Aristotel – “Nikomahova etika”

ARISTOTEL – „NIKOMAHOVA ETIKA“

Aristotel je stvorio originalno etičko učenje koje je povezano sa njegovom metafizikom. Za njega svrha čovekovog života je da usavrši delatnost karakteristi čnu samo za njega (i Boga) – delatnost mišljenja. Čovek može da teži i bogatstvu i slavi i moći, ali u njima nema neke vrednosti po sebi; vredna po sebi je sreća koju čovek može na ći samo u nekoj delatnosti koju je usavršio.
Ako usavršava mišljenje, na taj način čovek postaje sličan Bogu. Uže etičke vrline su najčešće sredina izmedju dve krajnosti. Tako je npr. hrabrost vrlina, a kukavičluk i luda smelost mane, velikodušnost (darežljivost) vrlina, a rasipništvo i tvrdičluk mane, ponos vrlina, a malodušnost i oholost mane, itd.
Od onoga što čovek može da zna neke stvari ne mogu biti druga čije (večne su i nepromenljive) i njima se bavi mudrost, ali čovek se bavi i stvarima koje su stalno drugačije, kao što su npr. životne okolnosti i problemi koji se javljaju u njima. Za rešavanje tih problema potrebna je prakt ična mudrost koju Aristotel naziva razboritost (grč. fronesis). Razboritost je spoj dobrih krajnjih ciljeva, koji se stiču vaspitanjem, i sposobnosti da se iznadju sredstva za njihovo ostvarenje, što se najviše sti če iskustvom. Uže etičke vrline su najčešće sredina izmedju dve krajnosti. Tako je npr. hrabrost vrlina, a kukavičluk i luda smelost mane, velikodušnost (darežljivost) vrlina, a rasipništvo i tvrdičluk mane, ponos vrlina, a malodušnost i oholost mane, itd.

