Agresivnost i kriminalna sklonost

Uvod

Agresija je napadanje, nasilno ponašanje koje se očituje u neprijateljskoj i destruktivnoj akciji prema osobama ili predmetima. Ona je namjerni postupak kojem je cilj nanošenje štete ili uzrokovanje boli. Može biti fizička, verbalna ili i jedna i druga. Obično je odgovor na izazov, provokaciju ili ometanje koje vrši neka osoba, ali ponekad i bez ikakvog povoda. Iskazuje se izravnim napadom na žrtvu, rjeđe neizravnim putem. Neizravna agresija je ona u kojoj provokator, objekt agresije ne napada izravno, već neizravno. On obično ostaje neidentificiran i anoniman, ne može mu se odgovoriti nasilnom protureakcijom, odnosno uzvratiti protunapadom. Riječ agresija općenito se upotrebljava u negativnom smislu i značenju. Međutim ona ima i svoj pozitivan oblik. Primjerice, kada se koristi za realizaciju postavljenog cilja i zadaća, zatim u obrani vlastitog integriteta, dostojanstva, časti, imovine, svoje obitelji, prijatelja, kolega, žrtava koje ugrožava nasilnik… Autor u radu na to ukazuje, te daje prikaz napadačke i obrambene agresivnosti djece i adolescenata. Uz definiranje fenomena, iznosi neke uzroke, oblike, posljedice agresivnog ponašanja, te ukazuje kako možemo pomoći žrtvi i nasilniku, kako korigirati agresivno ponašanje, kako vršiti samonadzor nad njim. Posebno se ističe potreba primarne prevencije, kako bi se pojava agresije spriječila u začetku, zatim potreba pružanja djeci, odgojno vrijednih uzora za oponašanje, provedbu obiteljske terapije jer nije dovoljno djelovati samo na djecu, valja ozdraviti obiteljsku sredinu, sanirati uzroke koji potiču agresiju.

Agresija, korak prema čemu?
Sa etimološkog stanovišta riječ agresija vodi poreklo od latinskih reči ad – ka i gradus – korak, što bi označavalo korak ka nečemu, a u širem smislu aktivnost koja je usmerena ka postizanju određenog cilja. Samim tim primarno određenje agresije nema svoje negativno značenje, kao što je to uobičajeno u svakodnevnom govoru. Agresivno je, dakle, i dete koje traži hranu, sok ili pokušava da ostvari neki svoj zahtev, ali i kriminalac, koji fizički maltretira ili ugrožava druge osobe, pljačka ili na drugi način narušava integritet drugih osoba, predmeta ili imovine.
Međutim, razvoj pojma agresivnosti doneo je agresiji predznak društveno negativne, nepristojne ili neprimerene, pa i nedozvoljene aktivnosti i kao takav se odomaćio u svakodnevnoj upotrebi. I pored toga nema jedinstvenih stavova o tome šta je to agresija ili agresivnost, a pristupi njihovom  određenju uglavnom odražavaju manji ili veći značaj različitih činilaca kojima autori pridaju značaj u tumačenju agresivnosti.
Tako, neki agresiju određuju kao “ugrađenu unutrašnju ekscitaciju koja traži olakšanje i koja će naći izražaj bez obzira na karakter spoljnog stimulusa” (Lorenz, K.), odnosno impuls koji ima kvalitet instikta, koji Frojd označava instiktom smrti. Drugi smatraju da je agresivnost vrsta reakcije ili ponašanja, koja nastaje usled delovanja štetnog stimulusa ili drugog spoljnog nadražaja, čime agresiju ne dovode u vezu sa unutrašnjim, već spoljnim činiocima (Buss). Sledeći smatraju da je agresija bilo koja manifestacija volje za moći i dominacijom (Adler), što agresiji daje širu socijalnu, pa i klasnu dimenziju.
Prikazani pokušaji određenja agresije, kao i brojni drugi, ukazuju na svu složenost ove problematike, kao i na odsustvo jedinstva u poimanju ove značajne pojave Ijudskog, ali i životinjskog svojstva. Do danas nema opšteprihvaćenog stava, što otežava, ne samo njeno poimanje, vec i mogućnosti u domenu prevencije i terapije ovih pojava.