925
Marko Kolakovi
ć
*
UDK 330.341.1
Pregledni rad
TEORIJA INTELEKTUALNOG KAPITALA
Teorija intelektualnog kapitala nova je prominentna teorija koja
nije samo izazvala veliku pozornost, ve
ć
koja uvelike obe
ć
ava pove
ć
a-
nje poslovnih rezultata u budu
ć
nosti. Osnovica je teorije
č
injenica da
materijalna imovina (zemlja, zgrade, opreme i novac) danas vode
ć
ih
kompanija u svijetu ima vrijednost manju od nematerijalne imovine
koja nije navedena u njihovim poslovnim bilancama.
Teorija se zasniva na uvjerenju da se bogatstvo poduze
ć
a temelji
na ljudskom kapitalu, strukturalnom kapitalu i na potroša
č
kom
kapitalu. Stvaranje vrijednosti doga
đ
a se kada se jedan oblik kapitala
pretvara u drugi. Na primjer vrijednost se stvara kada god ljudska
sposobnost (ljudski kapital) stvara nove poslovne procese
(strukturalni kapital), što rezultira boljim uslugama za potroša
č
e i
pove
ć
ava njihovu lojalnost (potroša
č
ki kapital).
Jedan od glavnih atributa intelektualnog kapitala jest njegova
neo- pipljivost. Intelektualna je imovina neopipljiva imovina. Ona
nema tvrd oblik kao nekretnine (pogoni i oprema – dijelovi
fi
zi
č
kog
kapitala), niti ima o
č
itu
fi
nancijsku vrijednost. Intelektualni se kapital
tako
đ
er
č
esto opisuje i kao “skrivena imovina”. Zbog toga ga je
č
esto
teško identi
fi
- cirati i ozna
č
iti njegovu ekonomsku vrijednost. Cilj je
ovoga rada obje- diniti dosadašnje spoznaje i teorijske okvire ove
nove teorije i pokušati de
fi
nirati smjernice daljeg prou
č
avanja
neopipljive imovine poduze
ć
a.
Klju
č
ne rije
č
i: nova ekonomija, znanje, nove ekonomske teorije,
teorija intelektualnog kapitala.
*
M. Kolakovi
ć
, dr. sc., docent na Ekonomskom fakultetu Sveu
č
ilišta u Zagrebu.
Č
lanak pri-
mljen u uredništvo: 15. 9. 2003.
926
M. KOLAKOVI
Ć
: Teorija intelektualnog
kapitala EKONOMSKI PREGLED, 54 (11-12) 925-
944 (2003)
Nova ekonomija
Postoje mnogi opisi i definicije pojma Nova ekonomija. Ve
ć
inom se oni
odnose na promatranje i na reorganizaciju ekonomije sa stajališta na
č
ina
poslovanja. Sa druge strane, isto tako, postoje i brojni kriti
č
ari toga termina koji
postavljaju pitanje jesmo li i prije imali nove ekonomije? Na po
č
etku
dvadesetoga stolje
ć
a pojavila se nova ekonomija vezana uz pojavu elektri
č
ne
energije, telefona, željeznice i auto- mobila, što je sve reorganiziralo dotadašnji
život i na
č
in funkcioniranja ekonomije. To je bila Industrijska era ekonomije, i
to u svom izvornom obliku. Ekonomski zakoni vodili su se uglavnom prema
zakonima fizike. Važno je bilo proizvesti što ve
ć
e koli
č
ine (komade, tone,
vagone itd.). Fizi
č
ko postojanje i lokacijska udaljenost bile su iznimno važni,
jednako kao i racionalizacija u potrošnji energije.
U toj, danas staroj ekonomiji, posjedovanje imovine (fizi
č
kog kapitala,
tvorni- ca, željeznica, naftnih bušotina, elektrana i dr.) zna
č
ilo je više nego bilo
što drugo. Bio je tako
đ
er važan i veliki broj radnika u tvornicama. I ciljevi
proizvodnosti odno- sili su se uglavnom na to koliko jeftinije ili brže možete
nešto napraviti ili sastaviti uz pomo
ć
ljudskih ruku, i to od fizi
č
kih materijala
kao što su drvo ili
č
elik.
