Na jednom skupu 

Akademije za menadžment 

1972. godine 

Šendal 

Haten 

su dali sugestiju da se 

poslovna 

politika posmatra 

samo kao nastavni predmet, a ne kao područje izučavanja u kome se 

nastava i istraživanja obavljanju. Predložili su novo ime, strategijski menadžment,

Strategijsko planiranje omogućava preduzeću da se suoči sa tzv. 

šokom budućnosti

, koji se opisuje 

kao bolest ljudi i organizacija koje budućnost prevazilazi pre nego što su za nju spremni.

U svakoj privrednoj delatnosti postoji ugrađeni rizik koji preduzeće mora da prihvati da bi ostalo u 
tom području poslovanja.

Neaktivistički pristup 

znači da se preduzeće miri 

sa postojećim razvojem događaja 

i donosi planove na 

osnovu mogućnosti, izbegavajući svaki osetljivi rizik.

Reaktivistički pristup 

znači da preduzeće nastoji da izbegava probleme i da se problemi rešavaju kao 

ranije.

Preaktivistički pristup 

znači da preduzeće 

prihvata orijentaciju 

na budućnost i da na promene u 

sredini u kojoj obavlja svoju poslovnu aktivnost gleda pozitivno.

Interaktivistički pristup 

znači da je preduzeće 

orijentisano 

na budućnost.

Strategijski pla novi 

ne

 

donose se uvek u preciziranim vremenskim intervalima, već kada 

se javi 

potreba

 da se racionalno priđe opasnostima i mogućnostima koje su uočene u sredini.

Prvi bitan atribut strategijskog planiranja je njegova orijentisanost na bazična pitanja efektivnosti 
poslovanja (odabrati pravo područje poslovne delatnosti).

Drugi bitan atribut strategijskog planiranja je njegova orijentisanost na promenu strategijske pozicije 
preduzća (da se iz postojeće dođe u novu).

Strategijsko planiranje je orijentisano na rast i razvoj, to je njegov treći atribut.

Uslovi diskontinuiteta relativizuju pojmove kratak i dugi rok (horizont).

Diskontinuitet daje za pravo onim autorima koji su pre više decenija tvrdili da 

je bitan proces 

planiranj

a, a 

ne

 plan koji je proizvod toga procesa.

Postoji ozbiljna opasnost da preduzeće u uslovima diskontinuiteta 

napusti

 planiranje kao suvišnu 

aktivnost, koja u uslovima brojnih promena ne daje uvek zadovoljavajuće rezultate.

Strategijski menadžment omogućava transformacione promene u preduzeću.

Postoji shvatanje da 

promene u sredini

 mogu biti 

operativne, konkurentske i strategijske

.

Za uspostavljanje velikog stepena usklađenosti sa sredinom bitna je 

promena u kompetentnosti

 

preduzeća.

Promene u sredini mogu zahtevati taktičko i strategijsko reagovanje od strane preduzeća.

Sposobnost 

akcije

 

pre nego 

sposobnost stvaranja strategijskih planova je karakteristika strategijskog 

menadžmenata.

Sistemski pristup za upravljanje strategijskim promenama

 se sastoji od: 

1. pozicioniranja preduzeća putem 

strategije planiranja sposobnosti 

 2. blagovremenog strategijskog reagovanja putem 

upravljanja strategijskim pitanjima

.

Osnovna uloga dobro definisane misije je da se usmeravaju odluke o 

strategijskoj viziji, ciljevima i 

strategijama.

Misija

 označava smer ka onome što je primarni zadatak preduzeća, a 

vizija

 treba da daje znanje o 

očekivanoj budućnosti.

Vizija se uvek odnosi na neko buduće stanje.

Strategijska vizija 

je 

mapa puta za budućnost preduzeća

.

Da bi vizija mogla da usmerava, motiviše i kordinira promenu transformacionog karaktera, potrebne 
su 

strategije, planovi i budžeti

.

Strategijska 

namera

 kao elemenat strategijske vizije omogućava da se ustanove

 prioriteti

 i 

balansiraju različiti zahtevi

 poedinih stejkholdera preduzeća.

Strategijska namera je 

proširenje

 

internih izvora preduzeća, sposobnosti i suštine kompetentnosti 

da 

bi se ostvarilo nešto što izgleda nemoguće u postojećoj situaciji.

Operacionalizacija ciljeva su 

zadaci

. Zadatak 

je ostvarenje određene 

poslovne aktivnosti 

preciziranom intervalu vremena

.

Prioriteti 

su stavovi o 

relevantnom značaju 

ciljeva. 

U preduzeću treba da postoji 

struktura ciljeva

vertikalno i horizontalno

Izbor ciljeva poslovanja nije 

potpuno slobodan 

već je 

limitiran

 

prihvaćenim obavezama

mestom 

preduzeća u sredini kao i njegovim potencijalom

dobit krvotok ekonomskog sistema.

Dobit

 kao razlika 

između prihoda i troškova 

u kratkom roku ili kao 

prinos na vlasništvo 

u dugom roku 

je najsvodniji ekonomski pokazatelj rezultata poslovanja preduzeća u tržišnoj privredi.

Ciljevi poslovne 

strategije

 su da više potrošača kupuje proizvode i usluge preduzeća, njihova 

satisfakcija i lojalnost što treba da ima za rezultat natprosečnu dobit.

 

Momenat iznenađenja je 

bitan 

kako u vojnoj tako i u poslovnoj strategiji.

Poslovni uspeh zavisi od 

strategijske grupe 

kojoj pripada preduzeće. 

Temelje za razvoj koncepcije poslovne strategije položila su dva shvatanja. To su 

teorija igara 

Morgensterna i Nojmana i 

rad Forestera o industrijskoj dinamici

. Prva definicija strategije u teoriji 

menadžmenta data je početkom šezdesetih godina:... ostvarenje 

bazičnih dugoročnih 

ciljeva i 

background image

S obzirom na karakter turbulentnosti postoji četiri različite konkurentske sredine: ekvilibrij, 

fluktuirajući 

ekvilibrij, 

prekinuti 

ekvilibrij i 

ne

ekvilibrij.

U ekvilibriju sredina se karakteriše 

dugim procesima sa ili bez kompetentnosti 

za razarajuću 

turbulenciju. 

U fluktuirajućem ekvilibrijumu sredina se karakteriše 

brzom turbulencijom 

zasnovanom na 

čestim 

jačanjem

 

 

 kompetitivn

 

 

os

ti. 

U prekinutom ekvilibriju sredina se karakteriše 

kratkim periodima zasnovanim na diskontinuelnim 

promenam

a ili 

revolucionarnim uništenjem kompetitivnosti

. Ti dinamički periodi su praćeni sa 

dužim 

periodima konvergencije

 (kada se tržište organizuje oko novih opštih standarda koje je ustanovila 

revolucija) i veće stabilnosti. 

Narušeni ekvilibrij je najveći izazov (

hiperkonkurentna 

sredina) koji se karakteriše 

čestim 

diskontinulenim disrupcijama

Model treba da uključi raspravu o strategiji, a strategija treba da sadrži model za stvaranje prihoda. 

Izneto je mišljenje da jedna 

grana evoluira

 duž četiri različite trajektorije 

– radikalno, povezujuće, 

kreativno i progresivno. 

Održiva prednost

 je moguća u granama u kojima preduzeća koriste 

više 

različitih strategija s obzirom 

da raspolažu različitim izvorima i sposobnostima i 

nije jednostavno imitirati 

inovativno preduzeće.

 

Postoje 

dva 

tipa konkurentne

 prednosti

1.

poziciona

 – definisanje 

pozicije 

koja vodi boljim 

performansama 

2.

kinetička

 - 

akciono orijentisana sposobnost 

koja omogućava preduzeću da  funkcioniše 

efektivnije i efikasnije od drugih u grani. 

Suština konkurentne strategije je da se bude 

različit

.

Strategijsko pozicioniranje proizilazi iz tri različita izvora koji nisu izolovani, već se prekrivaju. Prvo 
je 

pozicioniranje zasnovano na varijetetu

. Druga osnova za pozicioniranje je 

opsluživanje 

najvećeg dela ili svih potreba posebne grupe potrošača

. Treća osnova je 

segmentacija potrošača

Dosta dugo je u literaturi prisutno shvatanje da postoje tri načina stvaranja strategije: 

preduzetnički

adaptivni 

planski

Strategijski oportunizam kao pristup stvaranju strategije se bazira na pretpostavci da je sredina tako 
dinamična da 

nije poželjno

 imati 

fiksni

 cilj

Slika 4. Stilovi razvoja strategije

Mala preduzeća imaju 

jednu obuhvatnu strategiju

. Ostala preduzeća 

imaju hijerarhiju 

međupovezanih strategija 

od kojih se svaka formuliše na različitom nivou u preduzeću

background image

Želiš da pročitaš svih 21 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti