Dilema oko inflacije nastaje već prilikom određivanja razine cijena čije se mijenjanje mjeri. Makroekonomisti stoga obično posmatraju dvije mjere razine cijena, dva indeksa cijena: BDP deflator i CPI – indeks potrošačkih cijena. Naravno, bitan je i ugao posmatranja. Ukoliko se na pojavu rasta opšte cjenovne razine gleda iz perspektive proizvođača, onda je inflacija mijenjanje BDP deflatora koji pokazuje prosječnu cijenu proizvoda – finalnih dobara proizvedenih u gospodarstvu. Međutim, iz ugla potrošača, inflacija izražava mijenjanje prosječne cijene potrošnje – dobara koja potroše potrošači. Te dvije razine cijena, zanimljivo je primijetiti, uglavnom nisu jednake. Dva su razloga tome. Naime, neka se finalna dobra, sadržana u BDPu, ne prodaju potrošačima nego poduze ima ili se, pak, izvoze na strana tržišta. Neka dobra koja potrošači troše nisu proizvedena u zemlji te nisu sadržana u BDP-u, nego su uvezena iz inostranstva. Prema tome, trendovi kretanja BDP deflatora i CPI-a često neće biti podjednaki. Ukoliko su, primjerice, prosječne cijene uvezenih dobara niže u odnosu na prosječne cijene dobara proizvedenih u toj zemlji (i obuhvaćenih BDP-om), onda će CPI tendirati smanjenju u odnosu na BDP deflator.

Prijavi se