Djeca sa intelektualnim smetnjama u razvoju Završni rad
4
ratifikovala veći broj međunarodnih konvencija iz oblasti ljudskih i dječjih prava. Reforma
obrazovnog sistema u Crnoj Gori, kroz uvođenje inkluzivnog obrazovanja kao modela
obrazovanja koji odgovara svim potrebama djece, započela je 2004. godine donošenjem Zakona
o obrazovanju djece sa posebnim obrazovnim potrebama i Strategije o inkluzivnom obrazovanju.
Na taj način stvorene su pravne pretpostavke da nijedno dijete ne bude isključeno iz svih
aspekata školovanja i da se svakom djetetu obezbijedi obrazovanje u skladu sa njegovim
interesovanjima, mogućnostima i potrebama.
U radu se razmatraju ključni problemi i obrazovne potrebe djece sa intelektualnim
smetnjama u razvoju. Ukazano je na osnovne karakteristike inkluzivne nastave i ključne uloge
učitelja i asistenta u ovom procesu. Razmatraju se mnoga didaktičko – metodička rješenja i
različiti pristupi u nastavi koji djeci sa intelektualnim smetnjama mogu da olakšaju učenje.
Djeca sa intelektualnim smetnjama u razvoju Završni rad
5
1.TEORIJSKI PRISTUP
1.1. Integracija
Integracija predstavlja povezivanje djelova u jedinstvenu strukturu. Pojam integracije
može se povezati i s pojmom ravnoteže u funkcionisanju čovjeka kao biopsihosocijalne
strukture. U psihološkom smislu ona znači harmonično, nekonfliktno funkcionisanje ličnosti u
postizanju nekonfliktnih ciljeva, a u socijalnom smislu znači koordinirati odnos između
pojedinca i zajednice.
Postojeći školski sistem, koji izgrađen na paradigmi razredno – predmetno – časovnog
sistema, je suviše krut i tradicionalan da bi omogući zajedničko školovanje djece, tj. one djece
koja imaju zajedničke i posebne vaspitno obrazovne potrebe i iz prvobitne orjentacije na
utvrđivanje vrste smetnje, kao osnove za obrazovanje u specijalnim školama, prešlo se na
utvrđivanje posebnih obrazovnih potreba proisteklih iz uzajamnih djelovanja ličnih, porodičnih
ili širih sredinskih faktora. Ovaj proces razvoja umanjio je oštru podjelu između specijalnih i
redovnih škola. Svi obrazovni modeli, usmjereni na zadovoljavanje posebnih potreba djece sa
teškoćama u razvoju planirani su tako da, što je moguće manje, odvajaju ovu djecu od porodice i
vršnjaka. Ovim agensima socijalizacije dat je izuzetan značaj i prihvaćen je stav da uspješan
dječji intelektualni, emocionalni, socijalni i moralni razvoj nije moguć van porodičnog okruženja
i grupe vršnjaka. Osnovno obilježje integracije je da sistem vaspitanja i obrazovanja djece i
omladine s teškoćama u razvoju postaje fleksibilniji, te da se smanjuje jaz između specijalnog i
redovnog sistema obrazovanja, sa tedencijom da on u svim segmentima, gdje je to objektivno
moguće prerasta u jedinstven sistem vaspitanja i obrazovanja namijenjen cjelokupnoj populaciji.
Integracija je osnovna pretpostavka normalizacije odnosa među djecom. On se postiže
edukacijom djece s teškoćama u razvoju i djece bez razvojnih teškoća. Krajnji cilj je integracija u
svim segmentima života. Pretpostavka je da će razvoj djece s teškoćama u razvoju biti bolji ako
su u procesu tretmana integrisana sa djecom istog ili približnog uzrasta.
„Prema Šarencu, integracija se može definisati kao organizacija djelova u jednu cjelinu
koja harmonički djeluje u postizanju zajedničkih ciljeva, odnosno koja sadrži sklad između
pojedinačnih i zajedničkih ciljeva; ona pretpostavlja ravnotežu u interakciji elemenata koji čine
neku strukturu. Međutim, različita su mišljenja o ovom terminu. Jedni pod integracijom
Djeca sa intelektualnim smetnjama u razvoju Završni rad
7
treba prilaziti nekritički „ad hoc“, nego treba ostvariti prelaz od segregacije na integracijske
oblike vaspitanja i obrazovanja ovakve djece i omladine.
Kada je riječ o vaspitanju djece s teškoćama u razvoju, ideal i ciljevi su isti za sve.
„U skladu s navedenim integrirajuća okolina učenja i poučavanja bi trebalo da zadovolji
najveću moguću:
individualizaciju (koja osigurava jednakost mogućnosti obrazovanja),
humanizaciju (kooperaciju umjesto rivaliteta),
demokratizaciju (samoodređivanjem i emancipacijom),
vitalizaciju (afirmacijom iskustvenosti, otvorenosti i životnosti).
Pedagoškim postupcima trebalo bi:
zadovoljiti potrebe učenika,
razvijati povjerenje učenika (u sebe, u stvari oko sebe),
ostvariti autonomiju učenika (vlastiti „teritorij“ i samostalnost) i
razviti inicijativu (angažman, krativnost, fascinaciju).
Vaspitni ideal može se konkretizovati u tri grupe ciljeva:
humanistički (koji su intrizični i predstavljaju maksimalnu personalizaciju pojedinca uz
minimalnu nužnu socijalizaciju),
socijalni (koji obuhvataju sve međuljudske odnose, što čine strukturu i funkciju društvene
zajednice),
ekonomski (koji su usmjereni na profesionalno osposobljavanje građanja radi povećanja
društvene proizvodnje).“
2
2
N. Šakotić, Efekti inluzivne prakse u osnovnim školama u Crnoj Gori, Nikšić, 2009. godine
