dobro aktivnost duše u 

skladu s vrlinom, a ako je vrlina više, onda u skladu s onom 

najboljom i najpotpunijom.

« (I. 7, 1098a16-18)

Na ovom je mjestu Aristotel već napredovao u svojoj raspravi o 

ljudskom dobru. Tačnije, to je konačan odgovor koji će on u I 

knjizi ponuditi kao odgovor na pitanje: što je ljudsko dobro? Taj 

je odgovor za ključak argumenta iz ergona i ovisi o 

Želiš da pročitaš svih 14 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti