EVROPSKI UNIVERZITET BRČKO DISTRIKT
POLITIČKE NAUKE
MEĐUNARODNI ODNOSI I DIPLOMATIJA
Seminarski rad iz predmeta: Uvod u filozofiju
Tema: Engleski empirizam
Mentor: Student:
Prof.dr Miso Kulic Dajana Stupar
Br. Indexa: 006/15-MD
Brčko, Maj 2016. God.
4
1.Engleski empirizam
1.1Društveno uređenje i zbivanja
Engleska empiristička filozofija je razdoblje najsnažnijeg razvoja engleske filozofije od kraja 16.
do sredine 18. vijeka. Slabljenje feudalizma, a jačanje građanskog staleža u doba prvobitne
akumulacije kapitala u Engleskoj prati borba za vlast između kralja, građanstva i plemstva, kralja
i parlamenta. U filozofiji se stoga postavlja problem države, društvenog ugovora i suvereniteta.
U burnim revolucionarnim zbivanjima pogubljenjem Charlesa I (1649) skršena je apsolutna vlast
kralja. Cromwellovom je diktaturom (1653 -1658) razbijen otpor krajnjih nepomirljivih gledišta,
pa je "Slavnom revolucijom" (1688) ostvaren kompromis između građanske klase i
veleposjednika. Uspostavljen je društveni poredak koji je Engleskoj osigurao razvoj proizvodnje
i trgovine, a dominacija i primat Engleske traje sve do prvog svjetskog rata. Predstavnici su
engleskog empirizma usredotočeni na dva središnja problema: na pitanje metode
prirodoznanstvenog istraživanja i pitanje države.
2.John lock
Locke je svojom osobom i svojim spisima predstavljao duh slobodnog istraživanja,
"racionalizma" i odbijanje svakog apsolutizma u znanosti, koji je bio karakterističan baš za
njegovo vrijeme. Osnivač je empirizma, odnosno teorije da su naši umovi i duše prilikom
rođenja „prazne ploče“ koje oblikuje i popunjava život putem iskustva, odgoja, učenja. Imao je
jedinstvene teorije o
odgoju
,
vlasti
,
državi
,
moralu
,
religiji
. Bio je inspirator mnogim
pedagoškim piscima.
5
2.1Biografija
John Locku
je majka umrla dok je još bio u povojima. Njegov otac je bio zemljišni odvjetnik i
kapetan u parlamentarnoj vojsci tijekom građanskog rata, umro je dok je John bio još mlad.
John je bio izabran za životnu stipendija na Christ Church sveučilištu, Oxford. Nakon što je
studirao medicinu (nikad je nije završio) Locke je bio spreman pomoći onima s medicinskim
problemima, štoviše, postao je poznat kao "Dr. Locke". 1666 godine, Anthony "Ashley" Cooper
se obratio Lockeu s medicinskim problemom. "Dr. Locke" je uspješno operirao i ispraznio
"apsces u prsima." To je bio sretan slijed događaja za Lockea, jer Ashley nije bio običan čovjek,
on je bio prvi pomoćnik grofa Shaftesburya. Tako je Locke bio uvučen u dvorane moći. 1672
godine, Shaftesbury je postao kancelar, a Locke, njegov prijatelj, imenovan je za tajnika vrlo
moćna odbora.
Bila su to zanimljiva povijesna vremena; političke prilike su se brzo mijenjale. Locke se u tom
vremenu nije slagao sa tzv. "Božanskom pravom teorijom" (
Divine Right Theory
) – smatrao je da
je najbolje držati se na udaljenosti od političkih neprijatelja gospodina Shaftesburya, dapače,
Locke je tijekom godina 1684-1689 bio van zemlje, u Francuskoj i Nizozemskoj.
Po povratku u Englesku, 1689 godine, Locke je usvojio stil života koji mu je dopustio sastaviti
njegova djela i učiniti ih spremne za tisak. Stoga su 1690 godine, objavljena Lockeova dva glavna
djela: Ogled o ljudskom razumu i Dvije raspra
ve o vladi.
Na dan 28. oktobra
1704, Locke je umro. Pokopan je u crkvenom dvorištu „High Leaver“.
Što se tiče njegovih djela, srž Lockeovih uvjerenja nalazi se u njegovom eseju Ogled o ljudskom
razumu (1690.) S ovom knjigom začeli su se principi modernog empirizma (ljudski um je po
rođenju tabula rasa-prazna ploča, i učimo kroz iskustvo). U ovoj knjizi, Locke napada doktrinu
urođenih ideja. Njegov drugi rad, naravno slijedi tu ideju: Dvije rasprave o vladi (1690). To je
rasprava pisana u obranu revolucije: vlada počiva na suglasnosti populacije i pobune su
dopustive kad vlada potkopava dijelove - zaštita života, slobode i imovine - za koje je osnovana.
2.2
Empirizam
Locke je bio prvi empirist u smislu što drži da sva građa naše spoznaje dolazi od osjetnih opažaja
i introspekcije. Nije bio empirist u smislu što bi tvrdio da ne možemo spoznavati ništa izvan
7
ideja. Tu on najprije pobija teorije urođenih ideja, a zatim daje svoju teoriju. Treća knjiga
raspravlja o riječima. Ideje predstavljaju stvari, a riječi stoje za ideje. Četvrta se knjiga bavi
ljudskom spoznajom: njezinom sigurnošću i evidencijom te naravi i osnovama vjerovanja i
mnijenja.
2.3 Napad na urođene ideje
Pod teorijom urođenih ideja Locke razumijeva onu nauku koja tvrdi "da u razumu postoje
izvjesni urođeni principi, neki prvobitni pojmovi, takoreći pečati uti¬snuti u ljudski duh, koje
duša dobiva u svom prvom začetku i donosi sa sobom na svijet" (I. knj. gl. 2). Neki od tih
principa su spekulativni, a neki praktični. Glavni dokaz koji se obično navodi u potvrdu ove
teorije jest tvrdnja općeg slaganja. Locke na to odgovara da, ako bi i bilo istinito da se u tome svi
slažu, to još ne dokazuje da doista postoje urođeni principi, jer se porijeklo naših ideja može
protumačiti na drugi način. Nadalje, argumenti doneseni u prilog spomenute teorije bezvrijedni
su i zbog toga jer ne postoji opće slaganje o istini bilo kojeg principa. Djeca i luđaci, na primjer,
imaju razum, ali nemaju spoznaje principa kontradikcije, a morali bi ga imati kad bi taj princip
bio doista urođen. Gdje su, nadalje, moralni principi u kojima bi se svi ljudi slagali? Kad bi
moralni principi bili doista urođeni, ne bismo nalazili tolike razlike u moralnim teorijama i
praksama različitih društava i epoha.
Locke ne vjeruje da postoji ikoji princip koji bi čovjek nužno spoznao kad proživi stanovito
vrijeme na ovom svijetu. Ima čak ljudi koji ne spoznaju nijedan apstraktni princip. Štoviše,
činjenica da moramo učiti značenje terminima i stjecati važne ideje, očit je znak da nemamo
urođenih ideja. Locke napada i teoriju o implicitno ili virtualno urođenim idejama, koju je
zastupao Leibniz.
Kako onda naš duh dolazi do ideja? Locke odgovara jednom riječju: iz iskustva. Što to znači?
Sve se naše ideje konačno izvode iz osjeta ili iz refleksije. To dvoje sačinjava iskustvo. Osjetila
nam donose u duh razne opažaje izvanjskih predmeta. To su osjeti. Drugi izvor ideja je opažanje
radnja vlastitog duha, kao što su opažaji, misli, sumnje, vjerovanja i htijenja. To vrelo je
refleksija. Iz tih dvaju izvora proizlaze sve naše ideje.
Treba imati na umu da Locke na više načina upotrebljava riječ "ideja" i to ne samo za osjetne
