Finansijski menadžment

01. OSNOVNE ODLUKE U FINANSIJSKOM MENADŽMENTU
Finansijski menadžment se brine o sticanju, finansiranju, i upravljanju imovinom preduzeća, imajući na umu osnovni cilj poslovanja. Glavne odluke finansijskog menadžmenta su: odluka o investiranju, odluka o finansiranju, i odluka o upravljanju imovinom.
Odluka o Investiranju – je najvažnija i započinje određivanjem ukupnog iznosa imovine koji je potreban za poslovanje preduzeća. Finansijski menadžer odlučuje o sastavu imovine preduzeća i na taj način određuje veličinu preduzeća. Odluka o investiranju se odnosi na izbor medija investiranja, odnosno oblika imovine čija če se vrijednost povečati. Postoje dva oblika imovine i to finansijska i realna.
Odluka o Finansiranju – odnosi se na odlučivanje finansijskog menadžera o sastavu pasivne strane bilansa stanja, tj. izvora stedstava. Sastavni dio odluke o finansiranju je i politika dividendi. Ako preduzeće zadržava veći iznos tekuće dobiti, znači da je manje sredstava raspoloživo za isplatu tekućeh dividendi. zadržana dobit se može koristiti kao sredstvo finansiranja. Finansijski menadžer mora pronaći naćin da pribavi sredstva finansiranja. izvor finansiranja može biti neki dug, ili emisija vrijednsonih papira.
Odluka o Upravljanju Imovinom – jednom kad je imovina stečena i kad je osigurano prikladnio finansiranje, tom se imovinom mora i dalje učinkovito upravljati. Finansijski menadžer snosi odgovarajuče odgovornosti na postoječom imovinom preduzeća. To zahtjeva da on više brine o tekućoj nego o fiksnoj imovini.

02. OSNOVNE POSLOVNE PREOKUPACIJE FINANSIJSKOG MENADŽERA
Osnovne obaveze finansijskog menadžera su: Obaveze unutar firme; Obaveze u odnosu prema finansijskim institucijama (npr. bankama, pribavljanje finansijskih sredstava); Restruktuiranje poslovnog subjekta; Pratiti šta se dešava u okruženju; Obaveze prema posebnim finansijskim institucijama; Poslovi sa državom; Obaveze prema ino partnerima; Permanentno obrazovanje; Sposobnost naplate; Glavna zadača finansijskog menadžera je praćenje vrijednosti poslovnog subjekta.

03. IZVRŠNI MENADŽMENT NASUPROT VLASNICIMA KAPITALA
Odvajanje vlasništva od menadžmenta stvara situaciju u kojoj menadžment može najbolje djelovati u vlastitom interesu, umjesto u interesu dioničara. Menadžere možemo zamisliti kao Agente vlasnika. Dioničari, nadajuči se da će agenti raditi u njihovom najboljem interesu, prenose pravo donošenja odluka na njih. Dioničari motiviraju agente kroz opcije na dionice, bonuse i privilegije (skupocijeni uredi i automobili kompanije). Nadzor se provodi obavezivanjem agenata, kontrolom privilegija menadžmenta, recenzijom finansijskih izvještaja i ograničavanjem menadžerskih odluka. Neki predlažu da vlasnici primarno ne nadziru menadžere već da to obavlja tržište rada menadžera. Ako na tržištu rada menadžera vlada konkurencija u preduzeću i oko njega ono će samo disciplinirati menadžere. Teorija posredovanja naglašava da agenti mogu imati različite ciljeve u odnosu na dioničare. Dioničari mogu uvjeriti sami sebe da će menadžeri donijeti odluke koje će maksimizirati njihovo bogatstvo samo ako su menadžeri motivirani i samo ako ih se nadzire.