Dok su poduze
ć
a u staroj ekonomiji bila ovisna o materijalnoj imovini, kao
što su nekretnine i tvornice, današnja nova ekonomija zasniva se na novoj vrsti
poduze
ć
a koja su ovisna o nematerijalnoj imovini kao što su informacija i
znanje. U današnjoj je globalnoj i informacijskoj novoj ekonomiji znanje postalo
vrednije nego ikada prije u povijesti razvitka teorija poduze
ć
a. Znanje je ono što
stvara vrijednost, ali isto tako i novo znanje. Internet omogu
ć
uje trenutno širenje
znanja širom svijeta. Što je više ljudi uklju
č
eno u tu podjelu znanja, znanje ima i
ve
ć
u vrijednost, jer se pove
ć
ava, proširuje i produbljuje.
Teoreti
č
ari nove ekonomije govore da su se dogodile uistinu velike
promjene. Pravila ponašanja u novoj ekonomiji ne formiraju se više prema
zakonima fizike. Nije više bitna dostupnost kapitalu, ve
ć
je bitna dostupnost
informacijama. Kreiranje vrijednosti odnosi se na kreiranje novoga znanja i
eksploatiranja njegove vrijedno- sti. Najvažnija je imovina intelektualna imovina
koja nema fizi
č
ko svojstvo. Dok je tradicionalna ekonomska teorija prou
č
avala
kapital kao fizi
č
ke stavke (zemlju, tvornice, opremu i novac), u novije su
vrijeme ekonomisti proširili svoje poglede i na prou
č
avanje drugih oblika
kapitala.
Ljudski mozak, a ne više njihove ruke, postao je najvažniji element za rast i
razvitak poduze
ć
a. Sposobni zaposlenici koji razvijaju nove ideje, stvaraju vrije-
dnost i inoviraju poslovanje poduze
ć
a postali su klju
č
na imovina nove
ekonomije. U novoj ekonomiji fizi
č
ka prisutnost prestaje biti važna; nastaje
jedna jedinstvena globalna ekonomija, gdje svi mogu prodavati svima na
928
M. KOLAKOVI
Ć
: Teorija intelektualnog
kapitala EKONOMSKI PREGLED, 54 (11-12) 925-
944 (2003)
njih i kupovati. Kao što Leif Edvinsson kaže: “Nevidljiva ruka ekonomije, o
kojoj govori Adam Smith, postala je još više neuhvatljiva”
1
.
To je zna
č
ajna promjena u na
č
inu definiranja poduze
ć
a. Pitanje danas više
nije što neko poduze
ć
e posjeduje, ve
ć
što ono zna i može u
č
initi. Poslovanje
poduze
ć
a postalo je sve više znanjem-intenzivno, a sve manje kapitalno-
intenzivno. Najva- žnija je imovina danas intelektualna imovina koja nema
fizi
č
ko svojstvo. Zbog toga, umjesto poslovanja zasnivanog na dosadašnjoj
opipljivoj imovini, poduze
ć
a moraju razviti osje
ć
aj za kreiranje, transferiranje,
integriranje, za zaštitu i iskorištavanje svoje neopipljive intelektualne imovine,
odnosno najvrednijeg oblika kapitala koju danas posjeduju: svojeg
intelektualnog kapitala.
Iako se o intelektualnom kapitalu govorilo i prije, koncept je razvijen u
deve- desetim godinama prošloga stolje
ć
a, a o pojavi jedne nove ekonomske
teorije govori se tek unatrag dvije godine. Premda su neka zna
č
ajna djela izašla i
prije, revoluciju na podru
č
ju prou
č
avanja intelektualnog kapitala izazvao je
godine 1991. Thomas
A. Stewart, urednik
č
asopisa Fortune, objavivši
č
lanak pod naslovom “Brainpower
- How Intellectual Capital is Becoming America’s Most Valuable Asset”. To je
bio prvi
č
lanak o intelektualnom kapitalu u stru
č
noj literaturi i izazvao je veliko
zani- manje za to podru
č
je i potaknuo je ekonomiste na istraživanja tog novoga
koncepta i razvitka Teorije intelektualnog kapitala.
Povijesni razvitak teorije intelektualnog kapitala
Možda se na prvi pogled
č
ini da teorija intelektualnog kapitala nalazi svoje
uporište u menadžerskim i organizacijskim teorijama. No nije tako, jer se ona,
kao i koncept upravljanja znanjem op
ć
enito,
č
vrsto oslanja na makroekonomske
osnove. Zna
č
ajne elemente prou
č
avanja znanja i intelektualnog kapitala
nalazimo kod brojnih poznatih ekonomista 20. stolje
ć
a.
Iako se prou
č
avanje važnosti i uloge znanja može prou
č
avati i dalje, prvi
koji je znanstveno pokušao postaviti znanje, iskustvo i vještine zaposlenih u
neke okvire bio je Frederick Taylor koji je 1911. objavio djelo “The Principles of
Scientific Management”. Joseph Schumpeter godine 1934. u svome djelu “The
Theory of Economic Development”, prou
č
avaju
ć
i ekonomske promjene, tvrdio
je da je za pojavu novih proizvoda važna “rekombinacija” znanja (Bontis,
2002.).
Elemente teorije intelektualnog kapitala možemo prona
ć
i i kod Herberta
Simo- na koji u svome djelu iz 1945. pod naslovom “Administrative Behavior”
prou
č
ava
92
M. KOLAKOVI
Ć
: Teorija intelektualnog kapitala
1
Edvinsson, L. (2002) Korporacijska longituda – Navigacija ekonomijom znanja, str 53.
93
M. KOLAKOVI
Ć
: Teorija intelektualnog kapitala
Paul Romer, jedan od najpoznatijih Solowljevih kriti
č
ara, na svršetku
osam- destih godina 20. stolje
ć
a objavio je serije
č
lanaka o svojim otkri
ć
ima,
poslije nazvanim Nova teorija rasta, ili Endogena teorija rasta. Romerov je
glavni doprinos konstrukcija modela koji isti
č
e presudnu ulogu znanja i ideja u
ekonomskom rastu. Endogena teorija rasta govori da ekonomski rast proizlazi iz
unutrašnjosti sustava, bilo da se radi o državi ili o poduze
ć
u.
Romer u svome
č
lanku “Increasing Returns and Long Run Growth” iz
godine 1986. predlaže model prema kojem je za gospodarski rast prijeko
potrebna aku- mulacija znanja na svim razinama. Romer svoj model zasniva na
podjeli svijeta u dva dijela - fizi
č
ke objekte i ideje. Prema Romeru, objekti
uklju
č
uju sve oko nas, od golemih
č
eli
č
ana do atoma ugljika i kisika. Dalje,
objekti su oskudni i podložni zakonu opadaju
ć
ih prihoda. Oni ne mogu voditi
ekonomski rast, ali znanje i ideje mogu, jer nikada nisu oskudni. Ljudska bi
ć
a,
kaže Romer, posjeduju gotovo be- skrajni kapacitet za rekonfiguriranje fizi
č
kih
objekata, kreiraju
ć
i nove recepte za njihovu upotrebu. Iznose
ć
i nove ideje kako
poslagati fizi
č
ke objekte, ljudi mogu potaknuti proizvodnost, stvoriti nove
prilike za pove
ć
anje profita, i kona
č
no, utje- cati na ekonomski rast.
U svojem
č
lanku “Endogenous Technological Change” iz godine 1990. Ro-
mer kao sastavne dijelove svoga modela endogenog rasta navodi
č
etiri osnovna
inputa:
1. Kapital - mjeren u jedinicama potrošnih dobara
2. Rad - vještine kojima raspolaže zdravo ljudsko tijelo
3. Ljudski kapital – koji obuhva
ć
a aktivnosti, kao na primjer formalnu
edu- kaciju i trening zaposlenih.
4. Indeks razine tehnologije.
Romerov je zaklju
č
ak, da ako države žele potaknuti ekonomski rast,
njihove ekonomske politike moraju:
1. ohrabriti ulaganje u istraživanje i razvitak novih ideja, a ne u ulaganje i
akumulaciju fizi
č
kog kapitala, i
2. subvencionirati akumulaciju ukupnog ljudskog kapitala na razini države.
Romerova Nova teorija rasta bila je zna
č
ajan napredak. Romer je dokazao
da pokreta
č
ekonomskog rasta nisu, na primjer, vladine mjere, ve
ć
konkurencija
izme
đ
u poduze
ć
a. I, što je još važnije, ta se poduze
ć
a natje
č
u uz pomo
ć
svojih
inovacija, koje prema Romeru predstavljaju “mala, ali vrijedna, od ljudi stvorena
poboljšanja na svim organizacijskim razinama”.
Drugo važno Romerovo opažanje jest da inovacije moraju biti stvarane
unutar poduze
ć
a. Zato što inovacije dobijene iz okruženja predstavljaju javna
dobra; tj.
