Odlomak

Hrvatska od 1868 do 1905

Nakon poraza Austrije u ratu s Pruskom 1866. pitanje uređenja Habsburške Monarhije postalo je aktualnije nego prije. Zbog toga je Franjo Josip I. bio prisiljen popustiti mađarskim zahtjevima za priznanje državnosti Ugarske. Pregovori između vladara i mađarskih vladajućih činilaca završeni su prihvatanjem Austro-ugarske nagodbe 1867. godine kojom je Habsburška Monarhija uređena kao dvojna država. Austrija je za sebe zadržala Dalmaciju i Istru, a Hrvatska je prepustila Ugarskoj da se s njom nagodi. Na mjesto bana Šokčevića došao je 1867. g. namjesnik banske časti Levin Rauch. On je trebao provesti Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Počeo je progoniti narodnjake, a izbornim sistevom i nasiljem doveo je u Hrvatski sabor većinu pobornika nagodbe. Oni su izabrali izaslanstvo koje je 1868. g. utanačilo sa Mađarima Hrvatsko-ugarsku nagodbu, temelj državnopravnog položaja Hrvatske sve do kraja Monarhije. Njome je Hrvatska zapravo bila izručena Ugarskoj.1
Kako bi proveo Hrvatsko-ugarsku nagodbu, namjesnik banske časti barun Levin Rauch, pripadnik Unionističke stranke, posegnuo je za represivnim mjerama. Uz oštre progone opozicije, Sabor je sazvan na temelju oktroisanog Izbornog reda, koji je osigurao unionistima saborsku većinu. Sabor se sastao 8. januara 1868. Budući da je opozicija, koja je ionako u velikoj manjini, uskoro napustila Sabor, unionistička većina ostala je sama i 30. januara iste godine izabrala je Kraljevinski odbor od 12 članova koje je pošao u Peštu kako bi utanačio nagodbu. Već je na samom početku pregovora, koji su potrajali do kraja juna, bilo jasno da i u Hrvatskom kraljevinskom odboru postoji opozicija na čelu s grofom Julijem Jankovićem. Ona je tražila hrvatsku finansijsku samostalnost i da bana treba imenovati kralj na
1 Ferdo Šišić, PREGLED POVJESTI HRVATSKOG NARODA, Matica Hrvatska, Zagreb, 1962, str. 448
preporuku Hrvatskog sabora, a ne na prijedlog i protiv potpis ugarskog ministra predsjednika. Riječ je bila o temeljnim pitanjima o osiguranju vlastitih sredstava za hrvatsku autonomnu upravu i zakonodavstvo, a zatim i o bitci za nezavisnost organa izvršne vlasti, prije svega za nezavisnost bana u ugarskoj vladi. Zbog pritiska ugarskog poslanstva, hrvatsko se poslanstvo odreklo financijske samostalnosti tj. pristala na godišnju svotu od gotovo 2,2 miliona forinta. Ostali dio Nagodbe uglavnom je prihvaćen u onom obliku u kojem je predlagala ugarska delegacija, ali ne i u pitanju Rijeke. Unionistička politika je načelno ustrajala na dotadašnjem hrvatskom stajalištu da je Rijeka dio hrvatske teritorije. Kako se poslanstva nisu mogla usuglasiti, Nagodba je morala biti žurno utanačena da bi se spasila te je odlučeno da se pitanje Rijeke prepusti samom kralju. Tako utanačen tekst Nagodbe Hrvatski je sabor razmatrao 24. septembar 1868. i prihvatio ga većinom glasova, ne upuštajući se u posebnu debatu. Četiri dana kasnije i Ugarski je sabor na isti način prihvatio nagodbu.
Hrvatsko-ugarska nagodba uz sva je negodovanja bila i ostala temeljni državni zakon kojim su Hrvatska i Ugarska morale urediti svoje međusobne odnose nakon uspostave dualizma. Utanačena Nagodba, koju su najprije prihvatila oba Sabora i koju je potom za svaki Sabor zasebno sankcionirao i sam kralj Franjo Josip, postala je tako temeljem državnopravnog položaja Hrvatske kao njen Zakonski članak I. iz 1868., a i za Ugarsku kao njen Zakonski članak XXX. Iz 1868. To je vrijedilo za obje Kraljevine sve do sloma dualističke Monarhije. Nagodbom je Hrvatska sačuvala Rijeku i neka bitna obilježja svoje državnosti i zaseban položaj među svim slovenskim narodima u Monarhiji.

2 Isto.
U uvodnom dijelu nagodbenog Zakona, koji sadrži 70 članaka, stoji da Nagodbu sklapaju kao ravnopravni činitelji ˝kraljevina Ugarska, sjedinjena s Erdeljom i kraljevine Hrvatska i Slavonija, za izravnavanje postojećih između njih državnopravnih pitanja˝. 3 Sa stajališta Pragmatičke sankcije iz 1712. ističese glavno načelo nagodbenog zakona ˝nerazdruživost zemalja sv. Stjepana˝, ali i to da su ˝kraljevine Hrvatska i Slavonije tečajem stoljeća bilo pravno bila faktično pripadale kruni sv. Stjepana˝ što je bilo u suprotnosti sa člankom 42. iz 1861. i događajima iz 1848. U članku 2. ističe se da od toga proizlazi za Hrvatsku i Ugarsku jedinstvo krune, jedan krunidbeni čin i izdaje se jedna krunidbena zavjernica koja se treba izdati, osim na mađarskom jeziku, i na hrvatskom.Stoga će se zavjernica od 1867., na kojoj nije bilo izaslanika Hrvatskog sabora, naknadno sastaviti na hrvatskom jeziku. 4
O službenom jeziku govori se i u nagodbenim člancima 56. – 60. Prema njima hrvatski je službeni jezik u zakonodavstvu, sudstvu i upravi nad cijelim područjem Hrvatske i Slavonije. Hrvatski jezik je službeni i na tom području za tijela zajedničke vlade i u zajedničkim poslovima (pošta, željeznice, finansijski i šumarski uredi, odbrana, financije trgovina). Zakoni stvoreni na zajedničkom Saboru ˝izdavaće se za kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju u izvornik u hrvatskom˝, a zastupnici istih kraljevina mogu se služiti hrvatskim jeziku i na zajedničkom saboru i u delegaciji. U nagodbenim zakonskim člancima 3. i 4. riječ je o državnim poslovima Hrvatske koji su autonomni; zajednički s Ugarskom u zajednički sa svim zemljama habsburške krune.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 15 stranica
  • ISTORIJE BALKANA OD KRAJA XVIII VIJEKA DO 1918. GODINE živo Andrijašević
  • Školska godina: živo Andrijašević
  • Seminarski radovi, Skripte, Istorija
  • Crna Gora,  Nikšić,  UNIVERZITET CRNE GORE - Fakultt za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću  

Više u Istorija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Jedan komentar na “Hrvatska od 1868 do 1905”

denis7 says:

Više nego zanimljiva tema, sviđa mi se

Komentari