Hiperaktivnost

UVOD

Predmet istraživanja ovog seminarskog rada je hiperaktivnost kod djece, u sklopu čega će se promatrati karakteristično ponašanje djeteta, njegova obitelj i okolina. Cilj ovog seminarskog rada je pobliže se upoznati sa samim pojmom hiperaktivnosti, njezinom zastupljenošću kod djece te prikazati načine kojima se može pomoći djetetu s poremećajem u ponašanju.

Rad je podijeljen na osam cjelina od kojih je prva uvod u kojoj je objašnjen predmet istraživanja i koncept rada. Druga djelina govori o pojmu hiperaktivnog poremećaja, treća o podvrstama poremećaja, četvrta se bavi karakteristikama ponašanja hiperaktivnog djeteta, peta govori o zadatcima roditelja, šesta o problemima pri učenju, sedma o problemima pri stvaranju prijateljstva, te je osma cjelina zaključak. Prilikom pisanja ovog seminarskog rada korištena je znanstvena metoda kompilacije.

HIPERAKTIVNI POREMEĆAJ

Neka ispitivanja pokazuju da gotovo 2/3 djece s teškoćama pri čitanju, pisanju i računanju jesu djeca s deficitom pažnje. Uz problematiku disleksije često je povezan poremećaj koji se naziva “deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj” ili kraticom “ADHD/ADD” (od engleskog naziva Attention Deficit Hyperactivity Disorder/ Attention Deficit Disorder).Poremećaj pažnje koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću (ADHD/ADD) je razvojni poremećaj samokontrole. To nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju niti je znak djetetove “zločestoće”. Takozvana hiperaktivnost je realni poremećaj, problem, a često i izvor zabrinutosti i roditelja i nastavnika, a najviše šteti samoj djeci kod koje je poremećaj uočen. Većina djece je u jednom razdoblju života nemirna, impulzivna ili nepažljiva. No, da bi simptomi za hiperaktivnost bili klinički značajni i zadovoljavali dijagnostičke kriterije, moraju biti izraženiji od onoga što se smatra normalnim s obzirom na djetetovu dob i razvojni stupanj te u značajnom stupnju narušavati funkcioniranje u različitim aspektima djetetova života (npr. funkcioniranje u školi, vrtiću, slobodnim aktivnostima, socijalnim odnosima).Mnoga su istraživanja potvrdila stabilnost ovih simptoma tijekom vremena. Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se godinama, iako kod oko polovine djece s ovim poremećajem simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se oni približavaju odrasloj dobi.Razne su studije pokušale dati odgovor na pitanje kolika je učestalost ovog poremećaja. Iako se brojke dobivene različitim studijama ponešto razlikuju, čini se da je ADHD zastupljen kod oko 1 – 5 % populacije. Pri tome se pokazalo da je on izraženiji kod dječaka nego kod djevojčica, a omjer se kreće oko 2:1. Neki autori smatraju da je ovakav nalaz posljedica činjenice da postoji veća vjerojatnost identifikacije poremećaja kod dječaka jer su oni češće nasilni, pa se poteškoće lakše zamijete.Tijekom desetljeća istraživanja i definiranja tog poremećaja, mijenjao se i njegov naziv. Prvi naziv bio je MCD – minimalna cerebralna disfunkcija, zatim se pojavljuju daljnji nazivi: hiperkinetičko-impulzivni poremećaj, ADD (Attention Deficit Disorder), hiperkinetička reakcija u dječjoj dobi. U suvremenim klasifikacijama bolesti i zdravstvenih problema prihvaćen je naziv – deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj.