Globalna ekonomska kriza i njen uticaj na BIH

1. UVOD

Globalna ekonomska kriza donosi pad ekonomske aktivnosti, nelikvidnost realnog sektora, probleme finansiranja tekućeg prihoda, rasta i razvoja kompanija, depresiju potrošnje građana i agregatne potrošnje, te enormni rast nezaposlenosti.

Od tri glavne karakteristike krize – pad cijena imovine, pad zaposlenosti i proizvodnje, i pad realne vrijednosti javnog duga – za BiH, zbog dosadašnje depresijacije tržišta rada i političke osjetljivosti problema nezaposlenosti, najpogubnije može biti upravo gubljenje radnih mjesta, odnosno opstajanje problema masovne dugoročne nezaposlenosti.

Krizom uslovljeno gubljenje radnih mjesta i dotadašnje postojanje neravnoteže odnosno neusklađenosti ili nespojivosti između tražnje i ponude rada ukazuju, zapravo, na najtežu konsekvencu globalne krize u Bosni i Hercegovini – uporedno djelovanje dva krajnje negativna uzroka nezaposlenosti – strukturalnog i cikličnog.

Gotovo da nije potrebno obrazlagati da dugoročni karakter dosadašnje strukturalne nezaposlenosti u BiH i kratkoročne ciklične nezaposlenosti, podrazumjeva veliki trošak za nezaposlene i značajan gubitak potencijalnog outputa na nivou makroekonomije. Neravnoteža na tržištu rada koja proizilazi iz promjena u poslovnim ciklusima, kakva je na sceni u BiH od zadnjeg kvartala 2008. godine, trebala bi biti privremenog (cikličnog) karaktera, no promjene u veličini nezaposlenih i slobodnih radnih mjesta koje potiču iz trenutnog stanja u okruženju mogu postati postojane. Takva situacija može biti vjerovatnija ukoliko proces prilagođavanja na tržištu rada postane duži.

U situaciji nefleksibilnog prilagođavanja, moguće je da se nezaposlenost ne vrati na svoj početni nivo u vrijeme ekspanzije, već da bude zadržana na nivou iz perioda recesije (fenomen histereze).

2. GLOBALNA EKONOMSKA KRIZA

Finansijske krize definiraju se kao poremećaji na finansijskom tržištu, koje karakterizira pad cijena imovine, te propast finansijskih i nefinansijskih institucija. Javljaju se kod rasta nepovoljnih odluka i moralnog hazarda na finansijskim tržištima, koja ne mogu usmjeravati kapital učinkovito od štediša prema investitorima, što uzrokuje smanjenje ekonomske aktivnosti.

Naravno, ovakvo ponašanje koje se temelji na očekivanjima, dovodi do ostvarivanja predviđenih događaja. Svi vjeruju da će biti kriza, pa dolazi do smanjenja potrošnje i pojave krize. U slučaju da je kriza već nastupila, ovakav oblik ponašanja samo pojačava negativne ekonomske učinke. Ekspanzivna finansijska politika može ublažiti slom, ali uz kreiranje inflacije.

2.1. Svjetska finansijska kriza

Kapitalistička kriza nije ni kriza oskudice, ni kriza preobilja proizvoda, nego kriza održivog odnosa potražnje i ponude, koji zadovoljava kriterij rentabilnosti, a ima višak ponude proizvoda i nezadovoljenu potražnju za proizvodima. Na strani potražnje pojavljuje se višak neiskorištene novčane štednje, a na strani ponude višak kapaciteta i zaposlenosti, te nedostatak motiva da se dalje investira.

Privredna aktivnost pada te dovodi do zastoja, koji se širi i pretvara u stagnaciju. Ponuda pada do minimuma potražnje, očekujući dalji razvoj poslovnih prilika. Stagnacija može trajati godinama, dok se ne stvore povoljniji uvjeti investiranja i rasta potražnje. Takav ekonomski sistem izaziva društvene štete i socijalnu napetost. Temelji finansijskog sistema postavljeni su sredinom prošlog stoljeća u Bretton Woodsu. Stup je američki dolar, na koji su fiksirane glavne valute, a on je vezan uz zlato, što je funkcioniralo do ukidanja konvertibilnosti dolara, početkom 70-tih godina.

Suspenzijom konvertibilnosti prekinuta je veza između realne i finansijske ekonomije. Slijedi fiat ekonomija, pa finansijski sektor počinje nekontrolirano bujati što se očituje u transformaciji tradicionalnog bankarstva, rađanju novih institucija, kreiranju novih financijskih proizvoda, tzv. finansijskih inovacija.

Finansijski sektor se razvija neovisno i puno brže od realne ekonomije. Poticaj bujanju finansija svakako je i tržišna doktrina da je finansijsko tržište samo regulirajući mehanizam i da ne može otići u ekstreme. Rast finansijskog sektora i njegova globalizacija omogućava deregulacija, tehnologija – informatike i telekomunikacija i brojnih finansijskih inovacija. Rastom finansijskog tržišta razvijaju se i sistemi nadzora i regulacije, ali su pretežno nacionalnog karaktera. Mnogi inovativni finansijski proizvodi, posebno u sektoru investicijskog bankarstva, funkcioniraju izvan sistema nadzora.