 
ANALIZA ARISTOTELOVOG DELA „NIKOMAHOVA ETIKA“

U Nikomahovoj etici Aristotel na dvama mjestima raspravlja o tome što je ljudska sreća: na početku, u I knjizi, u kontekstu rasprave o tome što je najviše ljudsko dobro, te ponovno na samome kraju, u X knjizi.
To može navesti na pomisao da Aristotel ima jednu konsistentnu teoriju o ljudskoj sreći koju iznosi u Nikomahovoj etici: tvrdnje koje se na početku mogu samo skicirati i iznijeti u uglavnom formalnom i nepotpunom obliku – nakon što se raspravilo o karakternim i intelektualnim vrlinama, o deliberaciji, slabosti volje, užitku i drugim temama kojima je Aristotel zaokupljen u većem dijelu Nikomahove etike – mogu na kraju rasprave dobiti svoj puni sadržaj. Doista, ništa presudno ne stoji na putu takvu razumijevanju rasprave iz X knjige, kao nastavka prethodne rasprave na naprednijoj i informiranijoj razini: ono bitno novo što tu raspravu razlikuje od one u I knjizi, naime dovodjenje pojma u definiciju sreće, ne dovodi nužno u pitanje prethodnu definiciju, nego se, prema odredjenoj interpretaciji, može tumačiti kao pojam implicitno sadržan već u njezinoj prvoj formulaciji. Ipak, problemi s interpretacijom Aristotelove teorije sreće samo u posljednjih nekoliko desetljeća izazvali su čitav niz rasprava koje pokušavaju odgovoriti na pitanje što na temelju tek sta Nikomahove etike možemo prihvatiti kao Aristotelovu koncepciju sreće. Ti odgovori dijelom nude dvije različite koncepcije koje se medjusobno isključuju, a dijelom pokušavaju ponuditi takvu interpretaciju koja ne isključuje, nego na zadovoljavajući način može pomiriti, obje koncepcije koje Aristotelov tekst na neki način pretpostavlja. Čini se, ipak, da koju god interpretaciju Aristotelove koncepcije sreće prihvatimo, za nju se može pokazati da je u protuslovlju barem s nekim dijelovima teksta ili stavovima koje Aristotel prihvaća u Nikomahovoj etici. Onaj tko želi argumentirano tvrditi kako Aristotel doista ima konsistentnu teoriju o ljudskoj sreći mora objasniti (prividna) protuslovlja i povezati naizgled nepomirljive tvrdnje.
U ovom radu ne pokušavam pokazati da Aristotel ima takvu teoriju, niti nudim interpretaciju Aristotelove koncepcije sreće. Ograničavam se na raspravu u I knjizi Nikomahove etike, u čijem se središtu nalazi pojam ‘ljudskog dobra’. U toj raspravi Aristotel iznosi niz argumenata u kojima najprije nastoji pokazati da je sreća najviše ljudsko dobro, a zatim do ći do odredbe ljudskog dobra, koja će pokazati u čemu se sreća sastoji. U članku pokušavam utvrditi kakvu koncepciju sreće nudi I knjiga te pokazujem da odredba sreće koja proizlazi iz analize formalnih kriterija koje sreća kao ljudsko dobro mora zadovoljiti i sama može biti tek preliminarna odredba koja utvr Ñuje formalne uvjete i tip dobra na koji se sretan život može svesti.
Ključno pitanje na koje treba odgovoriti svaka interpretacija Aristotelove koncepcije sreće jest sljedeće: sastoji li se ljudska sreća samo u jednom dobru ili uključuje više tipova dobra (odnosno sva intrinzi čna dobra)? Prva knjiga, kao i rasprava u većem dijelu Nikomahove etike, upućuje na to da Aristotel prihvaća širu verziju, koja pretpostavlja da se sre ća sastoji u djelatnosti u skladu s vrlinom u širem smislu, te uključuje cjelinu praktičnog djelovanja pojedinca u zajednici. U X knjizi, medjutim, Aristotel sasvim nedvosmisleno tvrdi da se sreća sastoji u djelatnosti u skladu s jednom vrlinom, mudrošću, djelatnosti koju naziva »kontemplacija«. Aristotel je tako poistovjećivanjem sreće s djelatnošću u skladu s jednom intelektualnom vrlinom isključio vrline karaktera iz definicije sreće. Štoviše, kontemplacija je takva vrsta djelatnosti čije izvršavanje čini djelovanje u skladu s vrlinama karaktera, ukoliko ono uključuje vanjska dobra, interakciju s drugim ljudima i aktivan politički život u zajednici, gotovo nemogućim. Iz toga možemo zaključiti da se dvije koncepcije sreće s kojima se susrećemo u Nikomahovoj etici medjusobno isključuju.
Stoga se čini da Aristotelu moramo pripisati samo jednu od njih ili moramo tvrditi da on prihvaća dvije koncepcije sreće za različite djelatnike, jednu (sreću u najboljem smislu ili savršenu sre ću) za one koji su sposobni za život koji se sastoji u kontemplaciji i drugu (sreću drugoga reda ili nesavršenu sre ću) za ostale, one koji mogu postići život u skladu s vrlinama karaktera.
Na temelju onoga što je rečeno moglo bi se pomisliti da se problem s razumijevanjem Aristotelove koncepcije sreće pojavljuje tek u X knjizi, i sastoji se u tome što tamo Aristotel nudi drukčiji odgovor na pitanje o tome što je ljudska sreća od onoga što ga je ponudio u I knjizi. To bi, medjutim, pretpostavljalo da je Aristotel u I knjizi ponudio jednako odredjen i jasan odgovor na pitanje što je sreća, iako sadržajno druk čiji od onoga iz X knjige. No to nije slučaj.
Odredjenje sreće u I knjizi općenitije je od onoga u X knjizi i ne isključuje tu drugu odredbu. Štoviše, čini se da je u pojedinim tvrdnjama iz I. Knjige već prisutna ključna neodlučnost oko toga sastoji li se ljudska sreća u jednom dobru ili u više njih. Stoga se u interpretaciji Aristote love teorije problem s dvjema koncepcijama sreće pojavljuje već u I knjizi, u tom smislu što ta rasprava dopušta obje koncepcije i posve je neodredjenadju pogledu toga koju od njih Aristotel prihvaća.